Napisala Kristinka Šćavina Snimci: Vedran Peteh i privatni album
Nedavna kandidatura 40-godišnjeg Zagrepčanina Zorana Milanovića za nasljednika Ivice Račana na mjestu predsjednika SDP-a izazvala je oprečne reakcije. Neki su komentirali kako je došlo vrijeme da “mladi lavovi” preuzmu vlast, a drugi isticali da je Milanović član SDP-a “tek osam godina”, tijekom kojih je, doduše, u stranci obnašao nekoliko važnih funkcija: bio je nacionalni koordinator za NATO pri Ministarstvu vanjskih poslova, pomoćnik ministra MVP-a, nekoliko mjeseci radio je kao šef stranačkog Ureda za odnose s javnošću, a od rujna 2006. je SDP-ov koordinator za 4. izbornu jedinicu. Najveća Milanovićeva podrška u ambicijama da zasjedne na “stranački tron” je njegova tri godine mlađa supruga Sanja Musić Milanović, epidemiologinja u Državnom zavodu za javno zdravstvo. Upoznali su se 1991. na novogodišnjoj proslavi kod prijatelja, a vjenčali tri godine kasnije. Roditelji su dvoje djece: devetogodišnjeg Ante Jakova i dvoipolgodišnjeg Marka.
Neopravdani sati i petice
I Zoran Milanović i njegova supruga odrasli su u dobrostojećim i obrazovanim zagrebačkim obiteljima. Zoranov otac Stipe bio je voditelj Centra za ekonomski razvoj, a majka Gina nastavnica njemačkog i engleskog jezika u osnovnoj školi. Njegov tri i pol godine mlađi brat Krešimir diplomirao je ekonomiju te ušao u poduzetničke vode. Sanjini su iz sličnog miljea: majka Ana je ekonomistica, a otac Ivan inženjer građevine i privatni poduzetnik. – Odrastao sam u Trnju, zagrebačkom radničkom kvartu. Živjeli smo mirno, lijepo, s osjećajem apsolutne sigurnosti, koju je i meni i bratu ulijevala naša stabilna obitelj. Iako sam uvijek bio odličan učenik, nikada nisam bio “mamin sin”. Bio sam živo, nemirno dijete i često sam upadao u nevolje. Tukao sam se s dečkima iz susjednog kvarta i često markirao s nastave. U srednjoj školi, tadašnjem Centru za upravu i pravosuđe, čak sam dobio opomenu pred isključenje zbog neopravdanih sati. No, i te godine sam prošao s peticom. Volio sam novovalnu glazbu – Azru, Idole, (c)arla akrobatu i Električni orgazam, a omiljeno mjesto za izlazak bio mi je kultni zagrebački klub Kulušić – otkriva Zoran Milanović, koji je kao tinejdžer bio strastveni sportaš. Pet godina trenirao je boks, a četiri igrao u juniorskom sastavu Nogometnog kluba Trnje. Uz to, bavio se košarkom, atletikom i bacanjem kugle. Danas, priznaje, nema vremena za sport, a kondiciju održava dvaput tjedno trčanjem po maksimirskom parku. – Kao dijete sam želio postati pilot, no kad sam prvi put sjeo u avion, bilo mi je jasno da ne volim letjeti. Nije da se bojim, ali cijelo vrijeme imam osjećaj nelagode. Zato, kad god je to moguće, na put idem automobilom – kaže Milanović, koji je vrlo brzo, već početkom srednje škole, zaboravio snove o pilotiranju. Naime, već je tada znao da će upisati Pravni fakultet, što je četiri godine kasnije i učinio. Kao najbolji student na godini dobio je rektorovu nagradu, a nakon diplome zaposlio se kao pravosudni pripravnik na zagrebačkom Trgovačkom sudu. Odatle su ga, kao i mnoge druge pripravnike, pozvali na testiranje za zaposlenje u Ministarstvu vanjskih poslova. Prošao je, i 1993. se zaposlio u Odjelu za međunarodno pravo MVP-a. Ubrzo je uslijedilo “vatreno krštenje”: 1994. bio je prvi Hrvat koji je sudjelovao u OESS-ovoj mirovnoj misiji u Nagorny Karabahu, u bivšem Sovjetskom Savezu.
Misija u Nagorny Karabahu
– U misiji sam proveo 45 dana, a izabran sam jer, osim engleskog i francuskog, dobro govorim ruski. Bilo je to nevjerojatno iskustvo. Često smo hodali po rubovima minskih polja, a sjećam se i “specijaliteta” kojim su me ponudili u jednom kavkaskom selu – napitka od kefira i vode u kojoj se kuhala janjetina – priča Milanović, koji je karijeru nastavio kao savjetnik u hrvatskoj misiji pri EU u Bruxellesu. Ondje je, na Flamanskom sveučilištu, magistrirao europsko pravo. Do 1999., kad se uključio u SDP, nije bio član nijedne stranke. – Izabrao sam SDP zato jer sam po uvjerenju socijaldemokrat, a i ljudi koji ga zastupaju bili su mi vjerodostojni. Iza njih se nisu vukli skandali, nisu bili lakomi na novac… Ivicu Račana nisam dobro poznavao kad sam se učlanio u stranku, ali već nakon desetak dana me pozvao na razgovor i predložio mi suradnju. O Račanu imam visoko mišljenje: smatram da je bio razuman i odgovoran političar, kojeg su krasili strpljenje i upornost – tvrdi Milanović, ističući da je politika njegov posao, ali i najveća strast. Zbog brojnih obveza i čestih poslovnih putovanja nema baš mnogo vremena za obitelj, što smatra najvećim nedostatkom svog posla. Inače, Milanovići žive u dvoetažnom stanu od 130 četvornih metara, u urbanoj vili u podsljemenskoj zoni. Zoran priznaje da ne stigne pomoći supruzi oko kućanskih poslova, a ni u kuhinji se ne snalazi najbolje. Zbog toga mu je krivo, jer je i ona veoma zauzeta (upravo priprema doktorsku disertaciju) pa planiraju angažirati nekoga za pomoć u kući. – Sanja i ja veoma smo slične osobe. Oboje smo tvrdoglavi i odani, iako je ona u nastupu plaha, a ja arogantan. No, osobe smo od riječi i na nas se može osloniti, a kad nešto odlučimo, onda to sprovedemo do kraja. Trenutačno joj najviše pomažem tako što razvozim djecu u školu i vrtić. Srećom, Sanja ima razumijevanja za moj posao i jasno joj je da ponekad radim i do dugo u noć. Zato sve dođe na svoje kad ljeti odemo na godišnji odmor u kuću mojih roditelja na Krku. Ondje se uvijek opustimo i uživamo u obiteljskom životu – kaže Zoran Milanović.