Sveta krava na ručniku

Indija me oduvijek privlačila. Čak kod kuće imam portret koji je naslikao jedan naš akademski slikar koji me vidio kao Indijku. Dosad sam uvijek mnogo radila tako da si nikada nisam mogla dopustiti tako dugačak odmor. No, sada sam nekako uspjela pronaći mjesec dana koje sam htjela provesti na nekom mjestu koje će mi se ne samo svidjeti, nego me i ispuniti, pa sam se odlučila za Indiju. Moj dečko Kruno Ladišić bio je u Indiji nekoliko puta pa mi je pričao kako je bilo i što je sve vidio te me nije bilo teško nagovoriti. Put nam je počeo s malim peripetijama. U Istanbulu nam je pobjegao avion pa smo morali malo skrenuti s rute i prvu noć provesti u Dubaiju, te tek sutradan nastaviti do New Delhija. Nakon 24 sata stigli smo na Gou, ali sam s užasom shvatila da nema mojih stvari. Dobila sam ih nakon četiri dana, ali do tada sam već kupila četkicu za zube, sapun i sve ostalo što mi treba za prvu ruku. No, ubrzo sam shvatila da to ondje i nije najvažnije. Naime, putujući Indijom – a u mjesec dana napravili smo više od 20.000 kilometara – bili smo na mjestima gdje su luksuz topla voda, čisti krevet, klima-uređaj, stolnjak na stolu pa i čokolada. Nikada neću zaboraviti kako nas je vlasnik hotela u kojem smo odsjeli pozvao na večeru i salatu od rajčice pred nama promiješao prljavim rukama. Ali, preživjela sam i to i miris curryja po kojem odiše cijela Indija. Dapače, nakon tog puta shvatila sam da u principu mogu bez svega i da imam predobar život pa više nikad neću kukati ni za čime. Istina, godilo mi je kad sam napokon zaronila u kadu punu pjene i kad sam u četiri sata ujutro lijepo nalakirala sređene nokte, ali nisam baš bila sretna što su me dočekale i glasine. Naime, iz novina sam doznala da ću se uskoro udati, Što nije istina.

Kruno i ja se dugo poznajemo, ali tek nedavno nam se dogodio onaj “klik” kad smo shvatili da nas veže nešto mnogo više. Lijepo nam je zajedno, uživamo jedno u drugome, sretna sam i mirna, ali još se ne udajem. Iako možda jednog dana i hoću.

U Rafikovim rukama Na aerodromu u New Delhiju nas je dočekao naš vodič. Zove se Rafik, a preporučili su nam ga neki naši prijatelji koji su bili u Indiji, jer je najpouzdaniji. Pitala sam se kako ćemo ga prepoznati među stotinom Indijaca koji se ondje motaju, no kad sam vidjela muškarca s komadom bijelog papira u rukama na kojem piše “Mister Ivica, mi Hrvati”, znala sam da je to naš čovjek. Rafik nas je dva tjedna vozio po cijeloj Indiji. Imao je novi, srednje velik automobil, koji je stalno čistio i glancao. S njim nam je zaista bilo vrlo ugodno: nije bio nimalo naporan, pomagao nam je oko smještaja, preporučivao kamo treba otići i što bi bilo dobro vidjeti i, što je bilo najvažnije, dobro je vozio. Jer promet u Indiji je katastrofa. Kamioni staju nasred autoputa, nigdje nikakvih znakova, svi pretječu u nemogućim situacijama, a kad se neki auto pokvari na cesti, oko njega se poslaže kamenje, i to je to. Zbog gustoće prometa ne može se voziti brže od 80 kilometara na sat, pa nam je za 300 kilometara trebalo skoro sedam sati. Autocestom!

Sariji, nakit i ljudske kosti Buvljak u Anjuni jedan je od najvećih u Indiji. Toliko je velik da treba cijeli dan da bi se obišli svi štandovi i vidjelo sve što se nudi. A prodaje se uistinu sve: odjeća, nakit, neke njihove umjetnine, čak i – ljudske kosti. Zainteresirao me uložak za mačetu pa sam prodavača pitala od kosti koje životinje je napravljena. Odgovorio mi je da je to ljudska kost. Nisam je kupila jer ne znam kako bi na to reagirali carinici, ali sam zato donijela kući nekakve zdjelice, a kupila sam i naušnice i još neke sitnice. Sve je prejeftino i cjenkanje je obvezno. Ono se očekuje. Cijena se na kraju spusti i nekoliko puta. Ogrlicu tako možete dobiti za nekoliko kuna. Posebno su me oduševili sariji. Rade se ručno i starija žena od koje sam kupila jedan nekako mi je uspjela objasniti da ga je sama šivala i bojila te svaku perlicu ručno prišila na platno. Bila sam i u tvornici sarija. U njoj rade uglavnom djeca i studenti u slobodno vrijeme. Nigdje nikakvih strojeva.

Apartman u pustinji Do pustinje smo jahali nekoliko sati na devi. To je zaista neponovljivo iskustvo. A vodič nam je bilo šestogodišnje dijete. Doveo nas je do sela Kudi u koje turisti ne smiju ući jer njegovi žitelji, koji žive u kolibama, to ne dopuštaju. Ipak, na ulazu u selo su “apartmani” koje su žene same sazidale od kravlje balege i pijeska, i tu se može prenoćiti. Noćenje stoji nekoliko rupija. Bila sam iznenađena što u tom selu, u kojem nema ničega, postoji škola.

Plaža na Goi Dugačka plaža od najsitnijeg pijeska pravi je raj, a osim što se možeš do mile volje odmarati, nude se i najrazličitije usluge: masaža kokosovim uljem, pedikura, masaže glave, kana na rukama. Nisam si htjela napraviti ukrase od kane jer sam vidjela kako to poslije izgleda, a nakon nekog vremena i izblijedi, a ne bih se htjela pojaviti na Dori zamrljanih ruku. Ali priuštila sam si masažu. Žena koja me masirala ispričala mi je cijelu svoju životnu priču. Ukratko – ima petero djece koju kod kuće čuva muž dok ona po plaži traži mušterije. Žene u Indiji rade mnogo, i najteže poslove. Vidjela sam neke koje su u košarama na glavi nosile cigle potrebne za gradnju autoceste. Pedikerki sam, pak, dopustila samo da mi oblikuje i nalakira nokte jer mi njezin pribor za kompletnu pedikuru nije baš izgledao najsterilnije. Od ostalih atrakcija na plaži spomenula bih stari ribarski brod, ručno izrađen, koji još dobro služi vlasnicima.

Tigru ni traga Turiste željne safarija po Nacionalnom parku Ranthanbor prevoze mali otvoreni autobusi. I mi smo njime krenuli u nadi da ćemo na našem putu vidjeti tigrove, no nismo vidjeli niti jednu tigrovu prugu, a kamoli zvijer. Najsmješniji je bio vodič koji je svako malo stao kao ukopan, pa smo i mi morali stati, ali vidjeli smo samo gazele. A kad smo se vratili na početnu stanicu, pokazivao nam je slike naših prethodnika koji su, navodno, imali više sreće i čak se slikali s tigrom u pozadini. Malo tko je u to povjerovao.

I krave se sunčaju Najmirnije su na svijetu, reklo bi se da su u totalnoj nirvani, ali ipak nije ugodno dijeliti s njima istu plažu. No, kako su svete životinje, ne smije ih se tjerati, pa čak ni viknuti na njih. Ako krava procijeni da joj je baš ugodno blizu vašeg ručnika, samo će se stropoštati na pijesak, a maknuti se možete jedino vi. More nije kao naše. Puno je pijeska, muljasto i toplo, ali je zbog valova odlično za surfanje. Meni su se najviše svidjeli zalasci sunca na Goi. Oko pola šest sunce počne nestajati u moru i taj fascinantan prizor uvijek prate ekipe starijih hipija sa Zapada koji su ondje ostali živjeti. A najsmješniji su Japanci koji hodaju uokolo s kirurškim zelenim maskama da bi se zaštitili od onečišćenja.

Sve u znaku Sai Babe Puttaparthi, gradić na jugu Indije, poznat je po Sai Babi. Gomile ljudi iz cijelog svijeta pohode to mjesto ne bi li dobili utjehu, nadu, mir, zdravlje, ljubav… Sve djeluje nekako sveto, uzvišeno i religijski beskrajno tolerantno, o čemu svjedoče i kipovi Bude i Isusa Krista ispred muzeja u Puttaparthiju. Mnogo je vodiča koji vas vode kroz to sveto mjesto, a nas je vodila jedna bakica.

Životinjski suživot Na svakom koraku sretali smo neishranjene životinje, ali i gladne ljude. U Indiji se teško živi, i to je više nego očito. No, s druge strane, sve je tako jednostavno, svi mogu biti svagdje i svatko sa svakim. Primjerice, na istom mjestu možete vidjeti papige, slonove, majmune, i telad i taj suživot nikoga ne čudi. Kako je bilo hladno, Indijci su preko koza prebacivali vreće. Nama je bilo zaista smiješno vidjeti koze, praščiće ili ovčice “odjevene” u veste, majice, vreće.

Na majmunskom teritoriju Majmunčići u Ranthanboru vrlo su živahni i uveli su svoj red: najprije se nahrane oni, a što od zrna ostane, pozoblju zelene papige. I nas su “žicali” hranu. Kako smo bili u grupi, u toj sam gužvi jednom slučajno stala na rep. U trenutku je nastala prava pobuna. Svi su kao jedan krenuli na mene pa sam počela trčati. Spasio me vodič koji ih je uspio otjerati. Taj majmunski teritorij je usred Ranthanbora. Tu je odmorište na kojem se možeš okrijepiti šalicom čaja ili nešto pojesti. A to su “skužile” papige i ptice pa se začas oko tebe stvori cijelo jato. Neke od njih sjednu i na rame jer se ničega ne boje, i dopuste da ih se nahrani.

Pjesma za Doru Iako sam bila tisućama milja daleko od kuće, nisam mogla zanemariti svoje obveze, a jedna od njih su i pripreme za Doru. Pjesmu koju ću otpjevati u Opatiji poslali su mi e-mailom, ali je gotovo uopće nisam čula. Bila sam presretna kad sam našla internet cafe i nakon dva sata sam je uspjela skinuti. Zapravo, dvojila sam da li da uopće nastupim na Dori. Ali kad mi je Ante donio pjesmu, svidjela mi se. Super je, grandiozna balada. Iako sam htjela izbjeći još jedan stres, jer nastupiti na Dori je i velika obveza, ali ponijela me dobra pjesma. Pa, kako bude.

Siromašna, ali sretna djeca Gdje god da smo se pojavili, bili smo okruženi djecom. Njima je baš super vidjeti strance. Žicaju ih slatkiše i čokoladu i vole se s njima fotografirati. Neka djeca idu u školu, neka ne, neki, pak, s pet godina već rade i tako pridonose kućnom budžetu, koji je vrlo siromašan, a neka prose. Jednom smo slučajno zalutali u neko dvorište u kojem se odmah stvorilo valjda pedesetak osoba. Svi oni žive u maloj kući, veseli su i sretni, smiju se, raduju se makar i slučajnom gostu. Ljubazno su nas pozvali da uđemo, nudili nas čajem i sokom. Imala sam osjećaj kao da bi nam dali sve, a zapravo nemaju ništa. Bili smo sasvim slučajno i na jednom vjenčanju. U Indiji se strogo pazi da se sve, pogotovo vjenčanje, događa unutar iste kaste. No, i najsiromašniji su ponosni na svoj “status” pa se ne žale i ne sanjaju o višoj kasti, nego sreću pronalaze u sebi. Vjenčanje na kojem smo bili bilo je priređeno ispod golemog šatora: na jednoj su polovici bile žene, a na drugoj muškarci, s tim da je muški dio bio znatno prostraniji.

Hotel u Zlatnom gradu U Jalsameru, koji još zovu i Zlatni grad jer su sve građevine zlatnožute pješčane boje, proveli smo četiri dana. Smjestili smo se u hotel sazidan rukom od klesanog kamenja, čiji glavni menadžer ima 21 godinu. Kad smo stigli, bili smo veoma umorni i žedni pa smo u sobu naručili sok od naranče. Nakon 45 minuta došao nam je neki dečko javiti da nema naranče. Ma, nema veze, neka nam donesu neki drugi sok, zamolili smo. Čekali smo sljedećih sat i pol da bi nam taj isti klinac došao reći kako je sokovnik “broken”, ali da će nam rado sok donijeti – sutra. Sva sreća da sam uvijek uza se imala bocu vode jer su mi se od suhog zraka veoma sušile usnice, pa sam ih stalno vlažila i mazala labellom. I u restoranima je najbolje naručiti vodu u boci, a ako ipak želite popiti sok, obvezno treba provjeriti rok trajanja jer možete “naletjeti” na sok star desetak godina. Mi smo uglavnom pili vodu i čaj jer se kuhanjem bakterije ipak unište.

Palača na vodi Jaipur, glavni grad Radjastana, zbog boje pročelja nazivaju Ružičasti grad. Maharadža Man Singh II. dao je 1876. sve kuće obojiti u ružičasto u čast princa od Walesa, Edwarda VII. A sve velebne palače u tom kraju sagrađene su od ružičastog mramora. Palače u Jaipuru su vrlo raskošno uređene i iznutra jer se u taj grad slijevaju svi putovi poludragog kamenja koji prolaze kroz Indiju. U Radjastanu je i Pushkar, sveto jezero koje je prema legendi nastalo iz lotosovog cvijeta koji je Brahma bacio u pustinju. Pushkar je važno hodočasničko središte na kojemu je zabranjeno jesti meso i jaja.

Večernji ples u pustinji U pustinji Tar, koja se proteže i u susjedni Pakistan, proveli smo dva dana. Sa mnom i mojim dečkom Krunom Ladišićem u toj su avanturi sudjelovali i Laura Fik i Ivan Košutić. Cijelo to područje iza planina Aravali, koje priječe prodor monsuna s Arapskog mora u unutrašnjost, slabo je naseljeno. Glavni grad Bikanar ujedno je najveći grad u pustinji. Ljeti temperatura doseže i 45 stupnjeva, ali su večeri gotovo hladne. I mi smo na večer zapalili vatru oko koje smo posjedali i grijali se, a zabavljali su nas neki glazbenici te plesačice, mama i kći koje su izvodile čuda. Došle su po mene pa sam i ja s njima zaplesala. Zašto ne?! Bila je lijepa večer, nitko nas nije gledao i zaista smo se mogli opustiti.

Škorpion među zvijezdama Jantar Mantar je najstarija zvjezdarnica, a smještena je u Palači vjetrova u Jaipuru. Mene je osobito impresioniralo što sam na nebu mogla razaznati svoj znak Škorpiona među zvijezdama. Naime, mi obično poznajemo samo Malog i Velikog medvjeda te zvijezdu Sjevernjaču, ali u toj zvjezdarnici sam naučila da se svaki horoskopski znak također može “naći” na nebu. Bila je to fascinantna spoznaja i zaista sam sretna da sam sve to vidjela i doživjela.

Krpena narukvica Na plaži u Goi jedan mi je sveti čovjek svirao drvenu trubu. Na engleskom sam mu objasnila da sam pjevačica pa smo nakratko razmijenili glazbena iskustva. Indijcima je teško odrediti godine, ali ovaj čovjek koji živi od providnosti, nema više od pedeset godina. Poželio mi je sreću, a za nekoliko rupija kupila sam od njega krpenu narukvicu u boji, koja također donosi sreću.

Ukrašeni slonovi Slonovi vrlo često stoje uz cestu tako da se turisti mogu slikati uz njih ili jahati na njima. I ja sam se u tome okušala iako mi je bilo teško gledati kako ga vodič mlati po glavi i ušima. Meni je to izgledalo kao da muči životinju. Ja sam u tim slonovima gledala snagu koja je pomogla da se izgrade Taj Mahal i egipatske piramide. Da bi turistima bili još zanimljiviji, Indijci slonovima ukrašavaju surlu i uši.

Bolnica za siromašne Bolnicu u Puttaparthyju dao je sagraditi Sai Baba. Pacijenti se u njoj liječe besplatno, a u njoj volontiraju liječnici iz cijelog svijeta. Sagrađena je 1991. u blizini aerodroma Sri Sathya Sai i desetak je kilometara udaljena od središta Puttaparthyja i ashrama Swamijija. Specijalizirana je za kardiovaskularnu i očnu kirurgiju, a namijenjena je najsiromašnijim pacijentima koji si ne mogu priuštiti adekvatno liječenje. Ostalim pacijentima nude se alternativne bolnice u drugim indijskim gradovima. Doznala sam da će se uskoro početi graditi još jedna bolnica, i to za siromašne ljude koju su na umoru, kojima nema pomoći, da bi barem dostojanstveno umrli.