Sveti Vlaho donijet će mi Oscara

Teško je reći postoji li čovjek koji je bolje od 56-godišnjeg američkog glumca Mickeya Rourkea na vlastitoj koži osjetio narodnu kletvu – dao ti Bog da imao, pa nemao. Bivši boksač koji se osamdesetih proslavio ulogama u filmovima “Devet i pol tjedana” i “Body Heat”, te postao seks-simbol Hollywooda, skandaloznim je ponašanjem okrenuo najmoćnije ljude filmske industrije protiv sebe, zbog čega je petnaest godina bio “na ledu” i snimao – u najboljem slučaju – trećerazredne filmove.

Petnaest godina Mickey Rourke je životario bez novca i prijatelja, u unajmljenim stanovima, sve dok nije dobio novu priliku da pokaže sve što zna i umije. Njegov povratak označila je velika uloga u filmu “Sin City” 2005., a s “Hrvačem” Darrena Aronofskog lani se u velikom stilu vratio u središte interesa. Film o hrvaču Randyju, čija životna priča uvelike nalikuje na glumčevu, pobijedio je na venecijanskoj Mostri, a Rourke je osvojio nagradu Zlatni globus i bio nominiran za Oscara.

Taj film proteklih je dana promovirao na Sarajevo Film Festivalu i Dubrovačkim filmskim susretima čija je bio glavna zvijezda.

Kako ste se proveli u Dubrovniku i Sarajevu? – Nisam zažalio što me redatelj Darren Aronofsky nagovorio da dođem. On je prije devet godina bio u Sarajevu i rekao mi je da su Sarajke prekrasne žene. Raspitali smo se i čuli da su Hrvatice isto tako lijepe, pa smo odlučili doći.

Koji je vaš tip žene? – Svaka žena je lijepa, ali kao kad birate konja, ne želite baš kratke noge i debeli vrat. Otkako me prije 13 godina ostavila moja druga supruga, glumica Carre Otis, nisam imao normalnu vezu. Njezino ime je istetovirano na mom tijelu jer je Carre moja životna ljubav. Živim prilično raskalašeno, ali zapravo čeznem za pravom ljubavi.

Tko vam je darovao lančić sa srcem od kojeg se ne odvajate? – Nije važno. Kad ga više ne budete vidjeli oko moga vrata, možete biti sigurni da sam napokon našao pravu.

Žalite li što nemate djece? – Da, ali je dobro da ih nemam. Kad sam bio mali, mene, sestru i majku napustio je moj otac, a zamijenio ga je vrlo loš čovjek, agresivni policajac za kojeg se mama udala. Već tada sam znao da nikome, a najmanje svojoj djeci, ne želim priuštiti djetinjstvo kakvo sam proživio. No, Carre mi nije mogla obećati da će zauvijek ostati sa mnom, a meni je bila neprihvatljiva ideja da moja djeca nakon našeg razlaza padnu u ruke nekom drugom muškarcu. Zbog toga ih nismo imali.

Kako sebi objašnjavate razloge svoje glumačke propasti? – Vrlo jednostavno: sam sam si kriv. Desetak godina sam svima govorio da me mogu poljubiti u dupe, smijao im se u lice te stalno izazivao svađu i sukobe. Prijatelji bi mi takve stvari možda mogli oprostiti, ali mnogi ljudi u Hollywoodu su zlopamtila i ne zaboravljaju lako. Pogotovo uvrede.

Zašto ste ih željeli uvrijediti? – Jer nisam podnosio autoritet. Naknadno sam shvatio da takvo ponašanje vuče korijene iz mog djetinjstva. Zbog načina na koji sam bio odgajan, bolje reći zlostavljan, jednostavno nisam podnosio autoritete. Nastavio sam u istom stilu sve dok mi se život nije potpuno raspao, dok nisam izgubio karijeru, novac, ženu, sve…

Tko vam je pomogao da dođete k sebi? – Psihoterapeut Steve i moj svećenik iz New Yorka, otac Pete. Punih trinaest godina sam proveo na terapiji, toliko mi je trebalo da shvatim kako svi ljudi oko mene nisu poput onog zlog policajca za kojeg se udala moja majka i koji me neprekidno zlostavljao. Uistinu ne pamtim da mi se taj čovjek ikad obratio, a da me nije udario… Svjestan sam da se pričalo kako su me uništili droga i alkohol, te da sam poludio zbog slave… no to su sve gluposti.

Zar vas na vrhuncu slave u Hollywoodu nisu svi pazili i mazili, nosili kao malo vode na dlanu? – Da, ali baš je u tome bio problem, baš me takvo ponašanje, na koje nisam bio naviknut, izluđivalo. Bio sam poput tempirane bombe, koja eksplodira dva puta na dan. Nisam želio da mi itko ljubi guzicu, mislio sam da to ne zaslužujem, i zbog toga sam podivljao. Zapravo, nikoga od tih ljudi nisam mrzio, nego sam bio autodestruktivan i nisam se znao zaustaviti, poput vlaka kojem su otkazale kočnice.

Zašto ste se početkom devedesetih vratili u boksački ring, u kojem ste proveli nekoliko uspješnih godina u mladosti? – Jer mi je trebalo vremena da odlučim što i kako dalje. Planirao sam stanku od godinu dana, ali mi se svidjelo u ringu, pa sam ostao pet-šest godina. Osim toga, boks je moja prva ljubav, a sportsko iskustvo je za mene presudno: u ringu sam naučio pobjeđivati i dizati se nakon poraza. To dragocjeno iskustvo mi je spasilo život.

Ipak, povratku u ring možete “zahvaliti” sadašnji izgled: žalite li zbog toga? – Nakon puknuća nekoliko kostiju na licu i smrskanog nosa, morao sam se podvrgnuti plastičnim operacijama. No, kad nemaš mnogo novca – a ja ih nisam imao – ne možeš otići najboljem kirurgu i srediti stvar. I ja sam tako naletio na pogrešnog momka. Ali, baš me briga…

Tko je najzaslužniji za to da vam je u Hollywoodu pružena druga prilika? – Bog. Da nisam vjernik, vjerojatno bih se dosada već mnogo puta raspao, ne bi me bilo. Mnogi ne dočekaju niti jednu priliku, a ja sam dobio dvije. Postoji li veći sretnik od mene!?

Imate li danas prijatelja u Hollywoodu? – Nekolicinu. Glumci Sean Penn i Jason Statham su mi pravi prijatelji, to je dovoljno.

Kruno Petrinović

Pročitali ste skraćenu verziju teksta. Sve o Mickeyu Rourkeu pročitajte u magazinu Gloria br. 764 ili se pretplatite na PDF izdanje