Svoju prvu strukovnu nagradu “Tošo Dabac” za fotografiju 59-godišnji Stephan Lupino proslavio je sa zavojem na ruci. Kada je brusio metalnu cijev, koju namjerava ugraditi u jednu od svojih skulptura, stroj mu je zahvatio prstenjak lijeve ruke i duboko zarezao meso. Svjestan je da je to cijena koju mora platiti ako proces umjetničke proizvodnje, koji ga trenutačno zanima mnogo više od fotografije, želi u potpunosti zadržati pod vlastitom kontrolom. Zbog toga su mu šake i ruke pune ožiljaka, a samo sreća mu je lani sačuvala vid na desnom oku kad mu se špranja zabila u bjeloočnicu.
– Dva mala neopreza u šest mjeseci skoro su me stajala gubitka prsta i vida. To je tako, ne žalim se, još nisam upoznao majstora sa svih deset prstiju na rukama, a meni zasad nijedan ne fali – smije se Lupino, koji se osamdesetih proslavio dokumentirajući raskalašene prizore njujorškog noćnog života i aktovima snimljenim u klubovima najluđeg grada na svijetu. Pred njegovom kamerom razgolitile su se tisuće žena, a Lupinove fotografske poslastice objavljivali su vodeći svjetski časopisi poput Photoa, Zooma, Voguea, Eurpea, L’espressa, Playboya, Kinga i Maxa.
Ironijom sudbine fotografska nagrada u Hrvatskoj stigla mu je u trenutku kad snima sve rjeđe, a gotovo sve vrijeme provodi u radionici-atelijeru izrađujući unikatne primjerke namještaja i apokaliptične skulpture. Iduće će ih godine izložiti u vodećoj njujorškoj dizajnerskoj galeriji “Ralph Pucci”, a na pratećoj izložbi u galeriji Staley-Wise retrospektivom će obilježiti i tri desetljeća fotografskog rada.
– Autorski namještaj i skulpture od otpadnih materijala su moja budućnost. Kad pogledam druge kolege, top-fotografe iz svoje generacije, vidim da su bogati, ćelavi, debeli i nesretni. Ne bih se s njima ni za što mijenjao, jer nisam ni bogat, ni debeo, ni nesretan. Uživam skicirajući te režući drvo i željezo i po dvadeset sati na dan. Toliko sam uzbuđen i opsjednut poslom da gotovo uopće ne spavam – govori Lupino.
Svjestan je da ga iduće godine u New Yorku, gdje je od 1983. do 1991. proveo svoje najljepše godine, neće dočekati ni limuzina, ni osobni vozač, ni ekskluzivni apartman na Broadwayu, što mu je sve bilo na raspolaganju u danima najveće slave. Bit će, kaže, zadovoljan ako u svjetskoj prijestolnici umjetnosti i dizajna svojim radovima uspije privući pažnju struke i javnosti, što će mu, vjeruje, širom otvoriti vrata prestižnih svjetskih muzeja i galerija, ali i dati novi stvaralački poticaj. Predugo je, kaže, u Hrvatskoj bacao bisere pred svinje.
– Na našoj sceni nema komunikacije, osnovni pokretači djelovanja su negativne emocije – jal i zavist. Nije to više za mene – govori Lupino, koji je uvjeren da će njegove kataklizmičke skulpture poput “Industrijskog čudovišta”, “Hodača po Mjesecu” i “Čovjeka od željeza” potaknuti Amerikance na razmišljanje jer su točna, precizna i umjetnički vrijedna slika naše stvarnosti.
– U želji za profitom – nastavlja – iscrpljujemo i uništavamo planet: desetke tisuća životinjskih i biljnih vrsta već smo uništili, još toliko ih je pred nestajanjem, dok velika većina ljudi umire od gladi ili živi u strašnom siromaštvu. Ako ne uspijemo obuzdati pohlepu nevelikog sloja najbogatijih, koji bezdušno parazitira na tuđoj patnji – sigurno nam nema spasa. Da se stvari promijene, potreban je šok: zbog toga u svoje skulpture ugrađujem životinjske i ljudske kosti te na njih apliciram znakove svjetskih valuta i đavla – koji upravlja ljudskom težnjom za dobiti.
Iako je i sam dugo vrlo dobro zarađivao u svijetu spektakla, danas to životno razdoblje naziva godinama praznog hoda, a u samoproklamiranog budista, zagovaratelja askeze i odricanja čiji je životni uzor Majka Tereza, prometnuo se prije desetak godina pošto se zaigrao na burzi te izgubio gotovo svu ušteđevinu.
– Jednog dana bio sam dolarski milijunaš, a preko noći su moje profitabilne dionice postale bezvrijedni papiri. To se dogodilo prije desetak godina i osvijestilo me preko noći. Tada sam shvatio da mi zgrtanje ne smije biti životni cilj. Židovska kletva “dao Bog da imao pa nemao” mene je spasila – govori Lupino kojem su od 2003. omiljeni modeli postala djeca s posebnim potrebama. Prozvao ih je “svojim anđelima” i strpljivo fotografirao. S izložbom njihovih portreta obišao je Hrvatsku uzduž i poprijeko, a svu svoju neiscrpnu energiju posvetio je prikupljanju pomoći da im olakša svakodnevicu. Istodobno je počeo skicirati i izrađivati namještaj, kojim je prvo opremio vlastiti atelijer te stanove u Varaždinu, Zagrebu i na Hvaru, a potom su na red došle i umjetničke skulpture. No, obnažene žene, koje je zahvaljujući svojoj neposrednosti uvijek uspijevao potpuno opustiti pred kamerom, bile su i ostale njegov zaštitni znak. Snima ih i danas, iz vlastitog gušta ili ako mu za to posebno dobro plate. To je naprosto jače od njega. Prije ih je zvao muzama, danas modelima, a neke od njih, koje mu se posebno svide, promovira u privremene životne pratilje.
– Bio sam u vezama i sa starijima i mlađima od sebe. No, danas je zaljubljivanje za mene nemoguća misija. Predobro poznajem žene i teško me mogu iznenaditi. Duboko sam svjestan da se ideali ljubavi i braka u njihovim glavama prije ili kasnije svedu na čistu ekonomiju – govori Lupino, koji iz dvije veze ima troje djece. Njegova najstarija kći, Camille (19), živi u Los Angelesu i studira na koledžu, sin Martin (15) u Karlovcu pohađa elektrotehničku školu, a kći Zita (13) završava sedmi razred. Svi oni nose očevo prezime Lepen, s kojim je Lupino ostvario sportsku karijeru u borilačkim sportovima u bivšoj Jugoslaviji. Rođen 28. travnja 1952. u Varaždinu, Ivan Lepen je zahvaljujući znanju karatea i hrvačkom umijeću bio dovoljno hrabar i lud da sredinom sedamdesetih potraži sreću na Zapadu. U Italiji se zaposlio kao osobni čuvar i instruktor borilačkih sportova te se počeo potpisivati pseudonimom, koji mu je postao i umjetničko ime. Put do New Yorka, kamo je s dva kovčega stigao 1979., vodio ga je preko Londona, gdje je učio glumu.
Njegova sirova muška snaga i seksepil priskrbili su mu status ekskluzivnog modela modnih fotografa poput Deborah Tubeville. No, Lupino je brzo shvatio da ga pravi posao, novac i slava čekaju tek ako se i sam uhvati kamere. Njegov talent prepoznala je Annie Flanders, urednica časopisa Details, koji je prvi počeo sustavno pratiti njujoršku umjetničku i noćnu scenu te s kojim su surađivala najveća fotografska imena, poput Brucea Webera i Oliviera Toscanija. Bio je to početak Lupinova zlatnog razdoblja, koje je potrajalo sve dok se početkom Domovinskog rata nije vratio u Hrvatsku.
– Osjećam se poput tibetanskog svećenika – svugdje sam bio i sve vidio. Zbog toga me ništa ne može i neće slomiti: moj život je sazdan od pobjeda, a još više od poraza, koji su mi najbolji putokaz. Zbog njih sam ponizan, ali i dalje znam da sam umjetnički superioran. Jednostavno osjećam da me u životu čeka još nešto, više i bolje od svega što sam dosad postigao. I jedva čekam novi početak u New Yorku.
Kruno Petrinović
