Sve je na kraju ispalo dobro

I meni se desila slična priča kao vama s doktorom Kučerom u serijalu. Spetljala sam se u bolnici sa specijalizantom, ali na kraju sam se i udala za njega – kazala je Barbari Prpić Biffel jedna medicinska sestra, pohvalivši je u ulozi medicinske sestre Tamare, koju 30-godišnja zagrebačka glumica tumači u serijalu “Sve će biti dobro”. Članica Zagrebačkog kazališta mladih, koja je dosad snimila deset filmova, a ovo joj je prva televizijska uloga, priznaje da joj se “ljubav na radnome mjestu” u stvarnosti još nikad nije dogodila – ne računa li kratku vezu s kolegom na Akademiji dramske umjetnosti prije desetak godina.

– Kad sam zaljubljena, ne razmišljam baš racionalno. Uglavnom slušam srce, a o mogućim posljedicama ne vodim baš previše računa. Tako sam, ne razmišljajući, iz roditeljskog doma pobjegla u Berlin, potom naglo odlučila da ću studirati glumu u Hrvatskoj, a i za vjenčanje sam se odlučila iznenada – priča Barbara, udana za 32-godišnjeg Zagrepčanina Daniela Biffela, nekoć vođu rock-grupe Pun kufer, s kojom je prije sedam godina snimila spot za pjesmu “Na balkonu”.

Rođena je u njemačkom gradu Leonbergu, nedaleko od Stuttgarta, u obitelji gastarbajtera Stjepana Prpića, kovinotokara, i Katice, ekonomistice, podrijetlom iz okolice Siska. S 18 godina upisala se na elitnu glumačku akademiju u Stuttgartu, na koju rijetko kad primaju strance, no studij je bez mnogo razmišljanja prekinula – zbog ljubavi. S društvom je, naime, otišla na kratki izlet u Berlin i – zaljubivši se u grad i Turčina Cezara – ondje ostala 18 mjeseci. Starijoj sestri Moniki zabranila je da zabrinutim roditeljima otkrije njezinu adresu, bojeći se da će otac, dozna li gdje je, doći po nju.

Karijera u koktel-baru

– Živjela sam – priča nepredvidiva Barbara – u nekom skvotu, i bilo mi je jako zanimljivo. Nakon dva tjedna prvi put sam se čula s roditeljima, koji su mi s vremenom oprostili bijeg od kuće, no nisam sigurna da su mi oprostili i to što sam spiskala svu ušteđevinu, više od deset tisuća tadašnjih njemačkih maraka. Novac koji su roditelji štedjeli za mene, brzo se istopio, veza s kiparom u međuvremenu je pukla, i do kraja svoje berlinske avanture posvetila sam se konobarskoj karijeri u jednom koktel-baru. No, zasitila sam se noćnog života i nakon uskrsnih blagdana 1998., koje sam provela u Mošćenici kod Siska, gdje su moji roditelji kupili kuću, shvatila sam da napokon moram učiniti nešto za sebe. Preko noći sam odlučila upisati studij u Zagrebu. Mislila sam da će roditelje to veseliti, no ponovno sam ih šokirala, osobito majku, koja se bojala kako ću se snaći u Hrvatskoj, kamo sam dolazila samo za ljetnih praznika. U Zagrebu su Barbari isprva pomogli obiteljski prijatelji, obitelj Kujundžić, s čijom se kćeri Ivanom poznaje od djetinjstva i koja joj je, na posljetku, bila i vjenčana kuma.

– Da me netko samo dva mjeseca prije toga pitao bih li željela živjeti u Hrvatskoj, odlučno bih rekla – ne! Jer, savršeno sam govorila njemački, nisam voljela hrvatski jezik i svoje prezime, družila sam se uglavnom samo s Nijemcima i podsvjesno sam se trudila da budem jedna od njih. Nisam željela da me smatraju strankinjom, a kako sam plavokosa, mogla sam “proći” kao Njemica – iskreno će Barbara koja je na prijamni ispit na zagrebačku akademiju došla s jakim njemačkim akcentom i brkajući padeže.

No, primili su je, prepoznavši njezin talent. Profesor i kazališni redatelj Tom Durbešić rekao joj je da s njom očito nešto nije u redu jer se nije mogao načuditi da netko želi Berlin zamijeniti Zagrebom. Danas, nakon deset godina života u Hrvatskoj, Barbara Zagreb smatra svojim gradom. U međuvremenu se i njezin otac, kao umirovljenik, vratio u Mošćenicu. Majka joj je, na žalost, preminula prije devet godina, i u Stuttgartu je ostala samo sestra Monika, socijalna pedagoginja u domu za napuštenu djecu. – Tata je ponosan, hvali se mještanima da njegova kći glumi u “Sve će biti dobro”, a meni je drago što se uvjerio da moj dolazak u Hrvatsku nije bio pogrešan korak – priča Barbara koja je posljednjih mjeseci, usporedno sa snimanjem sapunice, uspjela pripremiti i dvije uloge u matičnom kazalištu – u “Guliverovim putovanjima” i “Poletu”. Za to se vrijeme njezin suprug Daniel Biffel, tonmajstor u zagrebačkom kazalištu “Komedija”, brine o kući i njihovim ljubimcima – Joki, iz rijetke pasmine lhasa apso, i jednogodišnjem francuskom buldogu Ferdi, kojeg su dobili za vjenčani dar. Nakon sedam godina poznanstva, jednog ponedjeljka u ožujku prošle godine izrekli su sudbonosno “da”. Za vjenčanje su znali samo njihovi roditelji i kumovi.

– Padala je kiša – opisuje Barbara najsvečaniji dan u svom životu – a kad smo izišli iz Matičnog ureda na Medveščaku, zasjalo je sunce i na nebu se pojavila duga. Sutradan sam uletjela u propagandu ZeKaeMa, zamolila da na plakatima za skorašnju premijeru, uz moje prezime dopišu i Biffel, uz napomenu – s dva “f”. Zahvalila sam im i odjurila na probu. Svestrana Barbara Prpić Biffel, koja je kao djevojčica plesala jazz-dance, spretna je i maštovita švelja, pa je tako sašila kostime za dvije predstave u kazalištu “Trešnja” – Medvešekova “Šegrta Hlapića” i “Shakespeare’s Greatest Hits” Borne Baletića.

– Šivanje me opušta. Uživam gledajući što nastaje pod mojim rukama, vrlo opipljivo i konkretno, što se može i odjenuti ili nekome darovati. Kad mi dosadi gluma, usavršit ću to svoje umijeće te u školi naučiti krojiti i šivati kako spada – kaže Barbara koja je svojedobno održavala kondiciju igrajući stolni nogomet sa scenskim radnicima u kazalištu, sve dok se stol nije raspao. Za sebe još kaže da joj karijera nije važnija od obiteljskog života, da nije pretjerano ambiciozna, niti sanja o Hollywoodu. Ali zato priželjkuje putovanje u Madrid, možda kao odgođeno bračno putovanje na koje proljetos nije stigla.

Jagoda Zamoda