S ljubavlju kroz život

Živimo u nekom čudnom vremenu. Svatko juri za nečim, a da ga pitate za čim, dobili biste možda i nesuvisli odgovor. Svi teže za nekim “višim ciljevima”, a zapravo je to borba za golo održanje. Hrabri posustaju, a oni koje običavamo nazivati drugačije, “hvataju u mutnom”. I daj se, bože, u svemu tome snađi!

Svi traže povjerenje i pažnju, a sami je ne daju. Sve se češće čuje – što se zbiva s ljudima, a da pritom i nismo svjesni da bismo to najprije trebali pitati sebe. Željni smo u takvom vremenu i okruženju sresti nekoga tko se barem – smiješi. Uvijek sam govorila da pesimizam ne vodi nikamo, da u svemu, pa i u onome što nam se čini bezizlaznim, izlaz treba tražiti jer on – postoji. Nitko ne može živjeti izvan svoga vremena, ali svatko je dužan, čak i kad je teško, u njemu tražiti ono što mora naći – optimizam pa makar i u najminimalnijim dozama. Ja ga sam uvijek tražila i – nalazila. Nisam se izdvajala iz mase, ali sam nastojala zrelo razmišljati i ne pokleknuti ni onda kad mi je bilo teško i kad izgledi u “pobjedu” i nisu bili baš veliki. Ili, kako bi to jednostavno govorila – nastojala sam da me vrijeme ne pregazi. I preporučam to svima. Da bismo se održali, moramo stvoriti oko sebe atmosferu povjerenja, vjere u ljude, moramo voljeti jer to je uvjet da se i nas voli.

Ja sam optimist, vjerovala sam ljudima, pomagala im dok mi se činilo da je nekome to nasušna potreba, ali nikad se nisam razbacivala ni s čim što obično čine oni za koje kažemo da lete – grlom u jagode. Znala sam na različite načine testirati i sebe i druge, i došla do zaključka koji i nije baš moje otkriće, ali je ipak potvrda onoga što se već zna – svima treba optimizma i samopouzdanja i samo oni koji ga izgrade, mogu ostati i opstati glavom “iznad vode”. Imala sam, a tko nije, svakakvih teškoća u životu. Ni danas ne znam jesam li bila uspješnija u ljubavi ili u poslu. Kad bi mi išlo slabije u poslu, tješila sam se u ljubavi, a kad bi u ljubavi “krenulo naopako”, posao me održavao živom.

Nastojala sam cijeli život, a to preporučam svima, čak kad bih se i razočarala – ne bacati “koplje u trnje” i ma kako da sam vjerovala drugima, uvijek sam najviše vjerovala sebi i u sebe. Često se sjetim Oscara Wildea i njegove rečenice – da nije lijepo živjeti ako nikome ne vjeruješ. Psiholozi, kao i inače, korijene te nevjerice prema drugima traže u djetinjstvu, odgoju i uopće okruženju u kojem odrastamo. Vjerojatno se svatko od nas sjeća roditeljskog upozorenja – budi oprezan prema strancima, ne daj se nagovoriti ni od koga ni na što, ne primaj darove od nepoznatih…

Djecu se tako već od malena uči da ne smiju slušati nikoga tko im je stran i da ne vjeruju nepoznatima. S jedne strane, to je ispravno, pogotovo kad u današnje vrijeme postoji velika opasnost i od pedofila i kidnapera, ali to u sebi krije i drugu opasnost – zatvaranje u sebe i stvaranje nepovjerenja prema svima. Nekima, na žalost, to nepovjerenje ostane za cijeli život. Treba uložiti mnogo vremena i truda, pa često i stručne pomoći kako bi se takvo što kasnije razbilo. Većina ljudi tvrdi kako tu veliku ulogu igra karakter čovjeka, jer optimisti vole ljude, pravilno procjenjuju čak i nečije pogreške, otvaraju i ona vrata koja se čine čvrsto zabravljena. Pesimisti su sušta suprotnost! Zapravo teške naravi, nesposobni da žive sami, ali i u društvu. Mnogi se brakovi raspadaju “zbog neslaganja naravi” i ma kako to zvučalo kao fraza, to je, zapravo, istina.

Takvima su svi putevi zatvoreni, kontakti otežani. Takvi i nemaju previše pozitivnoga iskustva, čak bi se moglo reći da se vrte u krugu povjerenja i nepovjerenja, u kojem prevladava ovo drugo. Pesimistima ne pomažu savjeti, oni to najčešće površno i slušaju, čuju samo sebe i to ih vodi sve dublje u – samoću. No, unatoč svemu tome, a najviše činjenici da nas pozitivna iskustva gone naprijed, ni ona negativna ne moraju uvijek značiti katastrofu. Neki se uče, najviše, na svojim pogreškama. A kad se u takvim situacijama stvori povjerenje, vjerovanje u čovjeka s kojim u jednom trenutku imate kontakt, dat će vam to posebnu snagu da počnete na svijet oko sebe gledati otvorenim očima. Čak i kad nešto iščekujete, otvarate se, počinjete zračiti toplinom, vraćate i sebi i svima oko sebe – nadu. Danas u svijetu mnogi, osobito mladi, gube nadu u bolji život, ili čak u život. Ne nalaze posao, ljubavi je sve manje, život sve teži, a ulica jedino čeka – raširenih ruku. Zbog toga je veoma važno baš mladima ulijevati nadu u bolju sutrašnjicu. Treba ih poticati da razviju sposobnost osamostaljenja jer to znači, zapravo, upućivati ih u ljepotu života. Kažu da ljudi koji se nadaju, mogu podići i planine. Živjeti u nadi, znači stvarati pretpostavke za sve one ideje koje se u njoj rađaju. I tako je u svemu. Vjera nam daje nadu, iz nje izvire sve ono što život čini životom. Mirjana je primjerom žene koja je, konačno, od pesimistice postala optimistica. Nije to nastalo odjednom, pomogla je tu i terapija, ali shvatila je na vrijeme da “vječno mrzovoljna, nesposobna da vjeruje pa i voli”, morala je nešto učiniti da si sredi život. Uvijek sama, polako se pretvarala u djevojku koju čeka budućnost “stare cure”. Namčore, zapuštene, ljute na sebe i na cijeli svijet. Jer, njezin svijet je bio – posao, kuća, televizor i brižna majka. I kad je shvatila da joj sve to ide na živce, da “puca po šavovima na svim poljima”, trgnula se i počela raditi na sebi. Je li slučajno da je tada naišla i na ljubav, teško je reći, ali je sigurno da je – kako se polako otvarala prema svijetu – i “svijet upoznavao nju” i da je puštala da u njezin život uđu i drugi. Ponajprije je počela uopće gledati ljude, na svojim, ali i tuđim primjerima gledati gdje je. Počela je vjerovati da i drugi imaju život koji ona ne bi živjela, ali ono što se ne sviđa njoj, ne znači da nije dobro i za druge. I što je najvažnije, počela je maštati o – ljubavi. Stjepan joj je pokazao, ja bih rekla u zadnji čas, što je ljubav, kako se voli, ali i kako se ljubav prima.

I opet smo došli do onoga što čini život – ljubavi. A kad je ona u pitanju, sve pozitivno ide uz nju. I nada, i povjerenje, i optimizam. I ovaj svijet koji je takav kakav je, izgleda nam – kad volimo – drugačije. Svjesni da nije lako živjeti u ovom vremenu, znat ćemo se baš tom vremenu, puni ljubavi, othrvati. Razmišljanja koja su izrečena na početku teksta – kamo ide ovaj svijet, kamo sve to vodi, ako odbacimo iz naših života nepovjerenje i beznađe, dobit će se pravi odgovor – u ljubav.