Što je frka veća, ja bolje radim

Dvije i pol godine nakon prelaska s mjesta urednice HTV-ove političke emisije Meridijan 16 na poziciju direktorice Informativnog programa Nove TV, 33-godišnja Iva Gačić sa zadovoljstvom može reći da joj je to bio najbolji potez u karijeri. Iako su mnogi tu odluku smatrali vrlo rizičnom, pogotovo zbog njezine mladosti, ona je hrabro zagrizla krupan zalogaj koji joj je ponuđen. I otad za svoj rad dobiva samo pohvale: Dnevnik Nove TV sve je bolji, uvela je podnevne, popodnevne, večernje i, po potrebi, izvanredne vijesti, a prvi rođendan uskoro će proslaviti i prvi internetski video-news portal Dnevnik.hr. Mlada direktorica s ponosom ističe kako se tijekom njezinog mandata povećala minutaža Informativnog programa – s 25 na čak 100 – a Nova TV je, kako bi ostvarila što bolju komunikaciju s gledateljima, nedavno kupila i poznatu blogersku stranicu – blog.hr.

No, dok rado priča o poslu, Iva Gačić vrlo je škrta na riječima kad govori o sebi, svojoj obitelji, intimnim željama i dvojbama. O svemu tome sada priča u intervjuu za Gloriju.

Koji vam se posao čini teži: novinarski ili urednički? – Urednički, jer je mnogo složeniji. Sada se ne brinem samo o svom dijelu posla nego o cijelom pogonu koji mora savršeno funkcionirati. No, to ne znači da je posao novinara lagan. Dobro znam koje sve muke prolaze kad onaj kojeg treba hitno nazvati isključi mobitel, ili kad se dogovoreni intervju otkaže pet minuta prije početka snimanja.

Jeste li stroga šefica? – Stroga i pravedna. Ja sam za "red, rad i disciplinu" i jako mi smeta kad netko zbog svoje šlampavosti upropasti dobru ideju. Istina, nikad se ne derem, ali se već pomalo proširio mit o mom ledenom pogledu. Također, mrzim odgovore tipa "to se ne može" ili "to je teško". No, s druge stane sam blaga jer razumijem da je ljudski griješiti. Ne ljutim se kad vidim da je netko dao sve od sebe, ali naprosto nije išlo.

Koji ćete novinarski zadatak zauvijek pamtiti? – Kad sam tijekom takozvane kosovske krize provela mjesec i pol među izbjeglicama na Kosovu i u Makedoniji. Užasno mi je bilo gledati kako dvadeset ljudi živi u šatoru na 45 stupnjeva Celzija, kako se doslovce otimaju za kruh. Jedan dan sam se našla u takvoj situaciji da sam, kad sam trebala snimiti prilog, samo briznula u plač. Jednostavno, nakupilo mi se. To mi je bio prvi i zadnji put u životu da sam tako reagirala na poslu.

Kako podnosite stres? – Dobro. Ja sam od onih koji su, što je "frka" veća, sve sabraniji i hladnokrvniji. Tek kad sve prođe, počnu mi klecati koljena. A kad mi se nakupi stres, odem za vikend na more. Ništa me ne može bolje opustiti od ljenčarenja na plaži i pogleda na pučinu.

Jeste li od onih koji sve žele imati pod kontrolom? – Da, ali to ne znači da nemam povjerenja u svoje suradnike. Čini mi se da, ako nisam u sve upućena, poslije neću imati prava kritizirati, s obzirom na to da sama nisam ponudila način na koji stvar riješiti.

Kako reagirate kad vam se netko počne ulizivati? – Takav će se kod mene morati potruditi pet puta više da bi dokazao da vrijedi. Ne podnosim ulizivanje i na njega reagiram strogošću i hladnoćom.

Na što ste tašti? – Lagala bih kad bih rekla da nisam tašta. Htjela bih se toga riješiti, ali mi zasad ne uspijeva. Recimo, kad netko krene kritizirati stvari do kojih je meni stalo i mislim da su dobro napravljene, spremna sam ih grčevito braniti do iznemoglosti.

Je li vam problem ispričati se podređenima ako ste u nečemu pogriješili? – S tim nemam nikakvih problema.

Biste li angažirali osobu za koju znate da je vrhunski profesionalac, ali niste sigurni u njezinu moralnost? – Za tako nešto bih uistinu trebala imati "viši" razlog, poput općeg dobra tvrtke. No, ako moram odgovoriti s da ili ne, odgovor bi ipak bio ne.

Jeste li u stanju sa smiješkom na licu razgovarati s ljudima za koje znate da vas iza leđa ogovaraju? – Da, iako je to nešto što prije nisam znala i trebale su godine da to svladam. Netko će reći da sam licemjerna, a ja mislim da je to stvar sazrijevanja, pogotovo u poslu. Ima u tome i taštine: toliko mi je malo stalo do tebe da ti čak nemam potrebu objašnjavati da nisam onakva kakvom me svojim lažima prikazuješ okolo.

Gdje su granice vaše ambicioznosti? – Kao prvo, ambicioznost je za mene veoma pozitivna osobina. Mislim da realno procjenjujem svoje granice i sposobnosti. Recimo, prije nekoliko godina sam imala ponudu za posao na višem položaju od ovog, ali sam je odbila jer se trenutačno ne osjećam spremnom za to. Znam što mogu, znam koliko mogu, ali isto tako volim pomicati te granice. Mislim da je moja ambicioznost prilično zdrava.

Jeste li baš uvijek s obje noge na zemlji? – Jesam. Ne vjerujem u horoskope, ali kad već pitate, u horoskopu sam Djevica s podznakom u Biku, što dosta govori o mom karakteru.

Vaši korijeni su iz mjesta Roško Polje u Hercegovini. Odlazite li često onamo? – Ne. Moji su se roditelji, iz ekonomskih razloga, preselili u Zagreb kad su meni bila tri mjeseca. Otac Jakov je do moje treće godine radio kao građevinar u Njemačkoj, a mama Mila i baka Jela su ostale s djecom u Zagrebu. Sagradili smo kuću prvo na Bukovcu (u njoj danas živi moj brat), a poslije u Markuševcu. Ondje i danas živim s roditeljima i najmlađom sestrom. U Hercegovinu nisam navraćala baš često jer su oba djeda umrla prije nego što sam se rodila, a druga baka, koja je ostala dolje, kad mi je bilo 11 godina. Doduše, ondje još imam dosta rodbine. Zadnji put sam ih posjetila prije tri godine.

Imate tri sestre i brata. Kako je bilo odrastati u mnogočlanoj obitelji? – Lijepo. U kući se stalno nešto događalo, uvijek je bilo tog nekog pozitivnog komešanja. I danas sam veoma bliska s cijelom obitelji, ali možda najviše vremena provodim sa svojom 21-godišnjom sestrom Anom, studenticom ekonomije. Brat Ante (38) i sestra Jela (39) također žive u Zagrebu. On zajedno s ocem vodi građevinsku tvrtku, a sestra ima četvero djece pa je kod kuće i brine se o njima. Najstarija sestra Nada živi u Rijeci, gdje se udala, te radi kao službenica u osiguravateljskoj kući.

Jeste li razmazili svojih devetero nećaka? – Ne. Obožavam ih, ali ne dopuštam da mi "skaču" po glavi.

Kakvo je bilo vaše djetinjstvo? – Veoma sretno. Obitelj je uvijek bila čvrsta i pružala mi apsolutnu sigurnost, a mama nam je svima bila veliki autoritet. Bila sam vrlo zaigrano, ali poslušno dijete. U osnovnoj školi sam bila veoma stidljiva, kad bi učiteljica postavila pitanje, nisam se javljala – a gotovo uvijek sam znala odgovor. Stidljivosti sam se oslobodila tek kad sam se počela baviti novinarstvom, no mislim da sam sada, u tridesetima, stekla istinsko samopouzdanje.

Kakvu ste budućnost zamišljali kao tinejdžerica? – Završila sam zagrebački Centar za kulturu i umjetnost, smjer novinarstvo, a poslije sam diplomirala ekonomiju. Iako sam kao dijete htjela biti stjuardesa, jer sam mislila da one doista proputuju zemlje u koje lete, čini mi se da je sve nekako vodilo tome da ću se jednog dana baviti ovim poslom. Naime, još kao mala sa zanimanjem sam redovito gledala Dnevnik.

Što vas je privuklo novinarskom poslu? – Kad je počeo rat u Hrvatskoj, meni je bilo 18 godina. Gledajući izvještaje s ratišta na televiziji, mislila sam kako je važno da postoji netko tko će svijetu ispričati istinu o tome što se događa kod nas. Moj prijatelj Mario rekao mi je da je vidio oglas za audiciju na HTV-u, pa smo se oboje prijavili. No, vidjevši koliko je ljudi zbog toga došlo na Velesajam, htjela sam odustati. On je inzistirao da ostanemo i prvo smo prošli pismeni dio ispita, a nakon nekoliko dana – i usmeni. Počela sam raditi u Zagrebačkoj panorami, nakon toga sam prešla u Informativni program, pa u politički magazin Motrišta. Jedno vrijeme sam uređivala Dnevnik i Vijesti, a onda sam otišla na godinu dana na usavršavanje u Ameriku. Kad sam se vratila, postala sam urednica i voditeljica emisije Meridijan 16, nakon čega sam prešla na Novu TV.

Koliko se vaše mišljenje o novinarstvu danas razlikuje od onog kad ste počinjali? – Oduvijek sam bila, što se tiče posla, veliki idealist. Bilo je u međuvremenu i dubokih razočaranja, ali nikada nisam pomislila odustati od novinarstva. Jedino, danas ne gledam svijet kroz ružičaste naočale. Više ne mislim da su svi ljudi ispravni i da se sve radi iz plemenitih pobuda. Ali, da mogu birati, opet bih izabrala novinarstvo.

Što vas je najviše brinulo kad ste prešli s HTV-a na Novu TV? – Uhvatila me takva "frka" da sam u tjedan dana smršavjela pet kilograma. Najstrašnije mi je bilo što sam za cijelu godinu morala napraviti budžet za Informativni program, što nikada prije nisam radila. Od sekiranja nisam mogla spavati. To je stvarno bila prava agonija, ali srećom, dobro je završilo.

Nedostaje li vam pojavljivanje na ekranu? – Nemam baš nikakvu želju za tim. Ne želim reći da neću više nikada, ali sad mi se čini da je to davno prošla stranica u mom životu.

Što gledate na televiziji kad ste kod kuće? – Obično s posla dođem na večer, a onda "šaltam" po vijestima drugih televizija. Volim gledati filmove, pogotovo one s Juliom Roberts.

Koja je vaša najbolja, a koja najgora osobina? – Loše je što sam odviše impulzivna. Prečesto reagiram "na prvu", ali se jako trudim i mogu reći da sam donekle napredovala što se toga tiče. Ono najbolje kod mene je lojalnost i poštenje.

Poznato je da svake godine idete u Međugorje. Zašto? – Bile su mi 22 godine kad je moj brat dobio kćer. Mia je bila teško ozlijeđena pri porođaju, nakon čega je došlo do sepse. Liječnik nam je rekao da je stanje takvo da, ako želimo, pozovemo svećenika. Negdje u to vrijeme mi je umrla baka pa smo brat, šogorica i ja išli na sprovod u Hercegovinu. Usput smo zastali u Međugorju. Moleći se za život moje male nećakinje, obećala sam da ću, ako Mia ozdravi, dolaziti u Međugorje svake godine. I zaista, malena je ozdravila. Liječnici su rekli da je to pravo čudo, a ja se sjećam što sam rekla prije 11 godina.

U posljednje vrijeme duhovnost je veoma moderna: mnogi tvrde da su ih seminari velečasnog Zlatka Sudca ili patera Zvjezdana Linića preporodili. Kako vi na to gledate? – Vjera nije stvar pomodnosti. Mislim da je dobro da ljudi odu njima dvojici jer ondje sigurno neće čuti ništa loše. Uostalom, i ja sam Zlatka Sudca upoznala slučajno. Došla sam obaviti nešto za Zakladu "Biskup Josip Lang", koja se skrbi o bolesnima i nemoćnima, a ja sam u njoj bila angažirana. Svidjelo mi se to što on priča. Drugi put sam došla jer sam željela doći.

Mislite li da ste, slušajući njihove riječi, postali bolja osoba? – Ne. Ali smatram da Zlatko Sudac i pater Linić na veoma lijep način znaju pričati o Bogu te ga mogu približiti ljudima i potaknuti neke dobre stvari u njima.

Duhovnost je u sebi pronašla i vaša najbolja prijateljica Severina. Kako ste se vas dvije zbližile i koje to osobine povezuju urednicu informativnog programa i poppjevačicu? – Mislim da je za prijateljstvo nebitno tko se bavi kakvim poslom. Upoznale smo se davno u nekom društvu, a zbližile smo se nakon slučajnog susreta na moru, poslije kojeg smo otišle na kavu. Severina je zaista dobra osoba, s njom mogu izići i zabaviti se, ali i podijeliti probleme. Dobro se razumijemo i jedna smo drugoj velika podrška.

Slušate li kod kuće Severinine pjesme? – Da. Od domaćih izvođača najdraži su mi Severina, Oliver i Gibonni. Od stranih, to su Madonna, Dire Straits, Beatles, Depeche Mode i Moby. Doduše, ne znam plesati, i gotovo nikad ne plešem, pa mi je bilo smiješno čitati u jednim novinama kako smo Severina i ja plesale na stolu u narodnjačkom klubu Ludnica. Ne slušam narodnjake. Uostalom, zadnjih godina rijetko izlazim dokasna u klubove. Prije sam to voljela, ali sad više nisam u stanju cijelu noć biti vani, a ujutro doći na posao kao da sam spavala cijelu noć. Radije iziđem s prijateljima na večeru.

Vodite li još bitku s kilogramima? – Odustala sam od radikalnih dijeta jer sam shvatila da najbolje mršavim kad jedem sve, ali pazim na količinu. Težina mi oscilira, 3-4 kilograma više-manje, no to me ne zabrinjava. Naravno da pazim na izgled, ali nisam time opsjednuta. Jednom tjedno idem frizeru, a šminkam se sama. Obično samo nanesem tekući puder, maskaru, rumenilo i sjajilo, za što mi je potrebno pet minuta.

Jeste li ovisnica o kupovanju? – Katkad po tri mjeseca ne odem u kupnju, a onda u jedan dan sve nadoknadim. U ormaru imam najviše odijela Hugo Boss, a obožavam kupovati u Zari i Gapu. Svoj odjevni stil nazvala bih poslovni casual. Za mene, traperice su izum stoljeća.

Jeste li romantični? – Da. Obožavam kad me voljeni muškarac iznenadi nekom sitnicom koju sam dugo željela. Ne čeznem za skupim darovima: primjerice, dovoljan mi je CD s nekom pjesmom koju volim. Ljubav krijete kao zmija noge.

Nikada se u javnosti nije čulo ni za jednu vašu vezu. Znači li to da ih posljednjih godina nije ni bilo? – Bilo ih je, ali nitko od njih nije bio poznata osoba. Svoju intimu volim sačuvati za sebe. Reći ću samo da trenutačno nisam u vezi.

S obzirom na to da još živite s roditeljima, zapitaju li vas koji put – kad će unučići? – Milijardu puta, no sad već pomalo posustaju.

Kakav treba biti onaj koji će zauvijek osvojiti vaše srce? – Sviđaju mi se stabilni i izgrađeni muškarci koji znaju što hoće.

Možete li se zamisliti kao mama okruženu hrpom dječice? – Vrlo teško. Iako mi to trenutačno nije prioritet, jednog dana bih voljela postati mama. No, ni tada mi ne pada na pamet zapustiti svoj posao.

Razgovarala Kristinka Šćavina Snimci: Ivan Posavec i Glorijina arhiva