Svatko je gospodar svoga života

Kad žena izgubi “muškarca svog života”, osjeća se strašno. Ali, kad ga izgubi zato što je više ne voli, ili što je još gore – jer je našao drugu, tad doslovce poludi. A taj “svemoćnik” može “otići” na dva načina. Ne znaš koji je teži, kad je izgubljenija i kad više pati – ako je ostavi zbog toga što je više ne voli ili ako umre. U prvom je slučaju povrijeđen ponos, a u drugom misli da ju je napustila – i sreća i Bog. S mnogima sam razgovarala kojima se tako nešto desilo, i čula različite, a ipak na neki način slične priče. Kad muž umre, kao da sa sobom u grob ponese sve ono što je u braku bilo ružno, ostanu tek lijepe uspomene koje bi trebale olakšati taj gubitak. Ali dešava se suprotno – pati i zbog njega i zbog onoga što joj je pružao. Netko takvo stanje naziva egoističnim, neki kažu da ona ne plače za mužem nego nad sobom. Vjerojatno tu ima i jednoga i drugoga. Kod rastave je sasvim drugačija situacija – ona se sjeća onoga ružnoga, i potiskuje sve lijepo jer joj je to obrana od stanja u kojem je. Dabome da je ovdje u pitanju taština. No, kod onih slabijih, mada i ne samo kod njih, dolazi do depresije. Ona je, pak, povezana s mnogočim. Nitko kao žena ne boji se toliko samoće, budućnosti, pogotovo ako su tu još i djeca, ili ako nije radila nego se samo bavila njima i kućom. Najbolje se to vidi na Josipi. Otkako ju je Mirko ostavio, teško da bi se taj njezin život tako mogao i nazvati. I da nije bilo antidepresiva, tko zna kako bi završila. Sve iluzije o sretnom braku rasplinule su se kao mjehurići od sapunice. No, način na koji je otišao, sve je to još pogoršao. Nakon odlaska po dijete u vrtić, kratkog zadržavanja u parku, kad se vratila kući, imala je što vidjeti – prazne ormare, poluprazne police s knjigama, zidove više nisu krasile najljepše slike… Čak je odnio i svoju četkicu za zube. “Mislila sam da ću umrijeti. Možda više i zbog toga jer naš sin nije mogao razumjeti da nas je tata ostavio i da je otišao drugoj ženi. Pored moga očaja morala sam i njega uvjeravati da ga tata jako voli. U tom mi se času činilo da bi mi bilo lakše da je umro.”

Zvuči grubo, čak i neljudski, ali očaj i strah su joj pomutili razum. Mnogo toga joj nije bilo jasno, tim prije što je bila i mlađa i ljepša od njegove dotadašnje ljubavnice. Dabome da je tu bilo i taštine, i bijesa, i kompleksa što će “svijet reći”. Josipa se sve vrijeme, ali tek kad se malo prizemljila, pitala gdje je pogriješila i je li se tu što dalo spasiti. Znala sam da nije, i rekla joj to kad me to izričito pitala. Barem ne u fazi u kojoj je on otišao. Laura je udovica već šest mjeseci. Suprug joj je poginuo u prometnoj nesreći. Sve ju je to slomilo, došlo je na početku života, a ona je bila sva usredotočena na nj. Uopće nije znala kako će živjeti, što će raditi, ali i tko će je zaposliti iako nije bila u godinama koje bi se mogle nazvati čak i srednjima. “Uspomene me stalno proganjaju i ja sve doživljavam kao film. Voljela sam njegovu blizinu, njegov miris, njegove priče, njegov smijeh. A svega toga nema. Je li to moguće? Kao da je polovica moga bića umrla. Nisam u stanju maknuti sve njegove stvari, odjeću, knjige, pisaći stol, sve to još stoji onako kako je on ostavio. Nemam snage da to sve nekamo bacim. Što da radim s tim? Osjećam se nemoćno.” Ono što je ovu ženu posebno mučilo – jest nošenje crnine. Znala je da mora poštivati te običaje, barem u početku. S jedne strane je to deprimira, a s druge mnogi je pitaju zašto je nosi i na taj način se podsjeća na strahotu. U Ženevi, gdje sam provela velik dio svoga života, uopće se ne nosi crnina. Nedavno sam srela jednu poznanicu, ženu jednoga bankara, mojih godina, u svijetlom kostimu. Malo smo popričale i na kraju sam je upitala kako joj je suprug. Odgovor koji sam čula, zgromio me: “Umro je prije deset dana.” Poslije izraza sućuti, tek da nešto kažem, upitala sam je koliko mu je bilo godina. Nisam znala od srama što da kažem kad mi je odgovorila: “Što se to vas tiče?”, i ljutito otišla. Imala je žena pravo. Nisam smjela tako nešto pitati, ali bila sam zbunjena. No, vratimo se našim udovicama i našim raspuštenicama. Da bi se prebrodila kriza zbog gubitka voljene osobe, potrebna je jaka volja, uvijek to ponavljam. A tu je vrijeme koje “liječi sve rane”. Ja samo znam da se ne treba opustiti ni prepustiti boli. Možda nije neprimjerenije reći ovo što ću sad, ali to se više odnosi ako ste ostavljeni, nego ako je muž umro. Treba razmišljati i drugačije – to što žena ostane sama, ima i prednosti. Samoću ne treba doživljavati kao neprijatelja. I to ima nekih prednosti. Sad svaka može raditi što želi, a nekad se susprezala tko zna zašto, možda i zbog muža. Sad treba realizirati sve one pritajene i skrivene želje, odlaziti onamo kamo je “plovila” tek u mislima. Njezine bi trebale biti koncertne dvorane, kazališta, izložbe, pa i domjenci na koje nekad ne bi mogla ići. Treba se okružiti onim prijateljima koje osjeća da to jesu, bez obzira na to jesu li se prestali sastajati intenzivno kad se udala.

Ako vidi bilo koji tračak svjetlosti, treba ga slijediti. Treba imati vjeru u sebe i, što je najvažnije, vjeru u svoje sposobnosti. Kad sam se ja prvi put rastala, mislila sam da je moj život gotov. S dvoje djece i roditeljima invalidima uputila sam se u strani svijet, a k tome sam ostala i bez ljubavi. Ne znam što mi je bilo gore i teže. Baš nekako u to vrijeme, žena koju je muž ostavio, a bio je konobar, sa svoje dvoje djece bacila se s petog kata i, dakako, svi su poginuli. Moja prva misao bila je da ona ima pravo, ali druga je bila da sam je u sebi grdila jer je bila kukavica. Nije imala pravo uništiti živote svoje djece. Mogla je nekako okrenuti svoju sudbinu. Danas kad se svega sjetim, pitam se kako sam sve to izdržala. Jer, ne samo da sam izgubila muža, dobila sam u njegovoj novoj ženi i smrtnog neprijatelja. Ona me na sve moguće načine pokušala uništiti. Najprije me prijavila za utaju poreza, ali bez efekta. Onda je došla na red carina, ali ni tu nije bilo kriminala. A onda me bombardirala anonimnim pismima u kojima me nazivala najpogrdnijim imenima – bila sam za nju ja, a ne ona koja mi je preotela muža – najveća prostitutka Zagreba. To je trajalo sve dotle dok nisam bivšem suprugu zaprijetila. On je moju prijetnju shvatio ozbiljno jer je znao da nikad ne govorim “u vjetar”. Vjerojatno je i to razlogom, to vlastito iskustvo, što razumijem ostavljene žene, ali i one koje su ostale udovice. Jer, i to sam u svom životu iskusila. Ne bih voljela da me ljudi pogrešno shvate, ali bol koju sam osjetila kad sam bila ostavljena, bila je i jača od one koju sam osjetila kad su mi muževi umrli. A pokopala sam dvojicu. Bilo mi je teško, ali nisam nikome htjela pokazati da sam ranjiva, da umirem od boli – kako ću i što ću. No, sve se na kraju završilo dobro jer sam sudbinu “uzela u svoje ruke”. Zato savjetujem svakoj ženi koju zadesi slična sudbina – život ide dalje. I u tom novom životu tražite ono što mislite da će vas usrećiti, ali ne postavljajte visoke kriterije. Shvatite da nitko ni za kim ne može u grob, ili da ne možete vratiti onoga tko je otišao u – nepovrat. Poslije nekog vremena tražite drugog partnera, takav negdje postoji. Ako svoju nesreću produbljujete, sami ste za to krivi. Posebna su priča žene koje imaju djecu. One se, navodno, ne vezuju uz druge muškarce jer se boje reakcije djece. A djeca, ma kako ih voljeli, ne smiju dirigirati vašim životom. To nikad nemojte zaboraviti. Ja obožavam svoju djecu, ali više ne mogu zamisliti da bih morala živjeti s njima. Mi se volimo, ali mi smo ipak dva svijeta, mi smo stalno u “sukobu interesa”. I zato, i udovice i raspuštenice, nastavite živjeti! Samo ste vi gospodari svoga života.