Što imam, tim klimam

Stoga su najveći sretn­ici bili oni koji su završili kod njega na tulumu. Osim što se ondje fino jelo, uvijek je smišljao i nešto što se dotad nije moglo kušati u restoranima. Tako je, primjerice, prvi u Zagrebu pripravljao puževe. Kasnije ga je put odveo u Ameriku gdje je usavršio to svoje umijeće.

– Uvijek sam se dobro snalazio s kuhačom u ruci – tvrdi 54-godišnji Dučak. – Kad kao klinac doma dobro jedete, sve vam je poslije lakše naučiti. I kako prepoznati svježu ribu, kupiti najbolji komad mesa, kako koristiti koji začin… U svakom slučaju, meni je kuhanje oduvijek bio veliki gušt.

Danilo Dučak lani se, nakon gotovo dva desetljeća provedena u SAD-u, vratio u domovinu, a u novom domu koji uređuje u Motovunu sasvim je opremljena samo kuhinja. Svoje mjesto u njoj našle su i Dučkove najdraže tave i lonci koje je donio iz Amerike.

– Iako sam majstor improvizacije, ne eksperimentiram s posuđem. Ono mora biti prvoklasno. Nikada ne kuham prema receptima, niti u kuhinji koristim vagu i mikrovalnu pećnicu. Sve radim prema osjećaju, a jela pripravljam od namirnica koje imam u hladnjaku ili ostavi. Čega imam, s tim klimam. Čak i ako me iznenadi veće društvo, nitko neće ostati gladan: domaća tjestenina brzo se pripravi, kao i savijača od sira ili pita zeljanica. Najsretniji sam što mi u Motovunu ne nedostaje svježih začina: oni rastu, doslovce, u svakom vrtu, a najveći gušt mi je sa svojim psom Perom u proljeće se zaputiti u šparuge – priča Danilo Dučak, koji se nakon povratka iz SAD-a posvetio ilustraciji, izrađivanju špica za TV emisije i režiji animiranih filmova. Zbog posla, trenutačno više vremena nego u Motovunu, provodi u svom malom zagrebačkom stanu na Jarunu.

– U Zagrebu nemam pravu kuhinju, nego kuham na električnom rešou. No, ni to me ne može spriječiti da uz malo mašte i dobre volje pripravim kompletan ručak. Ako postoji prava želja i imate dovoljno vremena, uvijek se može nešto smisliti – zaključuje Danilo Dučak.

Kruno Petrinović