Skupo plaćen seks

Razgovarala Silvija Glavić Stocca Snimio Petar Jurica Copyright Gloria

Intimna drama 31-godišnjeg nogometaša Marija Cvitanovića, koji je u zimskom prijelaznom roku prešao iz Dinama u njemački Energie Cottbus, počela je prije četiri godine kad je doznao da Velikogoričanka Andrea B., s kojom je proveo samo jednu jedinu noć, čeka njegovo dijete. Unatoč njegovu protivljenju, djevojka je u ljeto 2003. rodila djevojčicu koju je Cvitanović, u to vrijeme igrač talijanskog Napulja, nakon obavljene DNK analize, i priznao. No, čim je sud donio rješenje o visini alimentacije – ili se samo tako poklopilo, pojavila se i druga optužba. Opet je u pitanju bila jedna Andrea, stjuardesa, tako đer iz Velike Gorice, koja je tvrdila da je Mario Cvitanović otac njezina tada već petogodišnjeg sina. I da bi to dokazala, u prosincu 2004. pokrenula je protiv Cvitanovića postupak radi utvrđivanja očinstva. No, ovaj je put DNK analiza pokazala da nogometaš iz Velike Gorice nije djetetov otac. S čime se majka nikako nije mogla pomiriti tvrdeći da “ona kao žena ipak najbolje zna čije je dijete” te je zatražila novo vještačenje. Kad se upustila u aferu s Cvitanovićem, tadašnjim igračem zagrebačkog Dinama, Andrea R.P. (35) bila je u braku i imala već jedno dijete. Navodno je taj brak bio u krizi, zbog čega se kasnije i razvela, ali nakon brakorazvodne parnice uslijedila je bitka za skrbništvo nad djecom. Da li je doista Andrea R. P. sve vrijeme vjerovala da je njezin sin plod kratkog grijeha iz prošlosti ili je samo željela povrijediti supruga i imati u rukama adut više u borbi za djecu, teško je reći, ali rečenica “što ti hoćeš, pa to i nije tvoj sin” pokrenula je lavinu optužbi i dokazivanja, koji su na kraju kobno završili. Alen P., 35-godišnji vježbenik u Upravi za međunarodnu pravnu pomoć, suradnju i ljudska prava u Ministarstvu pravosuđa, 8. siječnja ove godine objesio se u kupaonici svog stana u Velikoj Gorici, ne dočekavši pravomoćno sudsko rješenje. Kako je on tvrdio da je dijete njegovo, a njegova supruga da je Cvitanovićevo, obojica su, zajedno s djetetom, podvrgnuta testiranju. Nakon DNK analize iz uzoraka krvi i sline, obojici su sredinom listopada 2006. stigli rezultati koji Marija Cvitanovića isključuju kao biološkog oca te Alenu P. potvrđuju očinstvo. No, Andrea R. P. se nije složila s mišljenjem Zavoda za sudsku medicinu. Dapače, tvrdila je da su se njezin bivši suprug i Cvitanović urotili protiv nje te da su “kupili” nalaz koji obojici ide u prilog. Zbog čega je ponovno podnijela tužbu, zahtijevajući novu DNK analizu u drugom laboratoriju. To je u pismu koje je uputio Općinskom sudu u Velikoj Gorici, gdje se vodio postupak, spomenuo i Alen P. , moleći sud da mu dopusti da se sam brani jer mu financijske prilike nisu dopuštale da angažira odvjetnika.

Po Velikoj Gorici kruže razne priče zašto se 8. siječnja poslije podne Alen P. objesio plahtom koju je omotao oko cijevi za grijanje. Jedni kažu da nije mogao riješiti dugove u koje je navodno zapao, dok drugi misle da se više nije mogao nositi s pritiscima male sredine koje je osjećao zbog svoje privatne situacije. No, bez obzira što bilo posrijedi, njega više nema. A sudu je preostalo jedino da zbog smrti jedne od stranaka u sporu obustavi slučaj. Za samoubojstvo Alena P. Mario Cvitanović doznao je u Cottbusu, njemačkom gradu dvije stotine kilometara udaljenom od Berlina, u koji se doselio u zimskom prijelaznom roku. Bio je pogođen i, kako sam priznaje, na trenutak je pomislio nije li i on djelomično kriv što se to dogodilo, ali je tu misao odmah i odbacio jer je Alen P. znao za rezultate DNK analize. Samo ih je sud trebao verificirati. No, s druge strane, želio se priznaje da razmišlja o tužbi protiv Andreje R. P. zbog lažne optužbe i pakla koji je zbog toga prošao. Nakon svega što se zna o njegovu privatnom životu, moglo bi se zaključiti da je Mario Cvitanović muškarac kojeg svaka žena može uzeti za ruku i odvesti u krevet. I da ga pritom ne zanima ništa o njoj – ni kakva je osoba, je li u braku, ima li djece, već se nekontrolirano prepušta strastima ne razmišljajući o posljedicama. A kad “posljedica” prohoda, o njoj ne želi ništa znati. No, on, pak, tvrdi suprotno. Kaže da je njegova priča slična mnogim pričama, samo što se za njih ne zna jer su u pitanju anonimni muškarci i da se nakon svega osjeća upecan, doveden pred zid, ucijenjen, zbog čega se već dvije godine boji prići bilo kojoj djevojci. Te da je spreman nositi svoj križ i platiti cijenu nepromišljenosti. Ali, ma koliko to okrutno zvučalo, samo platiti.

Zašto dosad niste rekli ni riječi o oba slučaja? – Prvi slučaj za mene je davno završena priča. Napravio sam glupost koja će me pratiti cijeli život, ali priznao sam dijete za koje plaćam alimentaciju. A drugi slučaj ni sam ne znam kako objasniti. Ako je ta žena mislila da je dijete moje, zašto mi to odmah nije rekla ili me tužila, nego se sjetila nakon pet godina?! Osim toga, mnogo je tu bilo prljavih stvari o kojima sam govorio na sudu, ali ih ne bih nipošto ponovio u javnosti. Mogu samo reći da znam kako nisam bio jedini muškarac u njezinom životu u tom razdoblju pa mi nikako nije jasno zašto je baš mene odabrala za žrtveno janje. Nisam bio ni najbogatiji ni najzgodniji. Zacijelo ju je “nadahnulo” već jedno priznato izvanbračno dijete. Znate, svaka medalja ima dvije strane. Sve što je dosad napisano o meni, ružno zvuči i nije istina. Samo moja obitelj i prijatelji znaju kroz što sam prolazio u ove četiri godine. I uvijek ću im biti zahvalan što su bili uz mene kad mi je bilo najteže. Ne mogu reći jesam li se gore osjećao kad sam doznao da je prva djevojka trudna ili kad sam u novinama pročitao naslov “Mario Cvitanović- nogometaš koji ne zna za svoju djecu”. A morao sam šutjeti jer je u interesu djeteta slučaj bio izuzet iz javnosti.

Kako ste se upoznali s Andreom B. , s kojom imate troipolgodišnju kćer? – Bio je to na Badnjak 2002. U to vrijeme igrao sam u Genoi i došao sam kući u stanci prvenstva. Poželio sam se starog društva pa sam nakon obiteljske večere otišao u svoj omiljeni kafić u Velikoj Gorici. Našao sam mnoge s kojima sam igrao u Radniku i družio se do odlaska u Italiju, pa smo se zabavljali, jedni drugima čestitali Božić. Pola godine nisam bio kod kuće i ponijelo me društvo pa sam se previše opustio i popio. U jednom trenutku prišla mi je nepoznata djevojka i rekla mi: “Želim seks s tobom. Što kažeš na to?”. Uopće mi nije bila privlačna i odbio sam je. Ona se odmaknula, a ja sam se nastavio zabavljati s društvom koje se pred jutro počelo lagano razilaziti. Ja sam ostao me- đu zadnjima i tek u cik zore došao do svog stana na Vrbiku. No, ispred zgrade dočekala me ona ista djevojka iz kafića. Predložila mi je da mi pomogne ući u zgradu, a kako baš nisam bio u najboljem stanju, nisam se više opirao. I tu sam učinio kobnu pogrešku – popustio sam nagonima i završio sam s tom djevojkom.

Kad ste doznali da je u drugom stanju? – Potkraj siječnja 2003. nazvao me u Italiju jedan moj prijatelj s porukom od te djevojke da me svakako mora čuti. Ni ime joj nisam znao, ali sam naslutio da će mi reći kako je trudna. I bio sam u pravu. Pokušao sam je urazumjeti, objasniti joj da se ne poznajemo, da do te noći nikada ni kavu nismo zajedno popili, da dijete možda nije najsretnije rješenje… No, nije htjela slušati. Uzalud sam to pokušavao i sljedeća dva mjeseca. Ona je odlučila za troje. A kad je shvatila da ne pristajem na ucjene, odbrusila mi je da od mene ništa ne traži. Za vrijeme trudnoće svašta je po Velikoj Gorici pričala o meni tako da je bezbroj laži stiglo i do moje obitelji, poput one da ćemo se vjenčati kad na ljeto do- đem kući. Akad je rodila, poslala je mojima fotografiju djeteta, a od mene odmah zatražila alimentaciju.

Jeste li vjerovali da je dijete vaše? – Odazvao sam se na DNK analizu koja je to potvrdila. Znam da je u novinama pisalo kako sam tu pretragu pokušao eskivirati, ali to nije istina. Dva puta nisam mogao doći jer nisam od kluba dobio slobodne dane, ali čim sam došao kući, to sam učinio. Naime, moj pokojni trener Zdravko Jurčić Miš naučio me da se s problemom moram što prije suočiti jer će mi kadtad doći na naplatu. Pa ako se od mene već traži alimentacija, onda je valjda i meni istina u interesu. Nisam čovjek koji bi bježao od obveza, a alimentacija je nešto što se ne smije odugovlačiti jer djetetu treba novac.

Kako ste reagirali kad ste prvi put vidjeli kćer? – Istovremeno smo sve troje došli na Zavod za sudsku medicinu na Šalati. Bilo je kasno ljeto, kolovoz čini mi se, dijete je imalo oko godinu dana. Svi smo dali uzorak krvi i sline. Ako me pitate što sam osjetio, moram priznati – ništa. Ili bolje rečeno, tupo. Znam da to zvuči okrutno, ali samo ja znam što sam do tada prošao i kako se ta žena ponijela prema meni, što je učinila mojoj obitelji. Znam da dijete ni za što nije krivo, ali ja sam u njemu vidio ženu koja mi je zagorčala život. Nisam licemjer koji glumi osjećaje jer se to od mene očekuje, pa ne mogu reći ni da volim to dijete. Aosjećam odgovornost i moralnu obvezu da se o njemu brinem. Djetetovoj majci predložio sam da otvori račun na koji ću polagati novac s kojim će dijete raspolagati kad navrši 18 godina, no ona je to odbila i tražila da joj mjesečno plaćam 3000 kuna. Što i činim. Želio sam djetetu financijski osigurati budućnost, no ona je drukčije odredila i ja sam se s tim morao složiti.

Zar se nikada ne pitate kako vaša kći izgleda, što radi, jeste li, možda, prošli pored nje u parku a da niste ni znali da je to vaše dijete? – Ni s majkom ni s djetetom nemam nikakvih kontakata. Jednom je s djetetom došla na Dinamov stadion i prišla mi nakon utakmice, nekoliko puta pozvala me i na kavu, predložila mi je pa se upoznam s malom. Ali sve sam to odbio. Možda to s moje strane nije pošteno, ali mislim da ništa nemoralnije nije ni dovesti nekoga u takvu situaciju. Ja znam da se dijete nije samo stvorilo, ali mislim da nijedna žena nema pravo dovesti muškarca kojeg je poželjela u takvu situaciju samo zato što joj je priroda dala tu mogućnost. Zašto bi muškarac koji ne želi dijete iz slučajnog seksa bio nemoralniji od žene koja je to proračunato učinila? Oboje su, kako ja na to gledam, jednako krivi i jednako odgovorni, i s tim što su učinili moraju se nositi. Ako mi se ta djevojčica javi i poželi me upoznati, srest ću se s njom, ali joj i podrobno objasniti sve detalje koji su me nagnali na moje ponašanje. Što se mene tiče, nikad neću učiniti prvi korak.

Kad ste doznali da i Andrea R. P. tvrdi da ste otac njezina sina? – Nedugo nakon što je sud u Velikoj Gorici presudio da moram plaćati alimentaciju. U svakom slučaju, s tom me ženom upoznao 1998. jedan moj prijatelj. Njezin je brak bio u krizi i bili smo zajedno nekoliko puta. Kao što je bila i s drugima u to vrijeme. Ja sam u me- đuvremenu otišao iz Dinama u Veronu, pa Veneciju, Genovu i Napulj, a “sretna vijest” zatekla me u belgijskom Germinal Beerschotu. No, ovaj put nisam imao volje ni razgovarati, nego sam sve prepustio odvjetniku. Navodno se tri puta niste pojavili na DNK analizi? – Opet nisam mogao dobiti slobodne dane, ali sam sudu uredno slao potvrde kluba. Kad sam se vratio u Zagreb i obukao Dinamov dres, otišao sam na još jednu DNK analizu. Ali bio sam siguran da nisam otac dječaka kojem je tada već bilo pet godina.

Jeste li imali bilo kakvih kontakata sa suprugom Andreje R. P.? Jeste li se bojali njegovog opravdanog bijesa? – Kad je “pukla” afera, nazvao me. Pola smo sata razgovarali kao dvojica odraslih muškaraca. U početku mi nije bilo ugodno jer sam mu ipak nešto ružno učinio iza leđa, iako sam ga poznavao samo iz viđenja. Na kraju smo se složili da nećemo više potezati ono što je bilo, nego da moramo naći najbolji izlaz iz situacije koja nam je obojici bila strahovito teška. Rekao mi je da je njihova rastava okončana i da se bore za skrbništvo nad djecom. Te da će se, bez obzira na rezultate DNK analize, on cijeli život smatrati ocem dječaka, s čime sam se ja složio. Pa taj je čovjek to dijete prvi podigao na ruke, brinuo se o njemu, vodio ga liječniku, učio igrati nogomet. Ja bih u njegovu životu, bez obzira na test, bio uljez.

I više se niste sretali? – Jesmo, lani u listopadu. Zbog utakmice protiv Varteksa bio sam s klubom u karanteni i kad sam se vratio kući, 15. listopada, na sekretarici me dočekala poruka mog odvjetnika Mara Mihočevića da nisam otac djeteta. Došlo mi je da skačem od sreće i taj sam osjećaj želio podijeliti sa svojim suigračima pa sam ih pozvao u Baltazar na večeru. I u garaži Centra Kaptol sreo sam pravog oca djeteta. Bio je s mladom ženom za koju sam pretpostavio da je njegova nova djevojka. Obojica smo bili sretni! Priznao sam mu da mi je pao veliki kamen sa srca te mu poželio sreću dalje u životu, jer znam da je i on prolazio kroz svoj pakao i stisnuli smo si ruke. No, rekao mi je i da je njegova supruga uložila žalbu na nalaze, jer tvrdi da smo ih nas dvojica “kupili” pa traži novu analizu koja bi se trebala obaviti u nekom privatnom laboratoriju u Splitu… Kad sam čuo da si je oduzeo život, bilo mi je žao. No, nisam ga toliko poznavao da bih znao zašto je to učinio, a naklapanja ne volim slušati.

Je li vas sve to kroz što ste prošli dovelo k pameti da se ne upuštate više u sumnjive veze? – Ne kaže se uzalud da onaj tko se jednom opeče, puše i na hladno. Ja sam se opekao čak dva puta i bio bih glup da me to nečemu nije naučilo. Ne samo da sam oprezniji, nego sam toliko prestrašen da sam neko vrijeme mislio da svaka djevojka želi sa mnom ostati u drugom stanju pa sam se sklanjao od njih. No, nemojte iz toga zaključiti da ne volim i ne želim djecu. Dapače! Imam dva nećaka koje obožavam, čije sam fotografije postavio na stol čim sam se uselio u još nenamještenu kuću da bih ih stalno mogao gledati. I bit ću najsretniji na svijetu kad budem imao dijete sa ženom koju ću voljeti. Mislim da je za svakog muškarca najljepše kad se budi uz ženu koju voli, bez koje ne može zamisliti dan, koju zove stotinu puta, s kojom je sretan i kad šuti, s kojom ima djecu za koju živi. Znam da ću cijelu ovu situaciju teško moći objasniti nekoj normalnoj, jednostavnoj djevojci kakvu bih želio uza se, ali kad je pronađem, ništa joj neću prešutjeti. Rasprostrijet ću pred nju sve izreske iz novina i prepustiti joj da sama razluči istinu od laži i objeda. Razne proročice su mi prorekle da ću se kasno oženiti, a jedna numerologinja bila je sigurna da ću pred oltar kad navršim 39. U svakom slučaju, moram biti strpljiv i čekati onu pravu. Ali siguran sam da ću je pronaći i da ću jednog dana imati obitelj kakva je moja, da ne moram sam večerati u nekom talijanskom restoranu koliko god obožavao talijansku kuhinju ili učiti peći palačinke kao sada u svom novom domu u Cottbusu. Zbog svega što sam prošao, najradije s treninga žurim kući. Pogledam “Obične ljude”, nazovem nekoga od prijatelja, “bacim” se na internet i već oko 21 sat sam u krevetu. Sam. I zaspim mirno, bez grižnje savjesti.