Specijalist mora znati prepoznati sve trikove pacijentice

Koliko je točno oboljelih od anoreksije i bulimije u Hrvatskoj, nije poznato, no prema našim procjenama, kod djevojaka u dobi od 12 do 20 godina od anoreksije oboli njih 0,5 posto, a od bulimije tri posto. Premda je bulimije više, anoreksija je opasnija jer je to bolest s velikim mortalitetom. Anoreksija (anorexia nervosa) je teška bolest koja može postati kronična ako se na vrijeme ne prepozna i ne liječi. Takve su osobe vrlo niske tjelesne težine, no smatraju da su predebele pa vrlo malo (ili nimalo) jedu, a i ono što pojedu, žele izbaciti laksativima, a često i povraćanjem. Iznimno je važno da roditelji na vrijeme primijete da im dijete premalo jede. Osobito trebaju biti oprezni sada, u doba korizme koja je anoreksičnim adolescentima zgodan izgovor da se odreknu hrane i vješto prikriju svoju patološku namjeru. Na žalost, iz iskustva znam da i te kako treba paziti kad će adolescent stati s gubljenjem težine.

Bulimija je bolest koja se javlja kod djevojaka u kasnoj adolescenciji: one, osobito u stresu, jedu goleme količine hrane, a nakon prejedanja, zbog straha da će se udebljati, namjerno povraćaju. Nikad nisu mršave kao anoreksične adolescentice, no osjećaju se krivima što su toliko pojele, osjećaju se krivima i što su povratile hranu pa opet idu jesti. Riječ je o vrlo nesretnim osobama kod kojih je često prisutna i depresija, a osnova liječenja je psihoterapija. U većini slučajeva oboljeli od bulimije sami dolaze po pomoć, što nije slučaj kod oboljelih od anoreksije. Naime, takve se osobe ne žele liječiti jer se boje da će se udebljati.

Dva su uzroka bolesti poremećaja u prehrani. Jedan je biološki (neke osobe su sklonije razvoju takvog poremećaja jer dolaze iz obitelji u kojima već postoji sličan poremećaj jedenja, dijabetes, ovisnost o alkoholu ili depresija), a drugi je psihološki: u pubertetu se tijelo mijenja i izrazito osjetljive osobe ne snalaze se u novim “uvjetima”. Nesigurne su i preplašene, ne snalaze se u društvu vršnjaka, pokušavaju se osloboditi majčina utjecaja, žele biti prihvaćene… Pokušavaju se vratiti na prijašnji izgled te kreću kontrolirati ono što mogu – unos hrane. Počinju mršavjeti i u jednom trenutku izgube kontrolu nad tim. Tu je, dakako, i treći faktor – društveni. Bombardirani smo imperativom vitke linije i različitim dijetama, a modna industrija diktira kako treba izgledati savršena djevojka: izrazito mršava i visoka. Imala sam jednu pacijenticu manekenku kojoj su na castingu rekli da, želi li dobiti posao, mora skinuti pet kilograma. A moja je dijagnoza bila upravo suprotna: da bude zdrava i da ne izgleda izgladnjelo, trebala bi pet kilograma dobiti.

Važno je naglasiti da su anoreksija i bulimija bolest: djevojke se ne izgladnjuju i ne povraćaju svjesno. Prvi korak u liječenju je povisiti tjelesnu težinu tako da pacijentice više nisu životno ugrožene, a potom psihoterapijom riješiti osnovni problem: zašto joj se ne sviđa vlastito tijelo. Fizički je oporavak, ako se bolest prepozna dok nije postala kronična, mnogo brži od psihičkog. Anoreksične osobe sabotiraju liječenje, jer je strah od debljanja jači, pa specijalist mora biti “mudriji” od njih: mora znati prepoznati sve trikove i, mimo njihove volje, pomoći im da izliječe osnovni problem – iskrivljenu predodžbu o sebi, o vlastitom tijelu. U Hrvatskoj, na žalost, ne postoji odjel gdje je na jednom mjestu okupljen iskusan tim stručnjaka (psihoterapeuta, endokrinologa, gastroenterologa, internista, ginekologa) potrebnih za liječenje odraslih anoreksičnih i bulimičkih bolesnika.Koliko znam, neke inozemne klinike (u Švicarskoj, Italiji, Sloveniji) imaju takve odjele,no liječenje vrlo je skupo. Nadam se da će proširenje našeg KBC-a Zagreb uključiti i takav odjel.

Vesna Vidović