Glazbenik Saša Lošić (48), rođeni Sarajlija koji u Ljubljani od devedesetih godina tiho živi s djevojkom Špelom Možinom (37), izdajući s legendarnim Plavim okrestrom novi album “Sedam” vratio se na ishodište svoje bogate i raznolike karijere. Rekordno trinaestogodišnje iščekivanje napokon je završeno, pa se brojna publika uz jedanaest pjesama na albumu koji izdaje Dallas Records može još jednom prepustiti notama istaknutih predstavnika Novog primitivizma, ovoga puta s bremenom zrelosti.
– Sa “Sedam” se “vraćamo u budućnost” jer ploča najviše podsjeća na prvu, “Soldatski bal” iz 1985. godine. Mi koji smo živjeli osamdesete sada u srednjim godinama to vrijeme promatramo s odmakom. Nije se puno stvari promijenilo, ali primjećujem da su nam prije godine jako dugo trajale. U kratkom bismo roku izdali četiri albuma i to nam je vrijeme još djelovalo kao vječnost. Sada smo pauzirali trinaest godina, a čini se kao da je bilo jučer – govori Loša.
Od posljednjeg albuma “Infinity” 1999. godine proteklo je toliko vremena da je “Sedam” poprimio status najiščekivanijeg nosača zvuka u povijesti jugoslavenskih prostora.
– Ja sam glavni krivac. Srećom je diskografska kuća Dallas Records pokazala veliko strpljenje i artističku nježnost prema mojem umjetničkom nemiru. Album sam mogao izdati prije dvije godine, ali sam jedne noći u iznajmljenom zagrebačkom stanu, baš uoči koncerta u Areni, shvatio da bi me to duboko unesrećilo. Naše su pauze sve duže, prošla je bila sedam, a ova deset godina i tko zna kad ćemo i hoćemo li opet biti aktivni. Ne mogu ni zamisliti da ćemo izdati još koji album, pa se bend složio na ovom damo svoj maksimum. Sretan sam jer ne vidim koja bi to pjesma mogla dodatno upotpuniti svijet Plavog orkestra. Ne mislim da je ovo kraj, ali osjećamo da se neki krug zatvorio i da smo dobili optimum. “Sedam” puštamo bez osjećaja krivice jer ima jednostavnost koja će podjednako dirnuti domara, domaćicu, rudara i atomskog fizičara – otvoren je frontman “Orkestra”.
Iako je velik dio glazbene karijere posvetio kazališnoj i filmskoj glazbi te operi, ističući kako su baš to vrhunci njegova stvaralaštva, Lošić se ipak uvijek vraćao Plavom orkestru.
– Više nisam potpuno siguran što su to moji kreativni vrhunci. Stvarajući glazbu za film i teatar u posljednje sam vrijeme ilustrirao teške ljudske sudbine. Radio sam, primjerice, predstavu u Italiji gdje glavna glumica vitla krvavom glavom, pa neke ruske pisce, teške ratne sudbine kao u filmovima “Gori vatra”, “Kajmak i marmelada”, “Teško je biti fin”, ili one u seriji “Vratiće se rode”. Povratak u uvjetno rečeno rock ‘n’ roll, s kojeg se nitko od nas nikada nije ni skinuo, bio je kao ljetovanje kod bake. Trominutna forma pop pjesme čini mi se danas jednako važnom kao komplicirani formati poput opere ili simfonije. To je tvrdio i Lennon koji se uspio uzdići do jednostavnosti. Mislim da čovjek ne treba biti rob muzičkog šovinizma. Tako sam se i ja bez ikakvih problema vratio žanru, da ga tako nazovem “serious popa”, iz kojeg sam “pobjegao” prije deset godina. Moj javni status zato je s pravom kompliciran. Neki ljudi me identificiraju s filmskom glazbom, neki s popom, a drugima sam samo neobična ličnost s javne scene – govori Saša Lošić.
Lošić je surađivao s brojnim glazbenicima svjetskog glasa, a u sjećanju mu je posebno ostalo posljednje snimanje s legendarnim romskim pjevačem Šabanom Bajramovićem 2008. godine.
– Ušao je s nekim asistentom, sjeo pored mene i pozdravio “Zdravo sine, odlična ti pjesma, ljubi te Šaban.” Vrlo malo je govorio. Osjećao sam neku daleku tugu u njegovim očima, kao da se oprašta. Sa Skyjem Wikluhom, najtalentiranijim predstavnikom beogradskog hip-hopa, tada smo snimali pjesmu “Lova” za “Vratiće se rode”. Gledajući Šabana, Wikluh je napisao refren “Ko te pita dal ti dobro ide? Dal te zdravlje služi? Nikog briga nije… Samo traže još, traže više… Ko te pita za sve tvoje brige?” Šaban je umro mjesec dana kasnije – prisjetio se Lošić.
Pjesme Plavog orkestra zbog koketiranja s narodnim melosom često su bile izložene kritici, no Saša Lošić zbog njih nije odustao od prepoznatljive poetike, pa i na novom albumu, u pjesmi “Ti misliš da je meni lako”, gostuje folk diva Dragana Mirković.
– Slične kontroverze imali smo i s pjesmom “Fa, fa fašista (nemoj biti ti)” i duetom s Nadom Obrić “Šta će nama šoferima kuća”, pa nam ovo nije ništa novo. Plavi orkestar je uvijek eksperimentirao s glazbom koja uzbuđuje. Izgleda da smo mi kolateralna žrtva jednog dubljeg obračuna u društvu, borbe svjetlosti i tame, dva koncepta života, ruralnog i urbanog. Poslije Drugog svjetskog rata došlo je do određene vrste umjetničke indoktrinacije. Politička vrhuška odmah je počela favorizirati feudalni tip kulture i smjestila se u prve redove baleta i teških hermetičnih drama. To je formiralo ukus ovoga podneblja i stvorila se klima uvijek novog rađanja pretencioznosti, jednaka ekstremu turbo folka. U isto vrijeme u Engleskoj se stvarala infrastruktura popa i lakih materijala, ali također i jednakovrijedne umjetničke scene. Na našim prostorima nikada nije bilo pop-art infrastrukture, osim možda Idola, Novog vala i generacije novinara oko Poleta i Đuboksa koji su stvarali klimu za razlikovanje pop-arta od pop konfekcije. Ove sredine nikada nisu bile sklone eksperimentiranju jer je indoktrinacija urodila plodom. Sve što miriše na narodno zato se ostrašćeno pljuje – razjasnio je Lošić.
Silna popularnost Plavog okrestra članove benda dovodila je u danas nezamislive situacije.
– Približavao se rat i mi smo bili samo povod oslobađanja histerije koja se približavala poput crnog oblaka. Bili smo lijepa pojava, dva neobična klinca, blizanci od kojih je jedan izgledao kao balkanski Billy Idol, i ja kao prototip neke ruske, slavenske zvijezde. Izgledao sam kao prvi jugoslavenski emo. Čak je i Bravo pokušavao s nama stupiti u kontakt i začeti našu međunarodnu karijeru, ali onako bezglavi, ludi i na krilima popularnosti propustili smo mnoge prilike. Sjećam se samo fragmenata, poput poštara koji je nosio ogromnu vreću za krumpir s pismima obožavatelja. Sve sam ih bacao na tavan kojega uskoro nismo više mogli otvoriti. Pisma su vječno ostala tamo, iza zatvorenih vrata u naselju Alipašino Polje. U početku sam odgovarao, no kako sam u svakom drugom pismu našao nešto što me šokiralo, poput petsto njemačkih maraka koje je neko dijete ukralo roditeljima, ili lančića, prijetnji samoubojstvom ukoliko ne pošaljem autogram… prestao sam. Sjećam se da smo bili opkoljeni u hotelima, a u neke nismo ni smjeli. Jednom su obožavatelji upali u sobu predstavnika MMF-a koji je došao odobriti kredit Jugoslaviji, ali je to zataškano. Penzioneri iz Vojvodine tražili su da se grupa ukine zbog pjesme “Bolje biti pijan nego star”. Grupa je opstala, ali smo na preko 5000 plakata morali sakriti naziv turneje – prisjetio se Lošić anegdota.
Plavi okrestar izniknuo je iz interkulturalne atmosfere prijeratnog Sarajeva i pokreta koji je postao poznat kao Novi primitivizam.
– U Sarajevu osamdesetih gimnazijsko društvo skupljalo se u nekoliko kavana i bilo vrlo povezano. Oblačili smo se u skladu s aktualnim žanrovima, tako da sam najprije bio u punk pokretu, pa su došli Stray Cats i rockabilly, neoromantičari i Boa, Spandau Ballet, Duran Duran. Novi primitivizam došao je kao odgovor na beogradski i zagrebački novi val, Idole, Film, Azru, Električni orgazam. Naš pokret, koji su osmislili Elvis J. Kurtović i Sejo Sexon, stvorio je scenu koja je privukla slikare i pisce, pa su u kavanama sjedili i Miljenko Jergović sa svojim kružokom mladih pjesnika, Aleksandar Hemon koji se furao na Joy Division i drugi. Svatko je tražio svoj identitet. Moja generacija, dizajner Bojan Hadžihalilović, Mladen Pavičić-Pava iz Plavog orkestra, ja i još neka ekipa bili smo vezani uz Salingera i Warhola, furali smo neku vrstu svog sarajevskog pop-arta. Taj eklekticizam potekao je iz konteksta popularne kulture koju smo konzumirali. “Drugačiji” socijalizam u kojem smo živjeli imao je poseban glamur od kojega smo uzimali najbolje, trudeći se biti drukčiji. Sarajevo je kao specifičan grad tome doprinijelo – iz ćevabdžinice smo čuli neku sevdalinku, onda malo dalje iz frizerskog salona Mišu Kovača, pa Gang of Four iz nekog pankerskog kluba, Beatlese… Decentnost sjevera, temperament juga, miris Orijenta – sve je to u sarajevskim autorima stvorilo eklekticizam koji se ogleda i u glazbi Plavog orkestra – objasnio je Lošić.
Iako je već umoran od pitanja o djevojci, braku, djeci i razlozima zbog kojih nosi kapu, Lošić je rado objasnio kako je razvio naviku nošenja svoga prepoznatljivog znaka.
– Bojan Hadžihalilović i ja kape smo počeli nositi po uzoru na nekadašnje učenike Prve sarajevske gimnazije koju smo pohađali. Vidjeli smo njihove stare fotografije s lenjinkama, kaputima i crvenim šalovima. Uvijek smo pod rukom nosili i neku knjigu, primjerice Jerzyja Kosinskog, nekog češkog pisca ili Salingera. Jednostavno furali smo se na dječake s početka stoljeća.
Bez obzira što rado priča o prošlosti, Lošić odbacuje pomisao na nekritičku nostalgiju.
– Bio sam nostalgična osoba, dirnula bi me neka slika ili pjesma na radiju. No shvatio sam da je nostalgija postala proizvod u rukama kapitalizma, njegovo oruđe i životinja sa stotinu glava. Stara vremena su dobra, ali ja sam informatički “freak” i zanima me samo današnjica i daleka budućnost. Osjećam strašnu žeđ za informacijama i unaprjeđenjem, veliku poput oceana. U začaranom sam krugu novih trendova i knjiga, razmišljam na kibernetički način, pa tako i u stvarnom svijetu poželim stisnuti tipku za kraj razgovora – zaključio je Saša Lošić.