Napisale: Diana Šetka i Silvija Glavić Stocca Snimci: Mario Kučera i arhiv EPH
Od 29. travnja više ništa neće biti isto na hrvatskoj političkoj sceni. Ivica Račan zauvijek je otišao. U samo tri mjeseca. Tiho i dostojanstveno, kako je i živio. Neki će reći da je otišao posljednji sanjar politike. Drugima će ostati u sjećanju kao ustrajan borac za pravdu i demokraciju. Mnogi će ga se sjećati i po odlučnom “ne” Slobodanu Miloševiću, odvajanju od Saveza komunista Jugoslavije, ali i mirnom prepuštanju vlasti HDZ-u nakon prvih demokratskih izbora. Ili tek po ironično izrečenom “kaj god” u verbalnom duelu s političkim suparnicima. Tri i pol desetljeća bio je jedan od vodećih hrvatskih političara i iza sebe je ostavio jasan i dubok trag. I njegovi najžešći politički protivnici kažu da je otišao ponajprije pošten čovjek.
Do posljednjeg trenutka uz njega je bila supruga Dijana Pleština. Najprije u bolnici u Münchenu, odakle je samo na dva dana skoknula u Zagreb da bi mu priredila iznenađenje za rođendan koji je slavio 24. veljače. Nije se od njega odvajala ni u apartmanu u Kliničkom bolničkom centru Zagreb, kamo je hitno prevezen 24. ožujka, zbog tegoba prouzročenim metastazama na mozgu i još jednom operacijom ramena. Njegova supruga danonoćno je bila uz njega u apartmanu s kupaonicom, u koji stanu tek bolnički krevet, kauč na razvlačenje, stol, hladnjak i televizor.
Nije odlazila na posao u Ministarstvo vanjskih poslova. Njegovala ga je, hranila, hrabrila, disala za njega i – gledala kako se gasi život ljubavi njezina života, kako kopni čovjek s kojim je planirala dočekati i proživjeti starost.
Velika i prava ljubav
Bili su u braku 13 godina, od 31. prosinca 1993. A njihov odnos bio je daleko više od zanosa i emocija. Jer kad su se upoznali, oboje su bili u zrelim godinama – Dijani Pleštini su bile 43, a Ivici Račanu 50 . Njoj je to bio prvi brak, a njemu treći, no točno su znali što žele i u što se upuštaju. Vezala ih je velika i prava ljubav, ali i istinsko poštovanje, razumijevanje, odanost, isti politički stavovi, iste moralne vrijednosti, isti odnos prema ljudima. I zbog te ljubavi Dijana Pleština sve je žrtvovala.
– Čovjek ne može imati sve, ili barem ne u isto vrijeme, pa sam odlučila dati otkaz na sveučilištu Wooster – izjavila je Dijana Pleština kad se definitivno odlučila preseliti u Hrvatsku. U Americi je bila sveučilišna profesorica, imala je odlična primanja i lijepu kuću, ali sve je to odlučila ostaviti iza sebe da bi bila samo voljena supruga i siguran oslonac svom mužu. Sada, kad njega više nema – ostaje sama.
U trenucima najveće boli ljudi su i inače sami i sa svojom tugom moraju se boriti kako najbolje znaju. No Dijana Pleština nije izgubila samo supruga. Njegovom smrću srušio se cijeli njezin mali svijet koji je još nedavno tako hrabro pretumbala. Što dalje? Ostati u Zagrebu za koji je više nitko ne veže, osim nekolicine istinskih prijatelja i sinova Ivice Račana, s kojima je tijekom godina uspjela izgraditi lijep odnos? No, Ivan i Zoran već su odrasli, imaju svoje obitelji, svoju majku, svoj posao. I ma koliko poštovali ženu koja je veoma usrećila njihova oca, taj odnos, bez osnovne karike koja ga je spajala, ne može biti isključiv razlog za njezinu novu životnu odluku. S druge strane, nije joj se
lako ni vratiti u Ameriku, ma koliko je ondje cijenili. Ne tako davno prodala je svoju predivnu kućicu u cvijeću, pa zar da sad traži neku novu, sličnu, u susjedstvu ili u nekom drugom američkom gradu? I kako ostaviti uspomene: Kamanje, selo uz Kupu gdje se najviše voljela odmarati sa svojim suprugom? Ili čekati ljeto da bi došla u njihovu kamenu kuću u Pučišćima na Braču, gdje su tolike noći slušali cvrčke i udisali miris meditaranskog bilja pomiješan s mirisom mora?
Dijana Pleština i Ivica Račan puno su putovali, no uvijek su se rado vraćali u svoje oaze. Kamanje je za oboje bilo izuzetno mjesto. Ondje su se uglavnom družili s Josipom Lekom, Račanovim bliskim suradnikom u stranci i velikim prijateljem, koji ima vikendicu do njihove.
– Ivica Račan bio je izuzetno društven. Volio je otvorene ljude, rado je razgovarao s mještanima, na svom imanju zasadio je nekoliko voćaka koje je cijepio, a posebno mu je bila važna jedna dunja, čije su grane padale i na moju parcelu, pa smo se često šalili da imamo ozbiljan problem poput gruntovčana. Naime, dok su on i Dijana živjeli na dva kontinenta, znao joj je donositi dunje iz Kamanja. Pri ulasku u SAD morao ih je skrivati, jer se hrana ne smije unositi, a kako imaju intenzivan miris, držao ih je u džepovima balonera – prisjeća se Leko.
– U Kamanju smo voljeli i kartati. Belu. Ivičini partneri bili su Čazimir Karatašević, s kojim je igrao i tenis u paru, ili Branko Matoševac, a ja sam obično igrao s njegovim sinom Zoranom, tako da smo za kartaškim stolom bili žestoki protivnici. Znao je Ivica i zapjevati. Narodnu pjesmu “Cviće moje” ili “Baladu u predgrađu”, a u posljednje vrijeme obožavao je slušati i Olivera Dragojevića. Uhvatio bi se i gitare, ali uglavnom da isprovocira sina Zorana koji bi mu dobacio: “Nemoj mi kvariti sluh”. Volio je popiti i čašu crnog vina ili pojesti štrudlu od sira, koju odlično spravlja moja supruga, ali oprezno bi je pitao “Biba, hoće li štrudla biti gotova do 18 sati?”, jer poslije tog vremena zbog brige za liniju nije jeo. Vrlo često smo i ozbiljno raspravljali, pri čemu bi nam se znala priključiti i Dijana, koja je uvijek sa sobom donosila i dio posla koji je u miru željela obaviti.
U početku braka Dijana i Ivica Račan živjeli su u malom stanu, koji on nije želio mijenjati. Osobito ne od 2000. do 2003., u razdoblju kad je bio premijer. I inače ga materijalne stvari nisu previše zanimale, a kako je bio i izuzetno socijalno osjetljiv, činilo mu se i neprimjerenim da živi u većem stanu. Dijana je poštivala njegov stav, ali joj nije bilo jasno zašto si ne bi smjeli priuštiti veći stan. Pa ona ni u Americi nije bila siromašna. Prodala je kuću, sve stvari doselila u Hrvatsku i čuvala ih kod prijatelja u garaži, no tek ga je prije tri godine uspjela nagovoriti da se presele u novi stan u središtu grada.
Baš kao i bivši američki predsjednik Bill Clinton, i Ivica Račan neke je stvari o svom životu, kako piše u biografiji koju je napisao zagrebački novinar Zdenko Duka, doznao u pedesetoj godini. A i u tome mu je najviše pomogla supruga Dijana. Naime, zahvaljujući njezinoj upornosti dobio je svoj krsni list i prve fotografije iz djetinjstva. Ivica Račan rodio se, naime, 1944. u Ebersbachu, u blizini njemačkog radnog logora u kojem je završio njegov otac Ivan, Slavonac, poliglot i anarhist. Njegovu trudnu majku zbrinula je jedna Njemica, koja ih je sa sobom odvela u Dresden, k sestri, i tamo ih je zadesilo strahovito savezničko bombardiranje. Nakon rata obitelj se opet našla na okupu. Kartu iz Hamburga za Ameriku njegov je otac darovao drugoj obitelji, a oni su se vratili na poziv Josipa Broza Tita da bi pomogli izgraditi Jugoslaviju. Njegov otac, koji je dotad svašta radio, pa tako imao i peradarsku farmu u Švicarskoj, bio je jedan od rijetkih stručnjaka pa ga je ministarstvo poljoprivrede slalo posvuda da bi osnivao poljoprivredne škole i peradarske farme. Stoga su živjeli po cijeloj bivšoj državi, a skrasili su se u Slavonskom Brodu, u kućici sagrađenoj na zemljištu koje je grad ubrzo pretvorio u smetlište i ogradio ga žicom da se stoka ne bi zarazila.
Prisebna i pažljiva
Sve su to bile teške uspomene koje je ponovo proživljavao kad je s Dijanom 1993. stigao u Sasku i stajao uz grob žene koja je spasila njega i njegovu majku. Ali bio je i zahvalan supruzi što mu je pomogla da dozna i detalje kojih se nije mogao sjećati jer je bio beba. Bolest Ivice Račana bila je za njegovu obitelj i za javnost kao grom iz vedra neba. Kad je 30. siječnja objavio da je bolestan i da ide u Njemačku na operaciju, još je bilo nade za oporavak. U intervjuu koji je Dijana Pleština dala za Gloriju dan prije njihova zajedničkog odlaska u Munchen, zračila je optimizmom. Čvrsto je vjerovala da će ona i njezin suprug i ovu bitku dobiti jer su i liječnici bili optimisti. A veselje i snagu Ivici Račanu ulilo je i rođenje prvog unuka Ognjena, kojeg su mu sin Zoran i snaha Tina podarili uoči rođendana, dok je bio u u bolnici. No, vrlo brzo doznalo se da Ivica Račan ima karcinom bubrega koji je metastazirao u rame, a nakon povratka u Zagreb otkriveno je da su se metastaze pojavile i u mozgu. Sve što se dalje dešavalo, nalikovalo je Dalijevoj slici, na kojoj vrijeme curi iz razbijenog sata: hitan prijam u Klinički bolnički centar Zagreb, operacija ramena, pokušaj uništavanja metastaza u mozgu, nada u pametni lijek sutent, ali 12. travnja liječnici su objavili da više ne komunicira s okolinom. Tih su dana uz njega bili samo supruga i mlađa sestra Ivanka, koja živi u Slavonskom Brodu. Dakako, dolazili su i sinovi Ivan i Zoran, posjetila ga je i njihova majka Agata Račan i najbliži suradnici. Nekoliko dana kasnije stanje mu se malo popravilo, ali je zatim opet pao u komu, a 29. travnja, u tri sata i pet minuta, zauvijek je sklopio oči.
Dijana Pleština ostala je prisebna i pažljiva i u boli. Čekala je jutro da bi najbližim prijateljima javila tužnu vijest, a zatim se uključila u pripreme za komemoraciju koja je u dvorani “Vatroslav Lisinki” održana 2. svibnja. Ušla je u dvoranu dostojanstveno, decentno odjevena i besprijekorne frizure, kako ju je uvijek vidio njezin suprug, i suzdržano primala izraze sućuti od Račanovih prijatelja i suradnika, među kojima su bili i bivši slovenski predsjednik Milan Kučan i bivši njemački kancelar Gerhard Schroeder. Ali ono što je zaista osjećala u sebi, trudila se ne pokazivati: tek zamagljen pogled, spušten na vjenčani prsten obješen na zlatni lančić oko vrata, odavao je njezinu bol.