Uoči najvažnijeg koncerta u karijeri, koji će 20. veljače biti održan u Velikoj dvorani zagrebačkog Doma sportova, 31-godišnji Mladen Badovinac, frontmen splitske hip hop skupine TBF (The Beat Fleet) odlučio je – smršavjeti.
– Sa sto i četrdeset kilograma se sve teže nosim, pa ljeto želim dočekati barem dvadesetak kilograma lakši. Zbog toga sam krenuo i na fitness, šećem po Marjanu, urednije živim i pokušavam promijeniti prehrambene navike: izbaciti junk food te jesti više hrane bogate vlaknima i pripravljene na maslinovom ulju – kaže splitski pjevač čiji je baršunasti glas, kojim repa buntovničke tekstove o svim “gadnim” temama, zaštitni znak 17 godina “starog” benda. TBF je dosad objavio četiri albuma, od kojih je svaki stekao kultni status među njihovim obožavateljima, no tek lanjski, “Galerija Tutnplok”, donio im je pravu popularnost. Danas njihova publika nisu samo gimnazijalci i studenti, nego njihove “kataklizmičke” stihove na koncertima repaju sve generacije.
Koliko vam se život promijenio otkako ste postali zvijezda? – Teret slave uglavnom je pao na moja leđa, jer mene ljudi najviše prepoznaju, ja sam kao maskota benda, glavni komunikator. Svi se žele slikati sa mnom i to trpim dok mogu, a onda im se zahvalim: “Fala lipa, bok”. Nije moguće svima udovoljiti: dobro bi mi došao neki klon da podijeli sa mnom to trpno stanje. Slava i popularnost su zadnje što smo željeli, ali je tako ispalo. Ipak, to nije promijenilo moj pogled na život.
Koliko vam je važan novac? – Sviramo od 1995. i nikad to nismo radili da bismo imali para, nego da se zabavimo i izbacimo višak energije. Godinama smo svirali samo za troškove putovanja, smještaja i kašetu pića, nije tu bilo nikakve zarade. Kad smo išli van, imali bismo u džepu pet kuna za kavu, koju smo cicali cijelu večer u klubu i bojali se da nas konobari ne izbace s koncerta. Sad više ne moramo razmišljati o tim stvarima i to je O.K., kao i počastiti prijatelje kad idemo vanka. Lijepo je znati da se od muzike može živjeti.
Je li vam teško 17 godina držati bend na okupu? – Nama se sviračka postava mijenjala, ali razlog za to nikad nije bila svađa oko novca ili statusa u bendu. Uvijek je bila riječ o kreativnom razilaženju. Sad smo već pet godina u istoj postavi, jedino nam se nedavno pridružio bubnjar Janko Novoselić. Ako netko želi svirati s nama samo zbog love, to ne dolazi u obzir: članovima benda naša glazba mora biti napeta, mora biti u “điru”. To je unaprijed jasno jer sve drugo u bendu kao što je TBF nema smisla. Trenutačno nam dobro ide, ali se ne opterećujemo što će biti sutra. Ne živimo od muzike, nego za muziku, i uvijek smo spremni za prekvalifikaciju: kad nas to više ne bude zabavljalo, radit ćemo druge stvari.
Čija je zadnja? – Nas šestorica o svakoj odluci raspravljamo dok se ne usuglasimo. Nema šefovanja, veta i zadnje riječi, svi moramo biti sretni i zadovoljni. Međusobno razumijevanje i poštovanje naš su zakon.
Kako je počela TBF priča? – U prvoj postavi benda bili smo Luka (klavijaturist Luka Barbić, op. a.) i ja. Upoznali smo se u Osnovnoj školi “Duško Mrduljaš” na Mejama. Čak smo zajedno sjedili u klupi. U osmom razredu smo se baš sprijateljili: meni se tada sviđala glazba MC Hummera, a Luka je već slušao skupine poput Run DMC i Public Enemy, tako da mi je on bio svojevrsni učitelj, pomogao mi je da nadogradim znanje o rap-glazbi. Tu se našlo još nekoliko momaka i u osmom osnovne već smo imali bend. Napravili smo prve demosnimke, a prvi javni nastup imali smo uoči Božića 1992. Kao 15-godišnjaci bili smo predgrupa Dinu Dvorniku.
Kako je Dino čuo za vas? – Jedan naš prijatelj vukao ga je za rukav i pilao da nas pusti da sviramo kao predgrupa na promociji njegova albuma “Priroda i društvo” u klubu Kakadu. Izveli smo tri pjesme na engleskom, i upoznali Dragana Lukića Lukyja, Dinovog producenta, što je bilo vrlo bitno za nas. Luky je kasnije producirao sve naše albume.
Kako je Saša Antić, glavni tekstopisac, ušao u bend? – Saša je četiri godine stariji od mene i bio mi je susjed na Blatinama. Živio je pedeset metara od mene, ali se nismo poznavali. Sve do jednog dana, bilo je to 1992., kad smo se našli u zajedničkoj misiji: zgrade su osvanule ispisane grafitima s nazivima rep- bendova i MC-ja, pa smo “điravali po kvartu” raspitujući se tko je njihov autor. Čim smo se upoznali, počeli smo razmjenjivati muziku i to je bilo to. Osim toga, Saša mi je davao instrukcije iz matematike, s kojom sam muku mučio u građevinskoj školi, pa smo stalno visili jedan kod drugog. Luka i ja smo ga pozvali u bend kad smo shvatili da u ladici ima hrpu fenomenalnih tekstova poput “Trilogije jada” i “Malo san maka”, što su bili naši prvi hitovi.
Zašto vam je trebalo čak pet godina da objavite prvi album? – Hip hop scena tada je još bila u začecima, nikog zapravo nije zanimala. Sve se temeljilo na našem entuzijazmu i potpori uskog kruga ljudi oko nas. I kad smo objavili prvi album za Croatiju Records, izdavača uopće nije bilo briga za nas: čak su novinarima koji su ih zvali za naše kontakte rekli da mi nismo njihovi izvođači.
Od čega ste sve te godine živjeli? – Uzdržavali su me roditelji. Imao sam opravdan razlog za žicanje džeparca jer sam ocu, koji je radio kao arhitekt u vojsci, pa je početkom 90-ih ostao bez posla, pomagao izrađivati makete zgrada. “Glava” benda, tekstopisac Saša Antić je, pak, radio preko Student servisa: uređivao je interijere, bio noćni čuvar, lijepo deklaracije u skladištu… Njemu je bilo teže nego meni.
Koliko imate radnog staža? – Ni dana.
Brinu li se vaši roditelji zbog toga? – Davno su se pomirili s mojim poslom i sretni su što sam uspješan.
Kakvo je vaše obiteljsko podrijetlo? – S očeve strane podrijetlom sam sa Žumberka. Did mi je rođen u Zagrebu, ali se s obitelji preselio u Sarajevo, gdje mi se rodio otac. A majčina obitelj dolazi iz Solina i Siverića. Sve mišano.
Jeste li studirali? – Upisao sam studij na građevinskom fakultetu, ali mi to nije bilo napeto. Nijedan ispit nisam položio. Sve što znam, naučio sam na ulici.
Koji instrument svirate? – Ozbiljno ne sviram nijedan. Mogu zabaviti pet ljudi s gitarom, ali se ne bih usudio nazvati muzičarem.
Zašto volite svoj posao? – Glazba me uzbuđuje, nasmijava, a najljepša je izmjena energije među članovima benda. Kad svi skupa zajedno nešto smislimo, to me najviše veseli.
Jednom ste izjavili da biste postali ovisnik da se niste pronašli u glazbi? – Pretjerao sam, kao što to često činim, ali to sigurno nije daleko od istine. Vidio sam mnogo talentiranih, kreativnih ljudi, koji su završili na krivoj strani. Meni je glazba oduvijek bila najvažnija, baš sam to htio raditi i sretan sam što smo u tome uspjeli. Zbog toga i mi danas pokušavamo stvoriti uvjete da se i drugi realiziraju: snimke mladih bendova nosimo izdavačima, pozivamo ih da sviraju s nama, a svojedobno smo podržali akciju da Koaliciji splitskih udruga gradska uprava ustupi na korištenje nikad dokraja izgrađen Dom omladine. U tome smo uspjeli: danas se u Kocki održavaju koncerti, filmske i videoprojekcije, predstave, izložbe, punk domjenci…
Imate li vi ondje prostor za vježbu? – Ne, mi smo u garaži u Gripama, koju unajmljujemo. U tih šesnaest četvornih metara je naš život, kao i na početku karijere.
Koliko vam znači Split? – To je najlipši grad na svitu: stalno sam po gradu, Riva i Peristil moj su dnevni boravak, a i klima mi paše.
Što vam je najveći gušt? – Imat curu koja me voli, te hrpu prijatelja. Volim i more: kupanje, sunčanje i bacit nešto na gradele… To je prava uživancija.
Živite li s curom? – Da. Toliko o tome.
Kakav je osjećaj kad tisuće ljudi pjevaju uglas s vama? – Još mi to djeluje nestvarno. Ni u ludilu nisam sanjao da će stotinu ljudi od riječi do riječi znati repati našu pjesmu, a kamoli tisuće njih… U tim trenucima bih se najradije bacio na pozornicu i vrištao od sreće.
Kruno Petrinović