Kritičari uglednog američkog jazz-časopisa Down Beat u prošlogodišnjem glasovanju za najbolje jazz-umjetnike stavili su multiinstrumentalisticu Anat Cohen (33), gošću ovogodišnjeg zagrebačkog festivala Jazzarella – Ghetaldus All Women Jazz Festival, na prvo mjesto u kategoriji klarinetista u usponu, a visoke je pozicije zauzela i u kategorijama sopran i tenor saksofonista. Časopis JazzTimes ju je, pak, uvrstio uz rame velikana poput Herbieja Hancocka, Charlesa Mingusa i Joshue Redmana. Anat Cohen, izraelska glazbenica koja sad živi u SAD-u, počela je svirati u rodnom Tel Avivu, primjerice u velikom orkestru izraelskog ratnog zrakoplovstva, a potom se 1996. upisala na najprestižniju svjetsku jazz-školu, Berklee College of Music u Bostonu. Tri godine poslije preselila se u New York gdje, osim jazza, svira i kletzmer-glazbu, dixieland, brazilsku, kolumbijsku i venezuelansku folk-glazbu… Posljednjih godina nastupa u najprestižnijim njujorškim jazz-klubovima te na pozornicama diljem svijeta. Surađuje s glazbenicima kao što su Flip Phillips, Bucky Pizzarelli, Ruby Braff, Louis Hayes, Cyro Baptiste… I njezina braća, saksofonist Yuval i trubač Avishai, su glazbenici, pa ponekad sviraju zajedno u triju The 3 Cohens. Osim toga, članica je Diva Jazz Orchestra, sastavljenog samo od glazbenica, s kojim je 2007. oduševila publiku na festivalu Jazzarella. Stalna je članica i njujorškog Choro Ensemblea s kojim izvodi brazilsku choro-glazbu, skupine Duduka Da Fonseca’s NY Samba Jazz koja svira brazilski jazz, brazilskog pop-banda Brazooca, afro-latino skupine Mango Blue i drugih. S vlastitom skupinom snimila je albume “Place & Time” (Anzic Records, 2005.), “Poetica” (Anzic Records, 2007.) na kojem svira isključivo klarinet, te “Noir” (Anzic Records, 2007.). JazzTimes je albume “Poetica” i “Noir” uvrstio u pedeset najboljih jazz-izdanja 2007.
Kakva je jazz-scena u Izraelu? – U Izraelu djeluju izvrsni glazbenici koji su utemeljili snažnu jazz-scenu. Tijekom zadnjih petnaestak godina neki su se nakon dugogodišnjeg izbivanja vratili u domovinu i sa sobom donijeli novi duh, nove vibracije. Osim toga, pojavili su se nadareni mladi glazbenici koji strastveno obožavaju jazz.
Zašto ste jednu skladbu posvetili Davidu Demlinu, vašem kolegi koji je bio ubijen dok je bio na dužnosti rezervista u izraelskoj vojsci? – David Demlin je ubijen 3. ožujka 2002. Upoznali smo se dok je studirao rog na konzervatoriju, jer je bio godište mog brata. Posvetila sam mu skladbu “The 7th March” i uvrstila je na svoj prvi album “Place & Time”.
Kako ste zavoljeli jazz? – Odrasla sam u Tel-Avivu, a naša je kuća bila ispunjena glazbom. Moja braća su također glazbenici. Išli smo u istu školu, umjetničku gimnaziju, potom na isti konzervatorij, i često smo zajedno svirali. Snimili smo dva zajednička albuma. Drugi, “Braid”, upravo je objavljen u Americi. U lipnju ćemo ga promovirati na zapadnoj obali SAD-a i u Kanadi, a u rujnu u Brazilu.
Svirate nekoliko instrumenata. Koji vam je bio prvi? – U susjedstvu je živjela učiteljica glazbe koja je davala poduke, pa ju je moja majka zamolila da i mene nauči osnovama. Budući da u kući nismo imali klavir, svirala sam klavijature. Poslije je moj stariji brat počeo svirati saksofon, a kad smo Avishai i ja krenuli na konzervatorij, on je odabrao trubu, a ja klarinet.
Na “Poetici” izvodite i brazilsku glazbu, kao i skladbe jazz-saksofonista Johna Coltranea te šansonijera Jacquesa Brela… – U New Yorku mogu tijekom jedne večeri posjetiti četiri različita kluba i slušati potpuno različitu glazbu. Osim toga, surađujem s nekoliko različitih skupina. Neke sviraju folklornu ili tradicionalnu glazbu, primjerice Brazilian Choro Ensemble ili Louis Armstrong Centennial Band, a neke spajaju folklor i jazz, primjerice skupina Aquilesa Baeza, briljantnog venezuelanskog skladatelja i gitarista. Dakle, svakodnevno se susrećem s raznim vrstama glazbe, pa je logično da su moji albumi odraz tih iskustava.
Osim toga, svirate i nekoliko instrumenata. Koliko glazbala imate u svom domu? – Imam samo ona koja mi trebaju: saksofone, klarinete, bas klarinet, flaute. Ako si saksofonist, moraš imati sva ta glazbala. Uvijek sa sobom nosim tenor saksofon i klarinet. Druge instrumente rjeđe koristim na turnejama jer ih ne mogu sve nositi, niti ih mogu sve unijeti u avion. Jedino u New Yorku, gdje živim, ponekad ponesem tri ili četiri instrumenta.
U čemu se razlikuju vaš profesionalni i privatni život? – Moj je život glazba, posebice sada kad sam pokrenula vlastitu izdavačku tvrtku, koja objavljuje i albume drugih glazbenika. Zato posljednjih godina nisam imala vremena nizašto drugo, na primjer za gledanje filmova i putovanja. Volim putovati, pa ako tijekom turneje nađem nešto slobodnog vremena, unajmim automobil i odem na izlet u prirodu. Prije sam češće putovala, na primjer u Brazil. Obožavam tu zemlju. Dvaput sam provela po dva mjeseca u njoj. Osim toga, volim i brazilsku glazbu. Predivna je. Osim Brazila, sviđa mi se i Grčka. Čula sam i da su u Hrvatskoj najljepše plaže, ali ih još nisam vidjela. Voljela bih upoznati i Južnu Afriku. Do sada nisam bila u Africi, a voljela bih prokrstariti taj kontinent.
Što vam znači nagrada uglednog časopisa Down Beat? – Spoznala sam da me neke osobe cijene i bio je to sjajan osjećaj. To također znači da imam odgovornost, da moram ići naprijed.
Jedan od razloga za taj uspjeh je i vaše djelovanje u Diva Jazz Orchestru s kojim ste prošle godine nastupili u Zagrebu na festivalu Jazzarella. U kakvom vam je sjećanju ostao taj festival? – Glazba je bila uzbudljiva, a publika je pokazala da uživa u koncertima.
Po čemu se sviranje sa ženskim orkestrom razlikuje od vaših drugih angažmana? – Ako su glazbenici dobri, događa se glazba. Ne možemo ih podijeliti po spolu, dobi, boji kože ili religiji. Izvan pozornice to može biti drukčije. Zamislite putovanje s tolikim ženama? To je već druga priča!
Što naši studenti mogu očekivati na jazz-radionici koju ćete održati na Muzičkoj akademiji u Zagrebu? – Želim govoriti o tome kako je biti članom skupine. To je za mene važan element u glazbi. Osobni odnosi i glazbeni odnosi vrlo su slični. Glazbenik bi morao imati otvorene poglede, mora prihvatiti i cijeniti druge, biti ljubazan i komunikativan. Nakon toga, želim govoriti o pojedinostima, primjerice o swingu, improvizaciji, prenijeti im svoja iskustva.
Što vam je najvažnije u životu? – Poštovanje i prihvaćanje.
Koja je vaša poruka ženama u Zagrebu i diljem svijeta? – Slijedite svoje srce i strast. Nemojte nikome dopustiti da odlučuje umjesto vas. Budite iskreni prema sebi i svemu što volite.
Davor Hrvoj
Pročitali ste skraćenu verziju teksta. Ako želite saznati više pročitajte tekst u tiskanom izdanju Glorije broj 690 ili se pretplatite na PDF izdanje.