Seks da, promiskuitet nikad

Već su dosadne, čak i meni, priče o uvođenju seksualnog odgoja u škole, i to na način kao da živimo dva stoljeća unazad. Ti “mudraci” koji se nadmeću “pameću” što i kako uvesti u škole, kao da zaboravljaju u kojem vremenu živimo. Oni još misle da je jedino “usmena predaja”, i to mladih mladima, način na koji se oni upoznaju sa svim tajnama seksa. Zaboravljaju, pritom, da ono što je nekad bilo nedostupno onima iz moje, pa čak i mnogo mlađe generacije, danas se servira na ovaj ili onaj način ponajviše putem svih vrsta medija. Često puta baš zbog nekih medija treba mlade “čuvati” od takve “istine o seksu”. A filmovi i televizijske emisije su, pak, posebna priča. No, u vremenu kad smo suočeni sa strahovitom istinom koju nam servira statistika, moramo se zabrinuti, jer ona je zastrašujuća. Svakih pet minuta jedno mlado stvorenje zarazi se sidom, a deset mladih djevojaka između 15 i 28 godina učini abortus.

A o “običnim spolnim bolestima” da se i ne govori! Dovoljno da se svi zamislimo, da sve vlade ovoga svijeta nešto poduzmu, da se stane na kraj toj nebrizi za ono što čovjeka čini čovjekom. Seks mora biti ono za što je određen – uživanje, a ne strah od njegovih posljedica. Čak su i Ujedinjeni narodi shvatili ozbiljnost te situacije jer je to bila tema ne jedne od njihovih sjednica. Ja sam si, praktična kao i inače, to protumačila onako kako mislim da bi trebali mnogi – ljudi ne gube glave samo u ratu. Ovo je čak i teže, perfidnije i “sigurnije” – ubije te kad misliš da si najsretniji! I sad dolazimo do jednog paradoksa – učinka seksualne revolucije – ona je razbila neke tabu-teme, dala je mladima slobodu, ali i pustila ih da sami srljaju, uopće ih ne upozoravajući što ih “na drugoj strani” čeka.

A tek nakon relativno kratkih zadovoljstava, čeka ih, možda, borba čak i za goli život. I ti, inače prilično inertni Ujedinjeni narodi, odaslali su u svijet niz preporuka koje bi trebali imati pred očima sve države i svi oni koji se brinu o zdravlju naroda. Preporučuju oni kako sve to izreći mladima da im bude što prihvatljivije, pa i zanimljivije. Iako drže da su mediji važan informator, govore i o sustavnosti njihova izvještavanja, no prednost, barem kako sam ja shvatila, daju roditeljskom domu i školama. Ako je ikom stalo da ta preporuka zaživi, onda su to ponajprije roditelji. Jer, oni se osjećaju odgovornima za sve što se dešava njihovoj djeci.

I u odnosu roditelja i djece nastaju, često, “kratki spojevi”. Dijete će se otvoriti roditelju kad dobije poticaj sa strane, kad čuje nešto što će mu pobuditi znatiželju, ali i odagnati sram. A za to je škola “kao stvorena”. Djeca se srame roditelja, pa čak i ona koja su već duboko “osjetila slasti takvog života”. A odavno je svima jasno da se u seksualni život mladi upuštaju s osjećajem da je došlo njihovo vrijeme, da ne moraju nikoga za to pitati dopuštenje, da je to isključivo njihovo pravo. Međutim, kad se pojavi neko zlo koje je s tim povezano, onda nastaje panika.

Jedan profesor psihologije napisao je: “Seks je normalna pojava, čak nužnost, i mladima se treba razbiti osjećaj neugodnosti čak i da se o njemu raspravlja.” Iako je znanost došla do odgovora i na ta pitanja, čini se da ona nisu dosad dovoljno primjenjivana. Stefy se tužila svojoj prijateljici kako njezini roditelji o seksu s njom ne žele razgovarati, drže se kao da je ona još mala curica, a već joj je 16 godina. No, kad je ostala trudna, nastala je panika. Bilo je čak i riječi – kako je osramotila obitelj. Jedva ju je majka, “zbog sramote”, kako je rekla, odvela svom ginekologu. Učinilo mi se čak i nevjerojatnim kad nam je jedan liječnik, govoreći o neznanju mladih o seksu, rekao da mu se jedna djevojaka potužila da ne zna kako je mogla ostati trudna, a vodili su ljubav “stojećki”. Čak se i ne zna tko gore prolazi kad su u pitanju takve stvari – djevojke ili dečki. Možda je dečkima čak i teže jer od njih se očekuje “da znaju sve”, da budu “iskusne muškarčine”. I da bi tako i djelovali, snalaze se kako znaju i umiju, ali da se i muče, o tome nema sumnje. Nije rijetkost da se izmjenjuju kojekakve kazete, da posižu za štampom koja seksu daje značenje koje on, zapravo, i nema. Može, čak, i omrznuti ga jer ga profanira.

Zanimljiv je susret Marka (18) i Livije (16). Kad ju je ugledao, zadrhtao je. Onako kako bi svi u njegovoj dobi. No, čini se da to nije bilo obostrano. Ali, on se nije predavao. Prišao joj je, nakon tko zna koliko odugovlačenja, i upitao može li je otpratiti kući. Pristala je, njemu se činilo ne baš previše oduševljeno. Njoj je to bilo prvo “praćenje u životu”. Ali, bio je zadovoljan jer je sve ipak krenulo. I Mark je, malo-pomalo, zauzimao “teren”. I kad je i njezino srce počelo jače kucati prilikom susreta s njim, povjerila se ocu. Doduše, nije ni to bilo lako, ali isplatilo se. Dobila je od njega podršku, uz, jasno, nekoliko obveznih i očekivanih savjeta. Pa i onda kad se, kako je rekla, “odlučila ići i najdalje”. Otac joj je govorio o “muškoj strani ljubavi”, ali ju je uputio i na razgovor s majkom. I dobro da jest. Led je on probio, a majka je nadograđivala. Čini se da joj je čar prvog poljupca, ali i sve ono dalje, bilo baš onakvo kako je to zamišljala, ili tek slušala od koje iskrenije prijateljice.

Posebno je bila iznenađena majčinom iskrenošću. Nije se bila iznenadila, jer to i nije bio prijekor, kad joj je rekla da bi bilo bolje da sa seksom pričeka, ali je brzo nastavila: “Ipak, u nekim trenucima treba poslušati i srce”. Iako joj se u tom času činila čak i staromodnom, ipak ju je shvatila – jer bile su one ipak pripadnice različitih generacija. No, kaže se da je dobro ono što se dobro završi – a Mark i Livia su ostalo zajedno godinama. I unatoč dugoj vezi koja je počela rano za oboje, završila je pred oltarom. Možda baš zbog odnosa s roditeljima, zbog onoga čega su mnogi mladi lišeni, problemi se znaju nagomilati. I što preporučiti svima koji se susreću s tim – kako pristupiti i kada djeci i kako ih upoznavati sa svim tajnama života, a seks je sigurno i tajna, i radost, ali može biti i nešto više, da ne kažem i nešto pogubno. Najprije – sve počinje od kuće. No, ako bilo iz kojeg razloga tu netko zakaže, još se sve može nadoknaditi u prvim dječjim ustanovama, od vrtića pa nadalje. Djeca već u najranijoj dobi shvaćaju razlike između spolova, ali još ne znaju bit toga. Idealna je prilika da upoznajući svoje tijelo vide razliku u onom drugom. Čini se, kad bi se tako nastavilo, da uopće ne bi bilo problema.

Barem ne u zemljama koje se diče ne samo civilizacijskim tekovinama, a i takvim odnosom između spolova, nego i materijalnom situacijom. I kad bi se tako sustavno nastavljalo do puberteta, svima bi sve bilo jasno. Ljubavni počeci bili bi, i ostali, u životu mladih nešto najljepše. Ma kako tko tumačio moje zalaganje za bilo kakvu zabranu kad su ljubavni odnosi u pitanju, ponovit ću, još jednom, ono što mi stariji ne bismo smjeli smetnuti s uma – pripremiti mlade na ono što ih čeka, na ono što će im ispuniti život radošću i ljepotom, ali ukazati im i na sve ono što može biti zamka baš tome. Ljubav da, seks svakako, ali sve u svoje vrijeme i sve s ozbiljnošću da se ne pokvari ono što ne bi ni smjelo ni trebalo. Samo oni koji istinski uživaju u seksu, koji vole, neće se naći u opasnosti i bezglavlju u koje upadaju neinformirani ili loše obaviješteni. Seks u svako doba, promiskuitet – nikada!