Svi smo mi odgovorni

Iako sam se u životu i nagledala i naslušala svega i svačega, iako je bilo i lijepih i ružnih stvari, ipak sam najnesretnija bila kad bih slušala ispovijesti roditelja čija su djeca posegnula za – drogom. Ali, i same te mladosti koja vidi spas u onome što je zapravo – propast.

Iako sam osoba koja se ne osvrće previše unazad, ipak sam se pitala zašto ti mladi ljudi posežu za, kako je oni nazivaju, “stimulacijom koja im olakšava život”, i kako su nekad njihovi vršnjaci živjeli bez tih “pomagala” koja su čista prevara. Koliko je složeno to pitanje, još je složeniji odgovor. I sve je bilo dobro dok je to bilo negdje daleko iza nas, dok se to dešavalo tamo nekome drugom, dok se i mi nismo suočili s tim i u “našem dvorištu”.

Prema najnovijim istraživanjima, čak pedeset milijuna Amerikanaca rabi neke kemijske supstance – od umjetnih hormona do raznih droga, uvjereni da će brže postići zacrtani cilj, a sve pod izlikom da će u životu na taj način sve ići – brže, bolje i jače! Začuđujuće je, međutim, da drogu uzimaju svi – od biznismena do tinejdžera. Težeći na taj način moći, sve dublje posrću u – nemoć. Ne treba nas tješiti da je to ipak najraširenije tamo negdje daleko od nas, jer proporcionalno stanovništvu, ni broj naših “posrnulih” nije malen. Ono što mene posebno rastužuje jest kad čujem da se ta droga, ma kako da se zove, polako uvlači i u sport, iako je oni i ne nazivaju tako nego tek – stimulacijom. Kad ti konzumenti postanu svjesni da im, možda, droga tek na trenutak odškrine vrata raja, ali da ona sigurno vodi u pakao, onda je najčešće već kasno.

Iako nisam stručnjak kad je to u pitanju, razumijem patnje i onih koji za njom posežu, ali i one koji to moraju gledati, a najčešće su nemoćni i jedni i drugi. Prvi se toliko uvuku u drogu da se ne mogu sami iz nje izvući, a drugi i ne znaju kako im pomoći. No, čak bih mogla i shvatiti slabiće koji tko zna zbog kakvih emotivnih stresova uzmu “nešto da ih okuraži”, ali ne mogu sportaše koje sam uvijek držala ljudima na koje se treba ugledati i koji su jači i od “kamena”. Sreća je, kažu, što je takvih u sportu neznatno, možda tek pokoji, ali kad su ljudski životi u pitanju, onda se mjeri svaki, pa makar bio i tek jedan jedini.

Kad sam jednom govorila i o drogiranju, i kad sam spominjala i taj doping, kako ga nazivaju kad se on rabi u sportu, rekli su mi da to i nije klasična droga, da konačno i sama riječ “dop” označava vrstu jake rakije koja se dobiva iz specijalne trave. Rabili su je odavno kao stimulator, sredstvo koje je služilo kod izvedbe nekih obreda, a pomoglo je da se bolovi kod toga obreda lakše podnose.

Ljudi su uvijek težili da otkriju nešto što bi im pomoglo da produlje životni vijek i da na taj način podignu svoje fizičke snage, a pogotovo da pobijede protivnike. Kažu da je i Džingis-kan u svojim silnim pohodima i osvajanjima uzimao neke trave, palio ih, mirisao i udisao te ih davao svojim ratnicima da bi izdržali sve teškoće i napore s kojima bi se susretali. Navodno postoje i zapisi o biljci opijum koja se rabila na antičkim olimpijskim igrama, koju bi natjecatelji palili i udisali. A od nje su spravljali i čajeve koji bi im pojačavali želju za seksom. To je, dabome, bila privilegija tek muškaraca. Arapi su koristili korijenje kate edulisa i od njega pravili čaj protiv umora i nesanice. I onda svijet otkriva kavu. Iako se ona ne može usporediti s drogom, činjenica je da je i ona specifičan stimulator koji također stvara ovisnost.

Južna Amerika poznata je, pak, po biljci iz koje se dobiva kokain. Oduvijek se znalo da je ona čudotvorna, da se tek žvačući njezino lišće dobiva neka posebna moć, da pomaže tim domorocima u svemu. I tako su se, valjda, od tek žvakanja njezina lišća, stvorili preduvjeti za ono što danas zovemo – pošast kokaina. Europa je, nasreću, zadnja osjetila sve te “blagodati”. Pijenje kave njome je zagospodarilo, što je društveno sasvim prihvatljivo. No, ne zadugo! Droga je došla i u nju. Svi je se bojimo, ali nitko ne zna što mu je, zapravo, činiti. Uvijek govorim da bismo se trebali svi uključiti u borbu protiv nje, svatko na svoj način.

Nemam iluzija da ćemo je uspjeti iskorijeniti, ali svaki spašeni život, a i ako se ne radi o svima, već je veliki dobitak. Mene pomalo čudi jedno – zna se što ona znači, zna se koliko zla nanosi i obitelji i pojedincima, pa i državi, i umjesto da se svi uključimo u njezino iskorjenjivanje, mi često tek skrštenih ruku sve to promatramo, i po starom običaju – razglabamo o svemu. No, kad već govorim o tome zlu, morala bih ispričati i priču koja je pomalo neobična, tim prije jer se ne radi ni o nekom domorocu, ni o tinejdžeru koji je drogu probao iz znatiželje, već o čovjeku od kojeg to nitko nije očekivao, a koji, očito, nije znao kako dalje, kako se izvući iz onoga u što se upetljao.

Riječ je o Marku, ocu troje djece, liječniku. Svi su ga cijenili zbog ozbiljnosti i radinosti, ali i privrženosti obitelji. Njegova žena, medicinska sestra, ostavila je čak i posao da bi se posvetila njemu i djeci. Vraćao joj je to odanošću i vjernošću.

Ali, ništa nije, kako ja to znam reći – vječno. Na njegov odjel dovezli su mladu ženu koja si je željela oduzeti život. Marku se užasno sažalila. Bio je pored nje sve dok se nije probudila iz kome. A tad joj je pokušao vratiti vjeru i u ljude i u život. Posebno mu se smilila kad je briznula u plač pričajući mu kako joj je muž prilikom odlaska od kuće odveo i sina. I odjednom je sve to, kod njega, počelo prelaziti okvire profesionalnosti.

Marko je sve više ulazio u njezine životne probleme, sve je dublje s njom suosjećao, želio joj je pomoći na bilo koji način, ali i postajao svjestan da to ne vodi dobru. I kako ljubav obično plane, željeli mi to ili ne, desilo se i njima dvoma – zaljubljivali su se, polako, jedno u drugo. Stvorili su se svi preduvjeti za opći košmar! Na jednoj strani se rađalo nešto lijepo, a na drugoj se “zdrav razum” opirao tomu. I kad su se doveli u situaciju da ne znaju što i kako dalje, Marko je posegnuo za nečim za čim nikad nije mislio da hoće – drogom. Najprije su to bile “male kontrolirane količine”, kojima bi odagnavao boli zbog onoga što čini ženi i djeci, ali i ljubavnici, da bi se sve to, na kraju, otelo kontroli.

Čini se da je to najprije primijetila njegova žena. Jadna, ne znajući što da radi, posavjetovala se, nasreću, s njegovim kolegama. Bila je to njegova sreća. Spasila je njega iako ne i brak. Ali, u pitanju je bio čovjek, otac njezine djece, i čovjek uz kojeg je ipak prevela lijepe godine. Zašto ovu priču vezujem uopće uz narkomaniju, vjerojatno će se pitati mnogi. Zato što se to može desiti svakom, što u trenucima nemoći umjesto da tražimo pomoć od onih koji nam je mogu dati, mi sami liječimo dušu onim čim je, zapravo, trujemo. Kad to učini mladi čovjek, još mu se može pomoći, pa čak ako on tu pomoć ne traži, a kad to učini Marko, ili njemu slični, tad shvaćamo da je to pošast kojoj se svi moramo odupirati, pa čak i onda ako nas se izravno ne tiče. Marko je uz pomoć kolega i stručnog tima bio spašen, ali mogao je i ne biti.

On je imao sreću jer je imao pametnu suprugu i kolege, a svi oni mladi morali bi imati sve nas. Ovo pišem i stoga što sam imala prilike vidjeti mnogo toga ovo ljeto. I u našoj metropoli i na moru. Mlade, razuzdane i bez kontrole, nepunoljetnike, kako noću bauljaju besciljno, s bocama piva u ruci, zapaljenom cigaretom koja bi imala tako čudan miris, i pitala se – gdje su im roditelji, društvo, pa čak i organi gonjenja. Ako ništa ne poduzmemo, bit će toga i više. Nitko se na to ne bi smio oglušiti.