Branko Lustig je otišao u mirovinu. Čini mi se da mu je dosta filmova i da je to dobra odluka – nimalo sentimentalno se na početku našeg intervjua, u elitnom njujorškom hotelu Mandarin Oriental, britanski redatelj Ridley Scott osvrnuo na višegodišnju suradnju s našim proslavljenim filmskim producentom. Zajedno su snimili četiri filma, među njima i Oscarom nagrađenog “Gladijatora”, no posvađali su se na snimanju posljednjeg, “Američkog gangstera”, i to, navodno, zato što Scott nije dopustio da Lustig dobije titulu producenta, već ga je na špici potpisao kao “izvršnog producenta”. Na papiru je razlika mala, ali u stvarnosti golema – jer izvršni producent, za razliku od producenta, ne dobiva Oscara ako ga film osvoji.
Kratka, otresita izjava najbolje oslikava Scotta. Rođen u vojničkoj obitelji na jugu Engleske, 70-godišnji redatelj, poznat po brojnim sjajnim filmovima poput “Istrebljivača”, “Aliena – osmog putnika” i “Thelme i Louise”, vojnički je izravan, ali i odlučan kad se treba riješiti nekoga tko mu više ne treba.
Takav je i profesionalno i privatno, što se najbolje vidi po njegova dva propala braka. Od 1964. do 1975. bio je oženjen novinarkom Felicity Heywood, a od 1979. do 1989. marketinškom stručnjakinjom Sandy Watson. Zato i ne čudi što sa sadašnjom životnom družicom, producenticom Gianninom Facio, unatoč sedmogodišnjoj vezi, ne razmišlja o braku.
Ridley Scott ipak drži obitelj na okupu i to zahvaljujući poslu. Već četrdeset godina njegova kompanija RSA jedna je od najjačih marketinških produkcijskih tvrtki, a u njoj promidžbene spotove snimaju i Scottovi sinovi iz prvog braka, Jake (42) i Luke (39), te kći Jordan (29) iz drugog braka.
Posljednji Scottov film je “Američki gangster”, snimljen po istinitoj priči o Franku Lucasu, crnačkom kriminalcu koji je potkraj šezdesetih monopolizirao preprodaju droge na Manhattanu. Film je samo u američkim kinima zaradio već 128 milijuna dolara, a hvale ga i kritičari, pa će sasvim sigurno biti jedan od favorita na dodjeli Oscara. Nakon što je s “Thelmom i Louise”, “Gladijatorom” i “Padom Crnog jastreba” bio nominiran, Scott se sada nada da će napokon i osvojiti Oscara
Iako vam je “Američki gangster” ponuđen još prije nekoliko godina, pristali ste ga režirati tek lani. Zašto vas je trebalo tako dugo nagovarati? – Nije istina da su me trebali dugo nagovarati, već ranije jednostavno nisam imao vremena. Producent Brian Gazer, moj dobar prijatelj, došao mi je sa scenarijem prije nekoliko godina, no tada sam snimao drugi film. Rekao sam mu da ne mogu preuzeti “Američkog gangstera”, ali da ću rado pročitati scenarij. Priča mi se svidjela, no predložio sam da više pažnje posvete liku policajca Richieja Robertsa i njima se ideja svidjela. Nekoliko godina poslije saznao sam da nitko još ne snima film, pa sam nazvao Briana i rekao mu da ću mu rado pomoći ako ga i dalje želi snimiti. Tako je sve krenulo.
Je li se film svidio Franku Lucasu? – On u posljednje vrijeme ima težak oblik artritisa i prikovan je za kolica. No, veoma mu se svidio film i to mi je zaista drago.
“Američki gangster” je, nakon “Gladijatora” i “Dobre godine”, treći film koji ste snimili s Russellom Croweom. Zašto volite raditi s njim? – Pretpostavljam da je to zato što dolazimo iz sličnih kultura. Englesko i australsko društvo se ne razlikuju previše. Oboje smo otvoreni i izravni, volimo raditi jednostavno i brzo. Shvatili smo to dok smo snimali “Gladijatora”, pa je bilo logično da ponovno surađujemo, a s vremenom smo se sprijateljili. Naravno, takav odnos uvelike pomaže na filmu, jer kad snimate, barem je tako sa mnom, pola vremena provedete otkrivajući kakvi su vam suradnici i na koji način najbolje funkcioniraju. U prednosti ste ako to znate prije početka snimanja.
Što se događa kad se ipak u nečemu ne možete složiti? – Onda slijedi žučna prepirka. No, kod Russella je odlično što će uvijek poslušati sugovornika. Ima svoje mišljenje i neće se uvijek složiti s vama, ali će vam dati šansu da objasnite svoj stav. I ako uvidi da je u krivu, promijenit će mišljenje. No, ako i dalje misli da je u pravu, neće odustati od svojeg stava, a tada mi je preostalo jedino da problem riješim šakama.
Crowe je poznat po čestim ispadima bijesa. Kako ste rješavali takve situacije? – S tim nemam problema. Znam kakav je kad je ljut, ali isto tako i on zna kakav sam ja kad se razbjesnim, a to ne želi ponovno doživjeti.
Spomenuli ste englesko podrijetlo. Koliko vam je bilo teško priviknuti se na američku kulturu? – Nimalo, jer sam je upoznavao postupno. U New Yorku sam proveo jednu studijsku godinu nakon što sam završio fakultet i tada sam upoznao jednu stranu SAD-a. Nakon povratka u London osnovao sam produkcijsku tvrtku RSA, specijaliziranu za snimanje reklama, a kad sam se proslavio s reklamama, počeli su me češće zvati da radim u Americi. Malo-pomalo, sve više sam snimao u SAD-u, a sve rjeđe boravio u Londonu, tako da danas živim u Los Angelesu i potpuno sam se priviknuo na američki način života. No, još razmišljam na engleski način.
Dakle, u New York ste došli upravo u vrijeme kad počinje priča “Američkog gangstera”. Jeste li i vi tada osjetili opasnu atmosferu koju opisujete u filmu? – Već nakon završetka fakulteta zanimao me marketing, pa sam za studijsku godinu otišao u New York, jer su tu bili najjači igrači iz oglašivačke industrije. No, te godine sam upoznao i drugu stranu New Yorka. Kako sam imao mnogo slobodnog vremena, a sve više me privlačila fotografija, provodio sam dane šetajući gradom i fotografirajući sve što me zanima. Tako sam zalutao u crnačke četvrti Harlem i Bowery. Činilo mi se kao da sam došao u ratnu zonu. Nije bilo poželjno u njima se predugo zadržavati. No, tada sam osjetio tu atmosferu i nadam se da sam je uvjerljivo dočarao u “Američkom gangsteru”.
Sviđa li vam se New York više danas ili prije četrdeset godina?
– Svakako ovaj danas. Potkraj šezdesetih New York je bio previše opasan grad.
Je li vam bilo teško prebaciti se sa snimanja reklama na dugometražne filmove? – Reklame sam počeo snimati još kao student, što mi je sigurno pomoglo da kasnije režiram dugometražne filmove. Snimio sam više od dvije tisuće reklamnih spotova, stekao golemo iskustvo, ali i financijsku neovisnost koja mi je omogućila da ne moram prihvatiti prvi film koji mi ponude. Naprotiv, imao sam dovoljno novca da sam odaberem priču, platim scenarista i tek se tada ponudim Hollywoodu. Uostalom, zahvaljujući tome što sam snimao reklame po cijelom svijetu, vidio sam stvari i mjesta koje inače ne bih mogao ni zamisliti.
Snimili ste mnogo žanrovski različitih filmova, znanstveno-fantastičnih, komedija, krimića… Imate li neostvarenih želja? – Zahvaljujući uspjehu mojih filmova, danas mi nije teško pronaći producenta i novac za novi projekt. No, ne znam bih li mogao pronaći producenta za vestern, a veoma bih ga volio snimiti. Svi u Hollywoodu misle da je vestern mrtav, da ga nitko više ne želi gledati, pa će nevoljko otvoriti novčanik za snimanje. Mislim da griješe i da je moguće snimiti odličan film o Divljem zapadu.
Budući da se vaša djeca bave istim poslom kao i vi, kako izgledaju vaša obiteljska okupljanja? – Svi smo vrlo zaposleni. Radimo za našu tvrtku RSA, a ja uz to pokušavam snimiti što više igranih filmova. I Jordan se upravo sprema snimiti svoj debitantski dugometražni film, pa će sada svi pričati o njoj. No, budući da svi imamo mnogo posla, rijetko se viđamo i zato smo se počeli jednom mjesečno sastajati u uredu naše tvrtke. Vidimo se, popričamo o planovima za budućnost. No, zato kad se nađemo kod kuće, rijetko pričamo o filmovima. Jake, na primjer, sve manje razmišlja o filmovima, jer se sve više posvećuje slikarstvu, što me ne čudi, jer i ja sve češće slikam.
Jeste li dobar slikar? – Sedam godina sam pohađao umjetničku školu, pa doista znam crtati i procijeniti što je dobro, a što nije. Recimo, ove slike u hotelu su smeće. Strast za slikanjem stekao sam na fakultetu, jer su nas ondje tjerali da slikamo svaki dan. No, vjerojatno se ne bih zaljubio u slikarstvo da nismo imali sjajne mentore i gostujuće predavače, poput slikara Luciana Freuda i Francisa Bacona. Ne možete naučiti dobro slikati, jer to morate imati u sebi, ali nužno je imati dobre mentore koji će vas pravilno usmjeriti.
Hoćemo li uskoro moći vidjeti izložbu vaših slika? – Ne… Zapravo, možda se i usudim prirediti izložbu, no pitanje je bi li itko htio vidjeti moje slike.
Nadate li se da ćete s “Američkim gangsterom” osvojiti Oscara za režiju? – Da sam tenisač, i da me pitate želim li osvojiti Wimbledon, odgovorio bih potvrdno. Kako se bavim filmom, normalno je da priželjkujem jednog dana osvojiti Oscara.
Josip Jurčić