Sanjam svoje bračne vode

Siniša Svilan najprije je trebao svladati nelagodu zbog pomalo ženskastog glasa, pa zaboraviti na sve što je naučio u roditeljskoj kući i početi “zavirivati” u tuđe živote, a potom i kako se izvući iz situacije kad mu se u emisiji koja ide uživo ne pojavi sugovornik, što je, primjerice učinila Iva Majoli… I dok je sve to učio, prošlo je dvadesetak godina. Istina, nije počeo izvještavati s tržnice, što je nekada bio prvi korak koji su morali proći svi budući novinari, već od “bauštele” u svom rodnom Trogiru, ali je i tamo jako dobro naučio slušati ljude i suosjećati s njima. Vijesti su s godinama postale život tog Dalmatinca s reporterskim nervom, a mladić zaljubljen u novinarstvo dogurao je do direktora programa Nove TV.

Danas, u 48. godini, mogao bi biti i te kako zadovoljan. Ima sjajnu karijeru i lijep život. Ali, kako kaže, nema vremena da bi u tome uživao. Čak i njegov mobitel – koji nikada ne gasi jer je uvjeren da će od deset bezveznih poziva jedan biti pravi, koji donosi “robu” – ne zvoni nego “pjeva” najavnu špice Nove TV. Posao mu je na vrhu liste prioriteta, iako bi mu ponekad bilo draže da ima malo više vremena za drage ljude. Napokon, zbog nedostatka vremena nije se stigao ni oženiti.

Do koje granice dopuštate poslu da vas “melje”? – Radim posao koji najviše volim i koji ne treba mistificirati. Sve je već odavno otkriveno, a rezultat je timskog rada. No, novinarstvo je profesija koja čovjeka traži cijeloga. Otkad se probudim pa dok ne idem leći, potpuno sam “ u funkciji” svog posla. Pročitam sve novine, pogledam sve emisije na sva tri kanala, jer moram znati što radi konkurencija, a kad se želim malo odmoriti od svega, odem u redakciju Red Carpeta, na kavu Danijelu Delaleu. Tamo se baš dobro osjećam.

Krenuli ste s najavljivanjem vaše jesenske sheme: koja će emisija, po vašem mišljenju, najviše zaintrigirati gledatelje? – Prvih šest mjeseci imali smo sjajne rezultate, koje će ova jesen, nadamo se, potvrditi. Dvadaset godina radim na televiziji i mogu reći da je ovo najveći projekt u kojem sam sudjelovao. Velika je stvar imati vlastitu produkciju gotovo u cijelosti, 13 domaćih formata i šest novih projekata. Produkcijski je najjača emisija Moj tata je bolji od tvog tate, koja se radi u 1300 četvornih metara studija i raskošnija je varijanta nekadašnjih Igara bez granica. Pazi, zid! je emisija za cijelu obitelj, tematski zamišljena tako da se u svakoj natječu manekenke protiv nogometaša, a meni se jako sviđa Trenutak istine, uoči koje će se natjecatelji podvrgnuti detektoru laži. Za manje novca odgovarat će na lakša pitanja, ali bogme neće im biti lako naći se u dilemi da li odgovoriti iskreno na pitanje imaju li ljubavnicu i otići kući – ako je još nakon tog priznanja budu imali – s maksimalnih 500.000 kuna, ili lagati i ne dobiti ništa. Novost je i serija “Hitna 94”, kreće i nova AVA-ina sapunica, u koju je produkcija uložila dosad najviše novca, pa se nadamo dobrim rezultatima.

Kako ste se odlučili napraviti inačicu “Bračnih voda”? – To je bila vrlo gledana serija i vani i kod nas, sa svevremenskim temama: odnosi među supružnicima, odnosi između roditelja i djece, između dvoje djece, sa susjedima… Vidio sam prvu emisiju i mislim da su naši Bandićevi sjajni. Posebno Damir Lončar. Mislim da će ta serija zaista imati veliku gledanost.

Je li se zagrebački gradonačelnik Milan Bandić naljutio jer ste iskoristili njegovo prezime? – Nije se uopće ljutio. Rekao je da nešto što se zove kao on, mora biti uspješno.

Pričalo se da ste na Novu TV željeli dovesti Zorana Vakulu, ali je taj “transfer” propao. No, zato vam dolazi Nikolina Pišek. Biste li još nekoga voljeli vidjeti u svojoj ekipi s drugih televizija? – Takvi podaci su poslovna tajna, ali moram reći da se naša strategija bitno promijenila. Prije tri godine možda smo i priželjkivali neko veliko ime s drugih televizija, ali sada bez lažne skromnosti mogu reći da smo mi lideri na tržištu pa stoga određujemo i stvaramo imena.

Postoje li pravila odijevanja za vaše novinare? – Ja sam stara škola i mislim da je sadržaj važniji od svega, ali današnja filozofija svih televizija u svijetu jest da se trebaju vidjeti mlada i lijepa lica. Celofan tako postaje važniji od sadržaja, što nas može ljutiti, ali ne možemo od toga pobjeći. Najbitnije je da se ljudi identificiraju s osobom koju vide na ekranu, a priznat ćete da vam je ljepši dan ako vam na talijanskoj televiziji u kišno jutro vremensku prognozu pročita neka lijepa djevojka u haljini s bretelicama. Tako je to danas i na to se moramo priviknuti. No, neka pravila ipak postoje: treba se odijevati kako priliči temi, trenutku i emisiji.

Zašto ste vi prije četiri godine prešli s HTV-a na Novu TV?. – Sve najvažnije odluke u životu donio sam instinktivno, a ne nakon mnogo razmišljanja. Tako je bilo i u tom slučaju. Osim svih onih prokletstava kao što su izazov, dokazivanje, i slično, ponuđen mi je i veći novac. A želio sam okrenuti novu stranicu u svemu, pa tako i u poslu. Dočekalo me ono što sam sam tražio – rad, rad i rad. I spoznaja da zapravo ništa ne znam o komercijalnoj televiziji i da svaki dano moram naučiti nešto novo. Što činim i dalje.

Kakav ste šef? – Sa svima sam dobar i na “ti”. Kažu mi da to nije pametno, ali ja smatram da se autoritet postiže znanjem, a ne ophođenjem. Uz to, vi morate svoje ljude ponekad pitati gdje su bili sinoć, je li sve u redu s dečkom ili curom, muči li ih kakav problem, jer i to što netko privatno proživljava, vidi se na ekranu. Mislim da je naša velika vrijednost i u tome što smo na Novoj TV uspjeli stvoriti tu finu emotivnu vezu, rekao bih, gotovo obiteljsku.

Je li televizija oduvijek bila vaš izbor? – Oduvijek me privlačilo novinarstvo, ali odrastao sam u obitelji u kojoj su se više cijenila “konkretna” zanimanja. Na ormaru na kojem smo moje dvije sestre i ja držali knjige, pisalo je – “Učiti, učiti, govorio je Lenjin”. I svo troje smo na kraju zaista diplomirali na fakultetima, samo nisam siguran da bi tata bio zadovoljan mojim izborom. Jedna mi je sestra liječnica, druga, moja blizanka, koja je također željela studirati novinarstvo, završila je farmaciju i danas živi u Oxfordu, a ja sam prema očevoj želji upisao strojarstvo. No, položio sam prijamni, dao prvi ispit i odustao. Moj otac tada, na žalost, više nije bio živ i jako mi je nedostajao, ali nisam mogao ispuniti njegovu želju. A kako nisam htio studirati, znao sam da ću se sam morati uzdržavati. Nitko mi to nije morao reći.

Što ste sve radili? – Moj prvi posao bio je na jednom gradilištu u Trogiru. Šef tog gradilišta sumnjičavo me pogledao, jer mi je bilo tek 17 godina i nisam baš bio snažan, ali izdržao sam. Najfascinantnije mi je bilo gledali dvojicu Bosanaca kako lopatama – u savršenom ritmu – miješaju beton. I ja sam vrlo brzo naučio nositi po dvije vreće cementa na drugi ili treći kat. A kad sam dobio plaću, otišao sam u Trst da bih si kupio nešto odjeće. Mamu je to dosta ljutilo i uvijek mi je govorila da svako ljeto potrošim barem jednu teracu kuće, odnosno, da sam od novaca koje sam potrošio na “gluposti” mogao sazidati jedan kat kuće. Ali ja mislim da je to dobro i da svatko mora proći različite faze. Sve u svoje vrijeme. Kasnije sam skoro pet godina radio u trogirskom škveru. I to u radionici u kojoj je radio i moj pokojni otac, koji je bio garant za strane brodove pa je dio godine bio u radionici, a dio vani. To je doista bio težak posao: počinjalo se u šest ujutro, vani se radilo bez obzira je li plus pedeset ili puše bura, a kad je brod u remontu, radi se po cijele noći. No, kad sve to prođeš, naučiš cijeniti neke stvari. Primjerice, kad sam nekoliko godina kasnije došao na Radio 101, gdje sam počeo peći novinarski zanat, nisam mogao vjerovati kad sam dobio prvu plaću. Nije mi bilo jasno da me još i plaćaju za to što sjedim u toplome i radim posao koji najviše volim. A televizija se dogodila slučajno. Jer, s obzirom da je televizija slika i ton, po nekim zanatskim kriterijima, ja ondje – zbog svog glasa – nisam imao što raditi.

Kako to da su vas ipak primili? – Pravila postoje da bi se kršila. Krenuo sam kao novinar u emisiji “Dobro jutro” i već je moja druga reportaža, o čistačima ulica, bila vrlo primijećena. Ali tko zna bih li ikada išta pročitao da se nije pojavio Denis Latin. Prilog koji mi je dao da napravim za Latinicu, donio sam spikeru da ga on pročita, no Denis me pitao da koji mi je vrag i rekao: “Ni slučajno! Ti ćeš to pročitati”. Sjećam se kako je zbog toga ušao “ u klinč” sa službom za jezik i govor, no on je tvrdio da su njegovi novinari i autori te da svoj posao moraju obaviti od početka do kraja. I kako se to u životu zna dogoditi, mana mi je postala prednost, odnosno moj je glas posao prepoznatljiv i za gledatelje prihvatljiv.

Kada ste upisali studij novinarstva? – Prijamni sam položio u 25. godini i sve sam odradio dosta brzo. Položio sam 48 ispita u četiri godine, a kako sam to htio obaviti što prije, prosječna ocjena mi je bila trojka. Ali nijedan ispit nisam pao. Jedino mi je profesor Zdravko Tomac vratio prijavnicu i rekao da se još jednom vidimo.

Bi li vaš otac danas bio ponosan na vas? – Nisam siguran. S obzirom da znam njegove svjetonazore, pitam se bi li bio sretan da zna da sam vodio emisiju Glamour caffe.

Kad se sjetite mladosti, na što prvo pomislite? – Na Trogir, prijatelje, lijepo djetinjstvo uz prilično strogog oca i nešto blažu majku… Javljaju mi se uglavnom lijepe slike vezane uz ljude, jer zgrade mi ništa ne znače.

Pamtite li svoje prve ljubavi? – Baš me to neki dan i moja Silva pitala. Ali zanimljivo je da ja nikad nisam imao djevojku iz Trogira. Uvijek su to bile neke cure iz Splita ili strankinje. U to sam vrijeme bio prilično “leteći”.

Bili ste galeb? – Ma, kakav galeb. Bile su to više mladenačke simpatije.

Znači, majka vaše kćeri, slikarica Ella Svalina, bila vam je prva velika ljubav? – Silva je ljubav mog života i na tome bih stao. A prošlost pokušavam posložiti u ladicu i ne prekapati previše po njoj. Iz te duge veze otišao sam samo sa svojim stvarima i posuđenih tisuću eura. Dakle, nisam krenuo od nule, nego s minus tisuću eura. I bilo mi je jako teško. Ali s druge strane, bio sam ponosan na sebe što sam sve riješio u tri tjedna i što ni prema kome nisam bio neiskren.

Baš ste se zaljubili? – Da. Ali ta ljubav nije imala nikakve veze s onim što se događalo. Eventualno dopuštam da je samo malo ubrzala ono što bi se neminovno dogodilo. I zato me dva tjedna rasturalo zbog svih neistina koje su objavljivane u novinama, Ali, Bože moj, živ čovjek svašta izdrži.

U samo tri tjedna shvatili ste da je djevojka u koju ste se zaljubili osoba s kojom biste željeli dočekati starost? – Zašto vas to čudi? Silva je stvarno predivna osoba i nije mi trebalo više vremena da shvatim kako je prije svega dobar čovjek. Prekrasno je kad možete s nekim pričati, kad uvijek imate tema za razgovor, kad osjećate bliskost s nekim i kad šutite.

Kakav je vaš odnos s 19-godišnjom kćeri Galom? – Dobar. Samo što je Gala u godinama kad su roditelji na zadnjem mjestu pa se samo javi kad još što treba, ali ja to razumijem. Čujemo se, vidimo se, upisala je fakultet, sad je u Rovinju. Moj odnos prema njoj uvijek će biti isti i bitna mi je samo njezina sreća. Ako je ona sretna, ja sam još sretniji.

Je li vam kći oprostila što ste se rastali od njene majke? – Mislim da je, ali možda i griješim. Puno sam s njom o tome razgovarao, ali od priče nema pomoći. Treba proći vrijeme, a i Gala mora sazrijeti i proživjeti nešto da bi mogla razumjeti što se dogodilo. U početku sam griješio, jer sam joj na silu htio objasniti, ali do nje to nije dopiralo. Danas je ipak puno drukčije. Jednostavno se sve trebalo slegnuti.

Kako ste reagirali na izbor vaše kćeri za najseksi Hrvaticu? – Mislim da joj to nije trebalo. Ne kažem to samo zato što sam njezin otac, nego i stoga što sam u ovom poslu dvadeset godina i poznate su mi neke stvari. Siguran sam da je moglo i bez toga. Gala se ljutila što sam to negdje već rekao, ali mora shvatiti da kako ja njoj dopuštam pravo na njezino promišljanje, tako mora i ona meni. Ali dobro, ništa se strašno nije desilo. Gala je mlado, bistro stvorenje i zna postaviti neke granice.

Kada ćete pred oltar sa svojom dvanaest godina mlađom djevojkom Silvom Mustapić? – To je uistinu pitanje dana. I zaista sam ja taj koji pritišće da se to što prije dogodi.

Zašto to dosad već niste učinili? Bilo je, istina, nekih najava, ali još nema prstena na vašoj ruci. – Razlog je čisto tehničke prirode. Treba naći barem mjesec dana da se sve pripremi, a ja ga dosad nisam našao. Meni će to biti prvi put da stanem uz nekoga pred oltarom i silno to želim. Baš se želim oženiti za Silvu.

Maštaju li i muškarci o tom danu? – Kako da ne. No, u mom slučaju će to možda biti malo drukčije, jer poznavajući Silvu, ona će se htjeti vjenčati u nekom tihom, zabitom, skrivenom mjestu. Grozi se i od pomisli na to da bi naše vjenčanje moglo biti u svim novinama.

Kako ćete to riješiti s redakcijom Red Carpeta? – S njima najlakše. Reći ću im – nema snimanja, i to je to, ali pitanje je kako se sačuvati od drugih. Silva uvijek kaže da se sve može zadržati u tajnosti ako to doista netko želi, no u poslu kojim se bavim znam da se sve dozna.

Što vam je najljepše u vašem odnosu? – Sve mi je lijepo sa Silvom. Uz nju se volim buditi, provoditi dane, pričati. S njom mi je svaki trenutak prelijep. Čak su mi i svađe s njom lijepe. Znam da to zvuči patetično, ali je istina.

Čime se vaša buduća supruga bavi? – Silva je završila studij političkih znanosti i još je dva ispita dijele od magisterija. Neko je vrijeme radila na televiziji, u vanjskoj produkciji, ali trenutačno ne radi ništa. I bio bih najsretniji da tako ostane. Predivno mi je ovako s njom, ali znam da bi ona bila nesretna da ne radi.

Koliko razumije vaš posao? – Prilično. U početku se teško navikavala na moja raspoloženja, primjerice, kad bih u osam sati primio sms o gledanosti. Jer nisu uvijek rezultati bili dobri kao danas i nisam se baš lako nosio s tom spoznajom. Kaže mi da je po toj prvoj reakciji znala kakav ću biti ostatak dana. Bilo je lakše preko tjedna, jer bih odmah nakon toga otišao na posao, ali vikendi bi zato bili malo mrgudni kad ne bi sve bilo kako sam očekivao. Trenutačno je moj najveći problem kako uravnotežiti posao i privatnost. Vaga nekako uvijek pretegne na stranu posla i znam da zasad Silva izvlači deblji kraj. Svaki mi je dan isti: budim se u sedam, popijem kavu, zatim pročitam sve novine i čekam tih osam sati ta dobijem rezultate gledanosti. Već u 8 sati i 15 minuta sam na poslu. Ostajem na Novoj do 18 ili 19 sati, a kad su neka snimanja i do ponoći, i što onda zapravo ima od mene. No, s druge strane, ovaj posao čovjek ne može raditi polovično. Ili si sto posto unutra, ili te nema. Ali zato nastojim to kompenzirati kad smo zajedno. I sanjam o zajedničkom odmoru negdje daleko od svih. Tri godine si to nisam zbog posla mogao priuštiti, ali nadam se da ću ove jeseni.

Hoćete li u Novu godinu ući kao oženjen čovjek? – Baš tako nekako zamišljam svoje bračne vode.

Diana Šetka