Stjepan Mesić: U braku nisam vidio nijednu svoju plaću

Iako mu u radnoj knjižici piše da je umirovljenik, Stjepan Mesić (75) ne da se umiroviti. S prestankom drugog mandata samo se s Pantovčaka spustio na Šalatu i u svom uredu u Grškovićevoj i dalje radi. Sa sobom je donio portret koji je naslikao Richard Stone, dvorski slikar Buckinghamske palače, te svoju kolekciju brodova.

Njegova rezidencija nije velika, ali je ugodna, puna slika i dobre atmosfere. Ne morate s predsjednikom popiti kavu, možete dobiti i mineralnu ili sok. Srdačno vas dočekuje, čvrsto stišće ruku i objašnjava kako ga je baš posjetila delegacija Malezije, pa antifašisti koji ga žele uključiti u proslavu 65. godina antifašizma, kako je u “miroljubivoj koegzistenciji” sa službenom vlašću, gleda na sat i više sebi govori da za sat vremena mora ići na drugi sastanak izvan Ureda…

Ali pronađe vremena i za sasvim neformalne susrete. Pa je tako bio i na proslavi Dana nezavisnosti Egipta gdje je uživao u plesu trbušnih plesačica, a dao je i intervju za kolovoski slovenski Playboy. Gdje je, među brojnim vrućim hrvatsko-slovenskim temama, otkrio da voli pecati, da je u mladosti htio biti pilot te da mu se kod žena sviđaju obline. Ali se u svom stilu odmah i ogradio: “…što samo znači da poštujem velike slikare jer nijedan slikar nije naslikao ženu poput Twiggy…”.

U svakom slučaju, Stjepan Mesić je vrlo vitalan umirovljenik koji, za današnje penzionerske prilike, može biti zadovoljan i mirovinom.

Koliko vam se promijenio život odlaskom u mirovinu? – Odlazak u mirovinu za mene je najmanje mirovanje. Ustajem kao i prije, svako jutro u šest sati, bez budilice jer sam tako navikao. U ured stižem između osam i devet, a kući se vraćam oko osam na večer. Cijeli mi je dan ispunjen raznim obvezama. Jedina razlika u odnosu na prije je što ne moram donositi odluke.

Što vam piše na posjetnici? – Stjepan Mesić, predsjednik Republike Hrvatske od 2000. do 2010.

Što je konkretno vaš posao? – Ja sam prvi predsjednik u povijesti Hrvatske, računajući i vrijeme kad su njome vladali kraljevi i kneževi, koji je otišao u mirovinu. Svi ostali su umrli ili ih je netko ubio. Pa uspostavljam standard što će raditi umirovljeni predsjednik. Ali zadržao sam i brojne kontakte u svijetu. U posljednja dva mjeseca posjetio sam Siriju, Tursku i Izrael, a imam još dosta poziva iz inozemstva do kraja godine. I sve to plaćaju moji domaćini. Dakle, ta putovanje ne opterećuju državni proračun. Dio dana provedem i s predstavnicima općina i gradova zbog raznih dogovora ili događanja, privrednicima i njihovim asocijacijama, koji žele iskoristiti prijateljske veze koje sam uspostavio u pojedinim državama da bi nastavili kontakte koji ih zanimaju. U stalnom sam kontaktu s predsjednikom Josipovićem i mnogim ministrima, a premijerka je već bila dva puta kod mene. U toj komunikaciji prevladavaju teme i događanja u kojima zajedno sudjelujemo.

Kolika vam je mirovina? – 14.000 kuna.

Dakle, vi ste jedan vrlo dobro zbrinut umirovljenik za naše prilike? – Pa da.

Kako ste se osjećali kad ste dobili prvu mirovinu? – Moram vam reći da od 1961., otkad sam u braku, nisam vidio nijednu svoju plaću. Sve dajem ženi, pa dobijem koliko mi dozvoli. Žena ima punomoć na moj račun i raspolaže kućnim budžetom.

Je li široke ruke? – Pa nije baš rastrošna. Ali zadovoljan sam i ovih pedeset godina koliko smo zajedno, dobro funkcioniramo.

Imate li osiguranje? – Da, ali smanjeno. Prije su me pratila tri vozila. Moje je bilo u sredini i uz mene su sjedila dvojica iz osiguranja. Jer, znate, pogreb predsjednika bio bi veoma skup. A ja sam donosio odluke koje su uvijek bile u skladu s Ustavom i u interesu hrvatske države, ali koje se nisu uvijek svima sviđale. Jasno da sam se zamjerio mnogima koji su imali drugi pristup. A pustiti predsjednika da hoda ulicom pa da ga svatko može šutnuti, ne bi bilo dobro ni za državu, ni za demokraciju.

Trenirali ste boks i nanbudo, zacijelo biste se i sami znali obraniti? – Ako netko želi žrtvovati svoj život da bi uzeo vaš, vi ste nemoćni. Ali bio sam u situaciji kad sam se sam obranio od atentatora. Bilo je to 1991., na amsterdamskom aerodromu. Još u avionu pitala me stjuardesa bi li mi se mogao pridružiti jedan putnik koji bi htio sa mnom razgovarati. I ja sam se složio. Do mene je sjeo čovjek koji je imao izrazito vojvođanski govor i počeli smo razgovarati. Pokušao sam mu objasniti kako Milošević nije želio da dođe do novog političkog dogovora pa da svaka republika mirno ode svojim putem, kao što su učinili Slovaci i Česi. Bilo mu je draže varati svijet pričama da se bori za Jugoslaviju, prema kojoj je svijet bio sentimentalan pa mu je i dopustio da ih vara. A varao je i Srbe jer im je obećao da će svi Srbi živjeti u istoj državi, samo što moraju uzeti oružje u ruke i donijeti taj “miraz”. Rekao sam mu da će biti mnogo žrtava ako Milošević ne odustane od promjene granica… Razgovarali smo i o Drugom svjetskom ratu i još nekim povijesnim temama. I mnogo je toga znao. No, kad smo počeli napuštati avion, on je stao iza stjuardesa, na glavu je stavio šubaru s mrtvačkom glavom i počeo vikati: “Zašto ste nas klali?”. Ja sam samo prošao pored. No, kad sam stao na pokretnu traku, čovjek iz mog osiguranja mi je doviknuo: “Predsjedniče, onaj četnik sa šubarom trči za nama”. I doista, taj je čovjek trčao uz mene i u jednom me trenutku uhvatio za sako. Ja sam preskočio ogradu i nokautirao ga. Kokarda mu je odletjela s glave, dohvatilo ga je i moje osiguranje, pa su ga odvukli na jednu klupu. U međuvremenu je stigla i policija.

U novinama je pisalo da vam nije dopušteno korištenje rezidencije na Hvaru. Jeste li ljuti zbog toga? – Ja u dnevnim novinama inače imam svoje stalne kritičare kojima sam kriv za Francusku revoluciju, za Oktobarsku revoluciju, za sve što se dogodilo na ovim prostorima još i prije nego sam se rodio. Oni ujutro mrze sebe, poslije podne cijeli svijet, a mene uvijek. Tako su se dohvatili i mog ljetovanja. Dok sam bio predsjednik države, zaista mi je bilo teško s obitelji ljetovati u hotelu, jer tko bi želio doći u taj hotel znajući da su u njemu naoružani ljudi. A osiguranje imam i sada, samo nešto reduciranije, pa se u tom smislu ništa nije promijenilo.

I gdje ćete ljetovati? – Još ne znam. Uputio sam zahtjev Vladi da mi daju jedan objekt upravo radi osiguranja. Na Hvaru je sve najlakše organizirati jer sam s obitelji u istom objektu gdje su i ljudi iz osiguranja. Ja sam i dosad plaćao ljetovanje za sebe i svoju obitelj prema važećim tarifama, s tim da si moji sami kuhaju. Ali, vjerujte, mene najviše košta ljetovanje u nekoj zaštićenoj rezidenciji, jer sam društvena životinja, volim ljude, volim se družiti, a tamo sam izoliran.

Sad kad imate više vremena, hoćete li supruzi pokušati nadoknaditi nešto što nije mogla imati uz vas tijekom prošlih deset godina? – Nemam ništa više vremena. Jedino malo ranije odem kući. I slobodniji sam subotom i nedjeljom i tada smo uglavnom svi zajedno kod kuće.

Kako napreduju memoari? – Tek se pripremam za njih. Bit će to zaista obiman posao. Ne želim pisati samo o onome što je poznato iz moje političke karijere. Stavit ću naglasak na ono što se dešavalo “iza zavjese”. Vjerojatno će to javnost više zanimati. Dotaknut ću se i privatnog života, ali opet u vezi s politikom. A mnogo toga se događalo iza scene…

Diana Šetka

Pročitali ste skraćenu verziju intervjua. Cijeli intervju sa Stjepanom Mesićem pronađite u tiskanom izdanju Glorije (br. 811) ili se pretplatite na PDF izdanje