Sve haljine dala bih za jedan osmijeh djeteta

Većina ljudi s putovanja donese nekoliko suvenira i vrati se kući s nezaboravnim uspomenama. Ali 31-godišnjoj Ani Drezgić, manekenki i diplomiranoj ekonomistici koja posljednje dvije godine živi u Šangaju, put u Kambodžu za preklanjski Božić sasvim je promijenio život. Nakon desetak dana u toj azijskoj državi ostale su joj u sjećanju samo potresne slike: mališani koji kopaju po smetlištima, roditelji koji svoju djecu prodaju strancima za prljave strasti, sirotinja koja preživljava tjedan s nekoliko dolara… Stoga joj nije trebalo mnogo da svijetla reflektora, koja su je 15 godina pratila na modnim pistama od Pariza do New Yorka, podredi humanitarnoj misiji. Te da, poput glumice Angeline Jolie, pruži pomoć azijskoj djeci, osnovavši lani humanitarnu organizaciju Foundation for Kids (www.foundationforkids.org). U tome joj mnogo pomaže njezin dečko, australski bankar s kojim živi u Šangaju, kao i mnogi njihovi prijatelji.

Što je cilj vaše zaklade? – Prvenstveno nam je želja da sva siromašna i napuštena djeca u Aziji dobiju adekvatno obrazovanje. I za taj cilj odlučila sam iskoristiti sve veze i poznanstva koja sam stekla tijekom 15 godina bavljenja manekenstvom.

Kako dolazite do novca? – Organiziranjem zabavnih događanja od kojih sav prihod odlazi za projekte za bolju budućnost kambodžanske djece. Za to sam prvi put iskoristila i rođendansku zabavu svog dečka. A priredila sam je u New Yorku, gdje smo živjeli prije odlaska u Šangaj, pa ondje imamo mnogo prijatelja. Uzvanike smo oboje zamolili da mu ne donose darove već da pomognu zakladi novčanim prilozima. Što je u Americi uobičajeno. A prikupljen novac naša je zaklada proslijedila organizaciji M’Lop Tapang sa sjedištem u kambodžanskom gradu Sihanoukvilleu, koja je njime obnovila njihov Umjetnički centar i nadogradila jednu zgradu, a pomogli smo i u izgradnji biblioteke za tamošnju osnovnu školu za koju se zauzima The Cambodia Project u pokrajini Kampot.

Planirate li pomagati i djeci u drugim državama? – Zasad smo se orijentirali na Aziju, ali jednog bih dana voljela pomoći i aboridžinskoj djeci. I baš me raduje kad vidim da smo nešto napravili. A toliko je darovite djece koja bi se mogla baviti umjetnošću, sportom, nekim zanatskim vještinama samo kad bi im netko za to dao priliku. U proljeće sam prvi put bila u Sihanoukvilleu i divila se djevojčicama koje su mi pokazivale kako se pleše narodni ples apsaru. Upoznala sam i djecu koja lijepo crtaju, imaju smisla za šivanje, a neki su dječaci baratali nogometnom loptom kao pravi profesionalci. I tu djecu treba poticati, pomoći im da razvijaju te svoje talente jer će samo tako pobjeći od gladi i neimaštine na koju su inače osuđena.

Kako usklađujete manekenstvo s humanitarnim radom? – Više toliko ne putujem i najčešće odlazim na direktne bookinge. Posljednje tri godine uspješno surađujem s Indijcima pa sam i vrlo blizu središtu interesa mog humanitarnog rada. Baš sam nedavno snimila kampanju za Van Heusen India, vrlo popularnu liniju za poslovne Indijke. Ali moram priznati da mi pomalo nedostaje New York jer ipak sam u tom gradu provela sedam godina i doživljavam ga kao svoj drugi dom.

Što vam najviše nedostaje? – Kulturna zbivanja, energija tog grada i prijatelji, među kojima je i manekenka Ruža Mađarević. Na Šangaj se tek privikavam. To je grad u kojem živi 14 milijuna stanovnika, sve je još užurbanije nego u New Yorku, ali taj konfuzni ritam života ublažava nevjerojatna ljubaznost njegovih stanovnika.

Čime se bavite kad niste na putovanjima i ne snimate editorijale ili kataloge? – Uglavnom se bavim poslovima vezanim uz zakladu, a u slobodno vrijeme vježbam pilates i prijateljima dajem satove joge. Na večer najviše volim ostati kod kuće, čitati neku knjigu, pogledati dobar film ili pozvati prijatelje na neki od kineskih specijaliteta koje sam naučila pripravljati. Sviđa mi se kineska kultura, a učim i kineski. Zasad se mogu sporazumjeti na mandarinskom, no muku mučim s kineskim znakovima. Budući da govorim engleski, francuski, njemački, talijanski i španjolski, posvuda sam se dosad osjećala kao kod kuće. Ovdje je malo teže nego negdje drugdje.

Koji vas je grad posebno obilježio? – Pariz. U taj sam grad došla kad mi je bilo 19 godina da bih napravila svjetsku manekensku karijeru. Zanimljivo, dok sam bila tinejdžerica, manekenstvo me nije pretjerano zanimalo. Trenirala sam atletiku, išla na ritmiku, igrala tenis i htjela sam biti odvjetnica ili poslovna žena. No, kako sam bila visoka i vitka, mnoge moje kolegice govorile su mi da sam pravi manekenski tip i da bih barem mogla pokušati u nekoj agenciji. Na kraju sam popustila nagovaranjima i pokucala na vrata UMAH-a: prvu reviju imala sam na Zagrebačkom velesajmu kad mi je bilo 16 godina, ali u prave manekenske vode “zagazila” sam u Midikennu. A nakon mature, odlučila sam otići u Pariz. To je doista fascinantan grad. Živjela sam u njemu tri godine, družila se s Tatjanom Dragović i Žaklinom Marin, s kojima sam i danas u kontaktu. Moja su generacija bile i Nina Morić, Sunčica Lalić i nešto mlađa Ljupka Gojić. Pariz mi je bio baza iz koje sam putovala na snimanja.

Na koje ste poslove posebno ponosni? – Izašla sam na naslovnicama japanske Marie Claire, a snimila sam editorijale za španjolski Vogue i australski Harper’s Bazaar. Mnogo sam radila za kozmetičke tvrtke Avon i Niveu, često su me kao model za kosu uzimali u L’Orealu, Redkenu i Schwarzkopfu, a snimila sam i kampanje za rublje Playtex, Triumph i Liscu.

Kakav je vaš odnos prema lijepoj odjeći? – Volim se lijepo odjenuti, ali više mi to nije primarno. Lijepo je biti dio modnog glamura, ali još je ljepše pomoći dijelu stvarnog svijeta. Sve najljepše i najskuplje haljine dala bih za jedan osmijeh djeteta iz Kambodže.

Razgovarala Marijana Marinović

Snimio Mladen Šarić Styling Viktor Drago Asistentica Slađana Divjak Make-up Tomo Vrban Frizura Mijo Majhen za Glamour