Otkako je počelo Svjetsko rukometno prvenstvo, Iva Goluža svaku večer provodi ispred televizora. A kad igra hrvatska reprezentacija, supruga našeg izbornika Slavka Goluže ne miče pogled s ekrana, čekajući da se televizijska kamera zaustavi na njemu: dovoljan joj je, kaže, samo pogled na njegovo lice da “pročita” o čemu razmišlja, kako se osjeća…
Iako je sportska uzbuđenja i emotivne naboje koji ih prate nebrojeno puta proživjela tijekom suprugove igračke karijere, za 34-godišnju ekonomisticu prvenstvo u Švedskoj nije obično natjecanje. Ona, naime, zna da je za slavnog Metkovca to ispit zrelosti, prvo svjetsko prvenstvo na kojem će se boriti vlastitom kombinatorikom s trenerske klupe. Zato Iva Goluža s tolikom pozornošću prati utakmice i u sebi ponavlja: “Nema euforije. Prava iskušenja tek slijede…”
– Slavko je još kao 17-godišnjak, na početku ka rijere, u rodnom gradu svima govorio da će jednom igrati za reprezentaciju, i da će biti kapetan. Nitko se na to nije obazirao, a on je onda jednog dana ostvario svoja obećanja. Kad je lani postao izbornik, rekao je da će sve igračke medalje osvojiti i na toj poziciji. Nema razloga da mu ne vjerujem, no ipak, bojim se bilo što prognozirati – govori Iva Goluža, dodajući da 1996. – kad je upoznala čovjeka svog života – nije imala pojma o rukometu.
Štoviše, nije imala pojma ni tko je Slavko Goluža, iako je on tada već bio ovjenčan olimpijskim zlatom. No, do 2001., kad su se vjenčali, ta Zagrepčanka “utvrdila” je sportsko gradivo, a danas se već smatra rukometnim ekspertom. Baš kao i sve “bolje polovice” naših reprezentativaca.
– Često me pitaju kakav je Slavko otkako je postao izbornik. Kad je bio igrač, spavao je popodne, nakon treninga i ručka, a sad ga po cijele dane nema doma. Ili je na sastanku u Hrvatskom rukometnom savezu, ili je u Sisku gdje trenira momčad Siscije, ili je na pripremama s reprezentacijom. Poljubimo se ujutro, potom svatko ode na svoju stranu i vidimo se tek na večer. Ili kad se s putovanja vrati kući – govori gospođa Goluža, u čijem se životu štošta promijenilo otkako se sa suprugom vratila u rodni grad iz Francuske, gdje je on igrao za Paris Saint Germaine. I gdje im se prije osam godina rodio sin Ivan.
Odustala je, naime, od studija prava, za koji je izgubila interes jer je otkrila da je privlače – brojke. Konkretne su, ne mogu se ovako ili onako interpretirati za razliku od riječi u parničenju na sudu, gdje se pravo i pravda ne moraju uvijek “poklopiti”. Zato je upisala ekonomiju, koju je prije tri godine i diplomirala. Zaposlila se u Croatia Osiguranju, u odjelu kontrolinga, gdje se provjeravaju sve transakcije tvrtke, a uskoro će i magistrirati iz financija i računovodstva. Suprug razumije njezinu potrebu da “učini nešto sa sobom” i podržava je u tome.
Obiteljski sedmerci
– Našem sinu, odličnom učeniku 2. razreda osnovne škole, mnogo bolje idu matematika i tjelesni odgoj od, primjerice, hrvatskog jezika. Tješim se da je to uobičajeno kod dječaka i da će s vremenom sve doći na svoje. Jako je vezan za oca, s kojim dijeli strast prema rukometu, no prihvatio je činjenicu da Slavka često nema kod kuće. Kad su zajedno, uvježbavaju rukometne “finte” u stanu. Srećom, stanujemo u prizemlju pa se susjedi ne bune, a stakleni predmeti i porculan još mi nisu nastradali. Ivanu teže pada kad ja izbivam, ponajviše zbog predavanja u sklopu postdiplomskog studija. Tada ga čuva moj otac Ante, kojem je unuk sve na svijetu – govori izbornikova supruga. I priznaje da kad nema Slavka, ona s Ivanom igra rukomet. Glumi golmana Mirka Alilovića i daje sve od sebe ne bi li obranila “sedmerce” svojeg dječaka…
Tanja Vučičević