Splićani su poznati po lijepom odijevanju, no svi će se u gradu pod Marjanom složiti da je Stipe Pletikosa ipak najposebniji. I nikome nije jasno kako to da mu baš sve što odjene, dobro pristaje. Uz to što je uvijek “u trendu”, Plete, kako odmila zovu golmana Hajduka i hrvatske nogometne reprezentacije, ubraja se u dobre dečke našeg nogometa: miran je, slava ga ne impresionira, vozi stari BMW i odan je prijateljima, od kojih mu je ponajbolji Igor Tudor, igrač Juventusa. Nedavno je uredio stan, pa njegovi fanovi samo još čekaju da se oženi, što će i učiniti ovo ljeto.
Ovih ste dana navršili 24 godine: zašto niste organizirali veliko rođendansko slavlje? – Rođendan sam morao proslaviti mirno, bez velike fešte, jer su dan ranije, 7. siječnja, počeli treninzi. A dvotjedna stanka, u koju su uključene i proslave Božića i novogodišnji doček, ispunili su moju potrebu za feštama za neko vrijeme.
Jesu li, nakon slavlja, vaše baterije napunjene ili ispražnjene? – Napunjene su i baterije i akumulator. Nadoknadili smo odmor koji je izostao prošlo ljeto zbog Svjetskog prvenstva u nogometu. Sad svi opet možemo prionuti poslu. Ciljeva nam ne nedostaje.
Kako zamišljate idealan provod? – Odlazak sa zaručnicom i najbližim prijateljima na večeru, potom piće u nekom klubu, pa provod u diskoteci.
Tko vam je najbolji prijatelj? – Jedan od mojih najboljih prijatelja je Igor Tudor.
Zajedno ste bili na dočeku Nove godine. Je li on zaista došao privatnim avionom? – To sam i ja pročitao u novinama. Igor je došao u posljednji trenutak, pa je slavlje počelo i tada smo bili zaokupljeni drugim stvarima, a ne pričama o načinu njegova dolaska u Split. Da budem iskren, o privatnom se avionu nisam stigao ni raspitati jer je Igor već sutradan otputovao dalje, u Dubai, na utakmicu Juventusa protiv svjetskih zvijezda.
Sigurno ste mu bili podrška kad je, zajedno s kolegama iz Juventusa, ovo ljeto punio stranice talijanskog žutog tiska skandalom zbog odlaska u torinski salon za masažu koji, navodno, nije bio samo to. Kako se tada osjećao? – To ćete morati pitati njega.
Vrlina je što štitite privatnost prijatelja, ništa manje nego vlastitu. Poznato je da svoju djevojku Angelu također skrivate od medija. Zašto? – Zato što smatram da mora postojati granica u razotkrivanju nečijeg privatnog života. Naravno, svjestan sam da kao javna osoba privlačim pažnju, i ne bježim od toga, ali postoji i nešto što se zove pristojnost.
Ali vi ste sa svojom djevojkom dovoljno dugo, pet godina. Nemate je zašto skrivati. – Još ću se više truditi kad osnujem obitelj i dobijem djecu, jer želim da moja djeca rastu neopterećena mojom slavom i pritiskom javnosti koji uz nju ide.
Kako ćete to postići? – Povučenim obiteljskim životom. Nadam se da će dotad biti moguće imati i kućicu na otoku, možda s bazenom, uz koji ću roštiljati s obitelji i prijateljima.
A što je s odlaskom na Otok, u Englesku? Kažu da imate visoku cijenu. – Cijenu određuje tržište. Volim reći da su sve opcije otvorene, a opet, često tvrdim da nikada ne bih napustio Split. Bit će onako kako Bog odredi.
Vjera u vašem životu ima važnu ulogu. Često odlazite i u Međugorje. Kakvi se otamo vraćate? – Čovjek bez vjere prikraćen je za velike stvari, poput nade, ljubavi i vjere same po sebi. Sretan sam što sam vjernik. U Međugorje odlazim kad god mogu, ondje napunim baterije i skupim novu snagu. U Međugorje sam otišao i kad mi je propao transfer u Marseille.
Kad ste prvi put posjetili Međugorje? – Još u osnovnoj školi.
Gdje ste završili osnovnu školu? – U Splitu, gdje sam i rođen.
Koju ste školu pohađali nakon osnovne? – Srednju elektrotehničku. Žao mi je što to nije bila gimnazija ili možda turistička, ali eto. Umiješao se, kao što svi znate, nogomet.
Kako se rodila ta ljubav? – Kao najmlađi u ulici, igrao sam na improviziranom igralištu s isključivo starijima od sebe. Nitko od njih nije htio braniti, pa je ta “čast” zapala mene. A kako sam se dobro bacao, završio sam kao golman. U rujnu 1987. otac me odveo u Hajduk i počeo sam trenirati. Moji suigrači su u pravilu bili tri do četiri godine stariji od mene.
Po čemu još pamtite to vrijeme? – Jugoplastika je triput u četiri godine bila prvak u košarci.
Je li veće zadovoljstvo obraniti gol ili ga zabiti? – Naravno – zabiti! I to sam pokušao, i uspio u nekoliko prilika, pa me želja minula. Radim ono u čemu smatram da sam najbolji. U nogometu su dvije stvari iznimno važne: samopouzdanje i kolektivna odgovornost. Svaki pravi igrač mora imati karakter, a golman, možda, i najčvršći.
Biste li se mijenjali i napustili “branku”? – A ne, to nikada. Ja sam golman, i to ću ostati.
Pa stalno se morate valjati po zemlji, kopačka doleti u glavu… – Nema veze, ja sam dobar golman pa kopačke baš ne dolijeću previše. Valjamo se dosta, to je istina, ali možda baš zato posebnu pažnju posvećujem njezi.
Znači, ne zazirete od kremica? – A zašto bih?! Mi sportaši smo ionako naviknuti na tuširanja i visok stupanj osobne higijene. A kad se već ne štedim braneći, zašto ne bih onda i nahranio kožu da mi bolje “služi”. Koristim uglavnom Biothermovu kozmetiku iz linije za muškarce, i za lice i za tijelo.
Tko je zaslužan za vašu geliranu, uvijek drugačije razbarušenu kosu? – Ja, sam. Isti proizvod, gel-kremu, koristim već deset godina. Dobro “drži“ i fino miriši, pa je nemam razloga mijenjati.
Birate li sami i odjeću? Imate poseban stil u odijevanju i vidi se da tome posvećujete veliku pozornost. Kažu da ste uzor svim hajdukovcima? – Ne znam jesam li im uzor, ali volim se lijepo odjenuti. Dobar komad odjeće me veseli, a i to uglavnom biram sam. Odlučujem se brzo, jer odmah znam sviđa li mi se nešto ili ne.
Robujete li markama i tko je vaš omiljeni dizajner? – Ne robujem ničemu, pa ni markama odjeće. Doduše, kao vrlo mlad kupovao sam velika dizajnerska imena, a danas je jedini kriterij da mi se ono što odaberem doista sviđa. Nipošto ne odlazim najprije u skupe dućane samo zato što su razvikani. Trenutačno sam veliki poklonik kuće Zara jer ima zgodne stvari po umjerenim cijenama, a ovu mi se zimu sviđa smeđa boja. Takav je i kaput koji često nosim. Volim detalje i imam ih mnogo.
Kakve modne detalje volite? – Kape, šalove, sunčane naočale. Ove zelene, Armanijeve, doista su posebne, i bez razmišljanja sam ih kupio. Pa i mobitel je na neki način ukras: mora veseliti svojim izgledom, kao što je moja crvena nokia.
Vežete li se uz stvari? – Ne previše, ali žao mi je kad na glup način ostanem bez neke sitnice koja mi se sviđa, bez obzira na njezinu cijenu. Kad smo se Angela i ja pred Božić vraćali iz Njemačke, zagubila nam se prtljaga. Lutala je osam dana, i kad je stigla, nedostajale su neke stvari. Angela je gore prošla i žao mi je zbog toga.
Što Angela sada radi? – Ovog trenutka čeka da završi snimanje, i čudi se zašto toliko traje. U šali je rekla da ne snimate Ronalda, pa čemu onda toliko vremena. Inače, živi sa mnom, i to joj samo po sebi daje dovoljno posla. Ali, lijepo nam je zajedno. Ona je mlađa od mene godinu i pol. Ranije je studirala, ali je već neko vrijeme u potpunosti posvećena meni, zajedničkom domu i našim planovima.
Angela je na glasu kao dobra kuharica. Kuhate li i vi? – Angela doista odlično kuha. Ja ne, ali samo zato jer se nikada nisam stigao baviti nečim takvim. Vjerujem da bih bio dobar kuhar i u tome doista uživao. Volim jesti sve, od tradicionalne kuhinje, do meksičke, kineske ili tajlandske, koju sam kušao kad sam putovao u tu zemlju. Volim i japansku kuhinju, osobito sushi i sashimi.
Rado putujete? – Da, osim što zbog posla često putujem, volim i turistička putovanja. Bio sam na Baliju, u Tajlandu, a nadam se da ću nakon završetka karijere češće otkrivati nove zemlje i upoznavati se s drugim kulturama.
Kakve su vaše ambicije? – Želim do kraja igrati dobro. Na privatnom području, a to su možda više želje nego ambicije, želim mnogo toga, ponajprije dobro zdravlje i zadovoljstvo, vlastito i svoje obitelji.
Obitelj još niste osnovali. – Nisam, ali mislim da sam na dobrom putu. Ove ću se godine i oženiti, a onda su na redu djeca. Djeca su smisao svega, i bit će mi na prvom mjestu. Podignuti ih i izvesti na pravi put, najveći je izazov i donosi najveće zadovoljstvo.
Kako se opuštate? – Volim igrati golf. Ranije sam običavao igrati na terenima u Stobreču. No, poslije sam imao prilike zaigrati na pravim igralištima za golf, pa me odlazak u Stobreč više toliko ne privlači.
Što čitate? – Kad stignem, primim se i knjige. Posljednje što sam pročitao služilo je opuštanju, bila je to knjiga “Što je muškarac bez brkova?”. Volim pročitati i zapise o domovinskom ratu i sudbini naših generala.
Kakvu glazbu slušate? – Volim glazbu koja me opušta, a ne uspavljuje. U posljednje vrijeme stalno se vraćam kompilaciji glazbe iz poznatog Buddha Bara u Parizu. Veoma mi se sviđa, a svidio mi se i sam bar koji sam posjetio za boravka u Parizu. Taj me grad oduševio i želio bih ga što češće posjećivati.
Kartate li? – Ne, ali igram playstation bez prestanka. I u tome sam dosta dobar, a problemi nastaju samo kad me Angela zove i nešto pita. U igru se toliko udubim da je ne čujem, a to joj se nimalo ne sviđa.
A filmovi? – Rado gledam filmove na videu, DVD-u, ali ne volim ići u kino. Milije mi je kućno kino.
Kakve filmove volite? – Uz film se također nastojim opustiti: horor, čemu se svi čude, ali i komedije.
Kako vidite završetak svoje karijere? – Divim se načinu na koji je moj kolega Zvone Boban završio svoju, i drago mi je što sam i ja sudjelovao u tom spektakularnom događaju. Pri tom govorim o svjetskim okvirima. Sjetite se svih zvijezda koje su se tom zgodom okupile u Zagrebu. Igrač tek na kraju karijere jasno vidi što je doista napravio.
Ivan Lozić
Tekst je objavljen u Gloriji broj 419.