Iako ne do kraja, ali sve više u svijesti ljudi prevladava ono stajalište koje govori da sve što je u funkciji ljubavi, ali i seksa – dopušteno je. I to svima. No, praksa nas i opet demantira. Ako igdje važi stara latinska poslovica – što je dopušteno Jupiteru, nije volu, onda je to ovdje. Nisam se baš previše bavila javnim kućama, ili kako se to u svijetu zove – bordelima, ne zato što sam osuđivala te žene koje se bave “najstarijim zanatom u svijetu”, nego zato što sam smatrala da je to za neku drugu analizu, o kojoj ja naprosto i nemam neka velika saznanja. A ljudi kao ljudi. Osuđuju i poprijeko gledaju ne i na one koji traže usluge u tim kućama, i dabome za to plaćaju, nego samo na one koje ih pružaju. Zašto se još uvijek baca drvlje i kamenje na žene koje “opslužuju” , a ne na one koji te usluge primaju, nisam do kraja uspjela dokučiti. Ali, prema ispovijesti jedne od tih kurtizana, koja se uspjela izvući iz toga pakla i nastaviti život u drugoj zemlji, jasno pod drugim imenom, moglo se čuti sljedeće: – Javnost nema pojma tko sve zalazi u te kuće. Ima i onih na najvišim položajima, koji su tako obični mali ljudi kad ih razgolitite da vam ih naprosto bude žao. I ma kako to kome zvučalo, ali mi se pretvaramo u tim časovima u njihove gospodarice, a ne u sluškinje. Osjećaš tada, vjerovali ili ne, da činiš dobro djelo. Jer, pred tobom je čovjek koji se jedino tu može opustiti, pa čak i ti zaboraviš na svoju “profesionalnost”. Konačno, zašto se seks, a oni to baš često nazivaju i ljubavlju, ne bi mogao kupovati, ako je i sve u životu na prodaju. Ponekad i na rasprodaju! Jasno je da ni ovaj posao ne može raditi svatko, ali nitko nije rođen da može baš sve. Seks se može kupiti, to sam uvijek govorila, i nad tim se uopće nisam zgražavala, ali nikad nisam pravila razliku između onih koje to čine javno, i onih koji to rade sakriveni iz tko zna kakvih ne imena. To je i tako stvar svakog pojedinca. Ja uvijek tvrdim da ono što ne možeš imati drugačije, sreća je ako možeš kupiti, ako cijena nije previsoka. Pod tim ne mislim samo na novac. Kažu da sve ono što se može kupiti novcem, nije skupo. Ali, ima momenata kad je i kupnja pod lupom “dušobrižnika”, kad ni zveckanje novcem ne može nadglasati javno mijenje. Javne kuće su jedno. Svi koji imaju bilo kakvu vezu s njima, izopćeni su iz društva, ili kako to neki vole naglašavati, ne spadaju u ljude vrijedne ni spomena, ni poštovanja. Možda bi već stoga valjalo saznati tko su ti konzumenti koji onamo zalaze, ali ne zbog toga da se njih razotkrije i na taj im se način zagorči život, nego zbog “dušobrižnika” koje bi se raskrinkalo. Toliko o javnim kućama, i kupnji ljubavi u njima. Voljela bih se danas osvrnuti na još jednu pojavu, sve prisutniju u svijetu, i to onom malo bogatijem nego je ovaj naš – na “kupnju ljubavi” starijih žena od mladih “davatelja”. I tu su mišljenja toliko različita da jedni tvrde da je to malo finiji oblik prostitucije, a drugi da je to normalno, jer, ako to može činiti muškarac, zašto ne bi mogla i žena. Kad muškarac ima ljubavnicu ili ženu dvadesetak pa i više godina mlađu, onda je to u redu, ali ako se žena usudi imati vezu s mladim muškarcem, onda je to – skandal! I gore od toga, onda je to za svaku osudu. Tu se ženu tada “krsti” svim i svačim. Ali i opet se tu i jezik pobrinuo da mlađoj ženi koja je u vezi sa starijim muškarcem, tepa se kako je “sponzoruša”, a mladić koji je u vezi sa starijom ženom je ipak – žigolo! Bila sam na mnogim predavanjima i diskusijama koje su tretirale baš ta pitanja, i začudila se kako i oni od kojih to ne očekuješ, ipak različitim mjerilima vrednuju jednu i drugu pojavu. Mnogi su imali svoje mišljenje o javnim kućama, mnogi su to gledali kao nužno zlo, ali imali su razumijevanja za druge oblike “pomoći” kad je seks u pitanju. No, i ovaj put su muškarci u prednosti. Ide se čak dotle da se na to gleda kao na medicinsku nužnost, jer, muškarac u godinama može voditi ljubav samo ako uza se ima mladu ženu. Ako je to i tako, a vjerojatno jest jedno vrijeme, zar onda i žena nema pravo da si nađe nekoga za isti taj seks, pa makar ga i platila. Jer, i stariji muškarac baš to čini, samo što nitko, ili malo tko, to zove pravim imenom. Zanimljiv članak pročitala sam u jednom popularnom francuskom medicinskom časopisu. Možda on i najbolje ilustrira stanje stvari i u tom području ljudskog života. Supružnici su se rastali. Navodno je razlog bio potpuno umrtvljen seksualni život. On šezdesetogodišnjak, a njoj je godinu dana manje. On si je “pomogao” jedno vrijeme mijenjajući mlade partnerice, jasno bogato ih materijalno nagrađujući, a ona je tugovala i tko zna što ne čekala. I strahovala. A onda se na jednom godišnjem odmoru ohrabrila. Pozvala je jednoga mladića s plaže na večeru. I tako je počelo. Nasmijala sam se kad sam čula i odakle je mladić – kako je pisalo iz jedne zemlje s predivnim morem. Znala sam da je to neki naš galeb. Iako je njezin bivši muž u potrazi za mladošću sve više snižavao starosne granice svojih ljubavnica, i zapravo se mučio postajući svjestan da su godine ipak učinile svoje, ona je uz galeba, ali ne škrtareći, nalazila ono što je već dugo željela i što joj je bilo uskraćeno – seks kakav nikad dosad nije imala. Ona je konačno našla seksualno zadovoljstvo, ali i porugu sredine, a on je i dalje bio cijenjen i hvaljen, ali u sebi duboko nesretan. O čemu se ovdje radi, lako je zaključiti. O svijesti svih da se o ravnopravnosti spolova može još samo sanjati! Ne znam dokle je trajala veza te žene i galeba, ali sigurno je nije za osuditi. Nije, dabome, ni bivšeg joj muža. Kod njega je sve to kompliciranije, jer su muškarci, a to treba priznati, ipak u težem položaju. Čak i kad postoji silna želja za seksualnošću, put do njezine realizacije teži je, a često osim medicinske pomoći treba i duga terapija. Kažu da često javne kuće mogu na tom putu izlječenja biti efikasnije od ijednog seksologa. Pa ako je tako, ni na njih ne treba gledati kao na zlo, ali sigurno da sve treba biti pod kontrolom, zbog onog drugog zdravlja koje iz njih ipak prijeti da ga naruši. I tek samo površnom analizom potrebe za seksom, vidljivo je jedno – bez seksa se ne može, on je svekolika potreba jer ljudima daje poticaj, ali i neku posebnu moć koja ih ili svrstava ili, pak, izbacuje iz kolotečine života. Pa zar onda nije normalno, bez obzira bio to muškarac ili žena, da teži životu kojega je dostojan. A to što su putevi koje izabire drugačiji od nekih općih, pa i zastarjelih prosudbi, više je stvar onih koji si uzimaju pravo da to prosuđuju, nego njih samih. I samo još na kraju da kažem – ako je igdje dopuštena sloboda izbora same realizacije želja i nečijih htijenja, onda to mora biti u seksu.
ŽUŽI