Svatko neka živi svoj život

Već sam nekoliko puta pisala o ljudima koji teško podnose samoću, a ipak ništa ne čine da si nađu neko društvo, pa čak i ono na koje se nekada ne bi ni osvrnuli. I uvijek se pitam zašto je to tako, zašto čovjek ne učini ono što želi, što ga u tome sprečava i što mu ne da da bude – čovjekom. Jer, družiti se tako je ljudski da je sve drugo – neljudski.

No, oni o kojima pišem kažu mi, a nije ih malo, da to što se ne „uklapaju u društvo, što su sami, opet je netko za to kriv“. I bolje je biti „sam sa sobom“, nego s nekim tko ti ni po čemu ne odgovara.

Dopuštam da i samoća godi, ali samo onda kad smo umorni od društva pa i bančevanja, kad neke stvari „raščišćavamo“ sami sa sobom. Ali, to i ne treba miješati s druženjem ili sa stvaranjem i održavanjem prijateljstava.

Ne znam, kako mi je rekla i Mira, moja čitateljica, je li ta samoća uvijek strašna ili dolazi najviše do izražaja u vrijeme blagdana ili nekih posebnih raspoloženja, ali meni se čini da je to čak i manje važno. Jer, kad smo nesretni, nesretni smo stalno, a samoća i nije ništa drugo – do nesreće. Međutim, ta „blagdanska osamljenost“ opet me i ponukala da se vratim na tu temu, da pokušam još jednom vidjeti „što se tu da učiniti i treba li to uopće“. Jer, nikom ne možemo određivati kako će živjeti, iako mu možemo, na ovaj ili onaj način, pokazati, pa i dokazati, da smo svi mi društvena bića.

Mira me i potaknula da opet o tome pišem.

U suzama je došla k meni pitajući me što da radi. Bila je u braku pet godina. Prva je godina „bila za pamćenje“. Izmjenjivali su se u tom njihovom odnosu i ljubav i strast, a svega je bilo u izobilju. Bila je presretna i sigurna da se namjerila na pravoga čovjeka. A, bome, dosta je dugo i birala. I nije se čuditi. Muškarci su za nju bili nešto daleko.

Ako kažem da mi se povjerila kako ju je, kad joj je bilo nepunih petnaest godina, otac silovao, sve će biti jasno. No, desilo se to tek jednom u stanju za koje i nije mogla reći kakvo je bilo, a još manje što je od oca učinilo zvijer.

Bila je sretna kad je otišla iz roditeljske kuće, jer ni majci nije željela reći ono što se desilo. Neka, onako bolesna, umre barem u miru, koliko je to moguće. I tako ništa ne može popraviti, ne bi time vratila mir ni u kuću ni u svoju dušu.

Već u srednju školu, nasreću, otišla je u veliki grad koji joj je donio kakav-takav mir. Mislila je da nikad ni s kim neće voditi ljubav. A nije da to nije i željela. A onda je na fakultetu upoznala jednog dragog kolegu s kojim se sastajala i počela je vjerovati da je na pomolu i nešto drugo. Međutim, kad je on poželio s njom voditi ljubav, a i to je bilo normalno – ona je pobjegla. Jer, učinio je to, po njezinom mišljenju, nespretno, iako ne i grubo.

S dvadeset i tri završila je ekonomiju, i odmah se zaposlila. Našla si je stančić, prvi put zadovoljna vjerujući da njezin život, drugačiji, i tek sad počinje.

Iako se nije bila naviknula uspostavljati neka velika prijateljstva, pa čak nije inzistirala ni na kakvim poznanstvima, uočila je jednog prilično samozatajnog i plašljivog čovjeka, kojeg jedva da bi i primijetila da se nisu češće sretali – i to prilikom odlaska i dolaska s posla. I kad je to postalo sve češće, najprije su se samo pozdravili kimanjem glave, onda i usmeno, a potom je uslijedio i upit kako ste, da bi na kraju ona njega pozvala na čaj.

Bilo joj je drago što je poziv prihvatio. Poslije čaja ponudila ga je i pićem, a valjda su se oboje okuražili jer su poslije čaja popili svatko po jedan viski. I ni sama ne zna kako – našli se u krevetu. Sav strah koji je dosad osjećala i prema muškarcima, a i prema seksu uopće, nestao je. Njegova nježnost, a poslije i strast, učinili su od nje sretnu ženu. Bio je uz nju i kad joj je otac umro, a umro je iznenada.

Mora da ga je zbunilo kad je vidio da uopće ne plače, ali ništa nije pitao. Njemu se činilo kao da je vidio neko olakšanje na njoj, no nije je ispitivao ni o čemu jer svatko reagira na nesreću drugačije. Ali, ona je ipak bila, ne znam ni sama kako bih to nazvala – nesretnicom ili gubitnicom.

Taj odnos je trajao četiri mjeseca, kad joj je on priznao – da je oženjen i da ima dvoje djece. Ta spoznaja manje ju je boljela nego bi se očekivalo s obzirom na sve što je prošla. Znala je da će morati prekinuti, ali onaj osjećaj koji je imala dok je bila s njim, bio je nešto što ju je vratilo – među ljude. Da je ostala sama, da se nije družila pa čak i s „pogrešnim“, ne bi osjetila, a ni riješila se tjeskobe, i tko zna kako bi završila. U uredu joj se sviđao Tomo, koji ju je lijepo gledao, ali nije na to obraćala pozornost jer je imala – svoga susjeda. No, situacija se odjednom promijenila.

Spoznavši istinu o „susjedu“, prihvatila je Toma, ali ni s njim nije ostala dulje od pet mjeseci, jer je upoznala Andriju. Bila je to – ljubav. Nitko je nije mogao razuvjeriti da nije tako. A vjenčanje je samo potvrdilo tu istinu.

I sad se treba vratiti na početak. Prva godina je bila godina sreće. Druga je već bila posve drugačija. Seks od kojeg je nekad zazirala, bio je smanjen, strast također, jedino je još bilo ljubavi. Sve što se dešavalo, opravdavala je njegovom zauzetošću. A bio je jedan od najboljih u poznatoj arhitektonskoj tvrtki. A kako je i ona dosta radila, sve su manje imali vremena jedno za drugo. I kad tako potraje, ne završava obično dobro. Samo, kad bi to čovjek u početku sprečavao, sve bi bilo lakše, možda do onoga do čega je došlo između njih i ne bi.

Ono malo vremena što je imala više od njega, sva se usredotočila na uređenje doma. A kad je rodila sina, a to se desilo u trećoj godini braka, iako sva sretna, osjetila je velik teret. Kako su se obveze gomilale, jenjavalo je ono što ih je spajalo – sve je manje bilo razumijevanja, sve više nesporazuma, seks je gotovo nestao, i kad je čula od njega da želi rastavu – srušio joj se svijet. I kao da ona to mora razumjeti, rekao joj je, čak i bez neke nelagode – da se zaljubio u jednu svoju kolegicu.

Ne zna što joj je bilo kad je pristala da dijete povjeri njemu. Možda je bila luda od boli, možda joj se um pomračio, ali čak prvih mjesec dana godilo joj je to što je sama, što ne vodi više toliko poslova odjednom, što nikom ne polaže račune, i što živi neki drugi život. Čak je bila i sretna kad je otišao.

Ali, sve je to kratko trajalo. Kako je vrijeme odmicalo, bilo joj je sve teže, stan joj je bio sve pustiji, a srce sve praznije. Dva puta tjedno išla je k sinu. Ono što ju je posebno mučilo, bila je spoznaja da se i od njega udaljuje. Doduše, ni otac mu nije bio ono što sam mislila da hoće, ali možda je i bolje tako – vezao se uz baku i djeda koji su ga obožavali.

I njezin je život sve više nalikovao na onaj koji je živjela nekad – sama, a nije trebala biti, ostavljena, a ni to nije trebala, jadna iako je mislila da je to davno prebrodila… Rekla mi je da je grozna ta samoća. Razumjela sam je. Njoj doista nije bilo lako. Mladost nikakva, traumatizirana i nesretna, pa i ti svi ljubavnici pridonijeli su njezinoj nesigurnosti iako su je izvukli iz pakla i pokazali joj da život može biti i lijep.

Što joj reći, što joj sugerirati da opet „stane na vlastite noge“? Ništa do onoga što i inače znam reći – ne povlačiti se, ne tugovati nad svojom sudbinom već tražiti izlaz i ondje gdje mislimo da ga je teško naći – u druženju. Samo, ni od toga ne treba niti tražiti niti očekivati čuda.

Jer, onoliko koliko ste čak i u takvom stanju dati, toliko imate pravo i tražiti. Freud je već u ono vrijeme bio veoma praktičan. Znao bi sugerirati takvima kao što je Mira, ako već ne može naći muško društvo, neka se vrati prijateljima iz rane mladosti, a ako ni njih nema u blizini, da se sprijatelji sa susjedima. On tvrdi da razuman čovjek nije nikada sam.

Ali, svatko svoju samoću ipak sam zna najbolje kako liječiti. No, nitko ne može živjeti tuđi život.

­