Rock je kruh sa sedam kora

Napisala Diana Šetka Snimci: Ivan Posavec, arhiva EPH i privatni album

Nakon pobjede na Dori s Dadom Topićem i pjesmom “Vjerujem u ljubav”, svijet 29- godišnje zagrebačke rokerice Ive Gluhak okrenuo se naglavačke. Otad, naime, nije imala nijedan slobodan dan, mobitel joj ne prestaje zvoniti, zaredali su zahtjevi za intervjue, svoje usluge nude stilisti, frizeri i vlasnici beauty salona, a ne stišavaju se ni tračevi o namještenim glasovima. Pjevačicu grupe Dragonfly – koja je morala raditi najrazličitije poslove da bi mogla ostati vjerna rocku – kao bumerang je dočekalo sve od čega je zazirala, no pokušava se hrabro nositi sa svojih pet minuta slave, svjesna da će se, bez obzira na plasman u Finskoj, uskoro vratiti u svoj rokerski svijet.

– Znam da se ljudi nakon pobjede na Dori pitaju: “Tko je sada ova? Odakle je došla?” i konstatiraju da sam sigurno iz neke bogate obitelji koja me “gura”. No, ja sam obična djevojka koja voli rock, i koja je toj svojoj ljubavi sve podredila, a slava me nimalo ne zanima. Istina, dat ću sve od sebe da s Dadom i bendom na Eurosongu najbolje predstavim svoju zemlju, no svjesna sam da je to samo jedan zvjezdani trenutak te da ću, kad se ugase reflektori, i dalje na svoj način morati zarađivati za kruh. Jer od rocka se, na žalost, teško živi – kaže Iva Gluhak, koja je dosad bila dadilja, pospremala stanove, izdavala kasete u videoteci, surađivala na OTV-u, radila na traci u Plivinom pogonu u Kalinovici, pjevala po ulicama Londona i po zagrebačkim kafićima te se družila uglavnom s glazbenicima i običnim malim ljudima. Kaže da je jedini utjecajan čovjek kojeg poznaje Drago Vidaković, predsjednik Uprave Hypo Leasinga, no on je za nju samo gitarist u bendu za kojeg je vežu iskreno poštovanje, ljubav prema glazbi i isti glazbeni ukus. O različitim svjetovima izvan glazbe kojima pripadaju, ne razgovaraju. Abilo kakve priče o namještanju na Dori, Ivi su smiješne. Nikad si to, kaže, ne bi dopustila – Veoma sam rano naučila da se moram izboriti za sve što želim – objašnjava pobjednica Dore.

– Odrasla sam u >rnomercu, iznad šume Jelenovac, u kući koju su moji baka i djed gradili 19 godina. Družila sam se s klincima iz ulice i prijateljima svog tri godine starijeg brata Gorana. Dakle, uglavnom dečki koji su me potezali za pletenice i slali kući. To bih im dva puta dopustila, a onda bih im vratila i tako si osigurala mjesto među njima. “Ratovali” smo po našim livadama, pucali iz pištolja od stiropora, skrivali se u jednoj napuštenoj kući, sve dok nam baka s prozora ne bi doviknula da dođemo jesti. Bilo je zgodno imati starijeg brata, osim kad niste morali imati istu “kahlica-frizuru” ili nositi ono što je on prerastao, dok su druge djevojčice pokazivale svoje lijepe haljine. No, sve u svemu, iako nismo imali mnogo novca, imala sam predivno djetinjstvo. Iva je kod kuće slušala Beatlese, koje je obožavala njezina majka Klaudija, po struci medicinska sestra, i Rolling Stonese, glazbene idole njezina oca Ivana, strojarskog tehničara. Akad se nije “ratovalo” oko toga tko je od njih bolji, vrtjele su se LP ploče Cata Stevensa, Boba Dylana, grupe Moody Blues, Neila Younga.

– Moja pjesma je “Noći u bijelom satenu”, a razgalim se i kad čujem “Morning Has Broken”. Kasnije sam slušala ZZ Top, Guns N’Roses, Bryana Adamsa i postala žestoka rokerica. Iako u pubertetu nisam imala svoj bend. Zapravo, moja najbolja prijateljica Helena Augustini i ja željele smo biti dimnjačarke, što je izluđivalo naše roditelje. Nisam, naravno, postala dimnjačarka, kao ni keramičarka, što sam silno željela, već sam poslušala roditelje i upisala srednju ekonomsku školu i nakon nje otišla u svijet – priča Iva. London je bio grad iz njezinih fantazija. Preko agencije je pronašla obitelj kod koje je trebala čuvati djecu. Sanjala je kako će je ta obitelj toplo dočekati, kako će joj biti lijepo jer je odlazila u raskošan stan jednog od pet najbogatijih ljudi u Londonu, kako će dosta zaraditi i ostati dugo u gradu glazbe, mode i teatra. No, izgubila je iluzije već pri slijetanju na Heathrow. Istina, dočekali su je s papirom na kojem je pisalo njezino ime, a kad su je “detektirali”, okrenuli su joj leđa i samo mahnuli rukom da ih prati. Stan je bio u otmjenom dijelu Londona, prvi susjed njezinih poslodavaca bio je kreator Valentino, djeca koju je čuvala, jednogodišnji Alexander i šestogodišnja Catherine, bila su dobra, nije se bunila ni što mora čistiti stan, iako to nije bilo dogovoreno, ali veoma joj je zasmetalo kad je čula gazdaricu kako govori svojoj prijateljici: “Uzmi za dadilju malu Hrvaticu. Radit će ti mnogo za malo novca”.

– Nakon nekoliko mjeseci ostavila sam tu obitelj i preselila se jednoj prijateljici, Makedonki, koja je imala mali stan. Zarađivala sam čisteći kod raznih obitelji, a najljepše mi je bilo kod Indijaca: bili su topli, uvijek su me nakon posla ponudili jelom, a približili su mi i hinduizam. London je kozmopolitski grad, u kojem sam – osim glazbenika koje sam sretala dok sam pjevala na Leicester Squareu – upoznala i jednu Židovku, nekoliko rastafarijanaca, kao i pripadnike drugih vjera, što me toliko zaintrigiralo da sam nakon godinu i pol, kada sam se vratila u Zagreb, upisala Teološki fakultet. Rad na traci Da bi mogla studirati, Iva je morala raditi pa se zaposlila u Plivi. Ustajala je u četiri ujutro jer je u pet morala biti na autobusnoj stanici u >rnomercu, da bi do šest stigla u Plivin pogon u Kalinovici. Do 14 sati radila je na traci, zatim je jurila na predavanja, na večer je imala svirke, a subotom i nedjeljom putovala je dečku koji je bio u vojsci u Puli.

– S tim sam dečkom, koji je danas sretno oženjen te se i dalje bavi glazbom, provela sedam godina i zbog njega se više nisam vraćala u London, a zajednička nam je bila grupa Propaganda. Iva je pjevala i u mjuziklima. Sa 17 godina nastupila je u “Sarajevskom krugu” s Goranom Karanom, a 2002. prijavila se na audiciju kazališta “Komedija” za “Kosu”, pa je dvije-tri godine bila crnkinja i majka Claudea Bukowskog u tom mjuziklu, a nastupila je i u “Isusu Kristu Superstaru”. Dečki iz Dragonflyja primijetili su je 2004. na svirci u klubu Sax i nagovorili je da s njima krene na ljetnu turneju. Teologiju Iva nije završila. Odustala je na trećoj godini jer nije od studija dobila ono što je očekivala, te se upisala na Pedagošku akademiju. Do diplome je dijeli deset ispita, a posebno ju je obradovalo što joj je jedan od predmeta – gitara. Obožava djecu, nikada joj nisu naporna pa bi, kad diplomira, voljela biti teta u vrtiću. A njezina druga strast je astrologija. Počela je čitati knjige s tom tematikom na prijelazu iz osnovne u srednju školu, a danas je majstorica u izrađivanju natalnih horoskopa. Prijateljice su je bezočno koristile za svoje velike i male probleme, a u svoje sposobnosti uvjerila je i mnoge nevjerne Tome.

– Natalna karta je – tvrdi – poput JMBG-a. Ali treba vremena da bi se izradila. Na temelju nje bi se o svakome od nas mogla napisati knjiga. Ne mogu reći da sam znala kako će Dado i Dragonfly pobijediti na ovogodišnjoj Dori, ali bacila sam pogled na taj dan i vidjela da je dosta povoljan i da će to biti vrlo teatralna večer, što se i dogodilo. – U svakom slučaju – objašnjava Iva Gluhak – i za mene i za Dadu trebalo bi ovo biti povoljno razdoblje zahvaljujući utjecaju Saturna. Naime, u trenutku rođenja Saturn je svakome od nas u određenom položaju u koji se vraća svakih 29 godina. A kad dođe taj trenutak, ponaša se kao pravedni sudac: nagradi vas za sve dobro što ste učinili, ili vas kazni za ono što niste dobro napravili, a može vas i kazniti i nagraditi u isto vrijeme. Meni je 29 godina, a Dado Topić je u pedeset i osmoj, što znači da je za nas oboje ovo godina Saturnova povratka. A valjda smo bili dobri kad nas je nagradio pobjedom na Dori. No, ne trebamo se zanositi, jer ni zvijezde nam neće pomoći da prođemo kvalifikacije za Eurosong u Finskoj, ako se sami ne potrudimo i ne damo sve od sebe.