Svi vjeruju u čudo

Govoriti o bolesti prijateljice, kolegice, rođakinje, kćeri, osobito je teško i bolno. Tužni smo. Razboljela se naša Izabela. No, danas i ovdje vjerujemo u san da se može pobijediti zloćudna bolest i da će dobrota čovjeka biti nagrađena ozdravljenjem. Nevolju koja ju je zatekla, Izabela je često komentirala duhovitim primjedbama, pritom ne umišljajući nikada da je jedina na svijetu koja nosi križ ljudske sudbine. Hrabrost i ljudski integritet kojima podnosi težinu liječenja, operacije, kemoterapije i zračenja, svjedoče o veličini njenog bića.

U Izabelinom krhkom tijelu žive veliko srce, iznimno vedar duh, rijetka snaga i energija. Izabela voli život i živi ga hrabro: zato joj dajemo danas ruku podrške i ohrabrenja, uz vjeru u čudo da će jednog dana ponovno biti s nama na otvorenju svojih izložbi – rekla je slikarica Dubravka Babić, otvarajući u Muzeju grada Zagreba prodajnu izložbu radova svoje kolegice i grafičarke Izabele Šimunović. Govor Dubravke Babić (59), bivše dekanice Akademije likovnih umjetnosti i krsne kume Izabele Šimunović – te vjenčane kume njezine majke Rade Vnuk i očuha Nenada Jandrića – do suza je dirnuo okupljene, koji su iste večeri kupili veći dio od 24 izložena drvoreza otisnuta na rižinom papiru i platnu.

Jer, ako je 38-godišnjoj Izabeli ikad trebala pomoć, onda je to danas, kad se s uznapredovalom zloćudnom bolesti bori u Klinici za plućne bolesti na Jordanovcu. Da su slikarica i njezina obitelj, pet godina nakon dijagnoze, potpuno financijski iscrpljeni, shvatili su pjevači Severina Vučković i Boris Novković, kantautor Arsen Dedić, spisateljice Rujana Jeger i Lana Biondić, glumci Filip Šovagović i Đorđe Kukuljica, slikar Dimitrije Popović te brojni drugi prijatelji, kolege i poznanici koji su i pokrenuli akciju za pomoć u liječenju.

– Željeli smo to napraviti u tišini, nadali smo se da će sve ostati u intimnom krugu, no to, očito, nije bilo moguće – kaže Nenad Jandrić, koji sa suprugom vodi Amadeo – Art Kabinet, producentsko-nakladničku kuću i klupsku scenu Amadeo. Pod starim krovovima

Prodajna izložba Izabelinih radova, koja se može razgledati do 6. ožujka, bila je prva akcija u sklopu projekta Prijatelji za Izabelu. U zagrebačkom kazalištu Kerempuh 1. ožujka održan je humanitarni koncert na kojem su nastupili Arsen Dedić, Petar Grašo, Danijela Martinović, Severina, klapa Nostalgija, Boris Novković i Psihomodo pop, Goran Navojec, Filip Šovagović, Vedran Mlikota i Mila Elegović, a 13. ožujka u zagrebačkom Muzeju Mimara održat će se i aukcija radova likovnih umjetnika. Širina akcije i broj sudionika nisu nikakvo iznenađenje za one koji poznaju biografiju i obiteljsko stablo Izabele Šimunović.

Proteklih je godina s majkom i očuhom preuzela kultnu gornjogradsku gostionicu Pod starim krovovima: u birtiju otvorenu prije 180 godina, u kojoj su gemište ispijali književnici Antun Gustav Matoš, Miroslav Krleža, Dobriša Cesarić i Veselko Tenžera, oni su vratili crvene karirane stolnjake, čvarke, perece, gemište, te organizirali kulturna događanja na kojima su, bez mnogo najave i pompe, nastupali vrhunski glazbenici – poput lutnjista Edina Karamazova.

Slična atmosfera neobveznog druženja, u kojem se rađaju nove ideje i novi projekti, vladala je i u domu Izabelinih roditelja – pokojnog slikara Zlatka Šimunovića i tadašnje novinarke Vjesnika Rade Vnuk, kćeri uglednog novinara i priznatog crtača Živka Vnuka. U njihovu stanu okupljala se kulturna i društvena krema Zagreba, tako da su Izabelin umjetnički razvoj – od njenih prvih pokušaja – pratili brojni slikari, glumci, redatelji i glazbenici. Krug prijatelja i poznanika još se proširio nakon razvoda roditelja te njihovih novih brakova.

– Zahvalna sam što sam u djetinjstvu imala dvije mame i dva tate. Tatina druga žena Marina uspostavljala je naš odnos, jer je to ženama lakše nego muškarcima. Slikala sam već kao djevojčica. Za to je zaslužan tata koji me, doduše, učio slikati ukupno dva i pol sata, ali mnogo je sa mnom razgovarao i naučio me uočavati stvari, gledati oko sebe – izjavila je svojedobno Izabela Šimunović.

Da je riječ o iznimnom talentu, ali i osebujnom, tvrdoglavom karakteru pustolovnog duha, čiji će život obilježiti radikalne odluke, bilo je jasno otkako je prohodala. – Izabela se oduvijek isticala inteligencijom, inventivnošću, posebnim temperamentom, ustrajnošću… Svi smo znali da je posebna – kaže Dubravka Babić, kojoj su se u sjećanje posebno urezali studentski dani Izabele Šimunović. Pošto ju je, danas pokojni, profesor Miroslav Šutej izbacio iz svoje klase, s velikim se zadovoljstvom, kako je tada pričala, prebacila kod profesora Frane Para, danas pročelnika Odjela za grafiku ALU. No, i među njima je letjelo perje. Na godišnjoj studentskoj izložbi Izabela Šimunović svoju je sliku, nezadovoljna pozicijom grafike na zidu koju joj je dodijelio profesor, iz protesta, okačila na strop.

Ništa manje buran nije joj bio ni privatni život. Prva velika ljubav u životu jedne od glavnih zagrebačkih partijanerica potkraj 80-ih i početka 90-ih bio je kazališni redatelj Krešimir Dolenčić. Izabela ga je prvi put vidjela u svome stanu, kao 15- godišnjakinja, kad ga je intervjuirala njezina majka Rada Vnuk. Ubrzo nakon toga su prohodali.

Poklopac šahta u nos

– Oboje smo vrlo strastveni. Ponekad u vezi s Dolenčićem polete lonci sa škampima, ali se na kraju dogovorimo. Jači pobjeđuje, a ja sam uvijek jača – tako je u intervjuima opisivala njihov odnos.

Kad je pukla ljubav, izgledalo je kao da se Izabela Šimunović zasitila Zagreba. Započela je fazu dugih putovanja te u nekoliko godina obišla pola zemaljske kugle. Na jednom od putovanja upoznala je Zagrepčanina Renea Hörnleina, za kojeg se 1999. udala i s njim započela novi život u Melbourneu. U Australiji je nekoliko godina uživala u ljepoti pješčanih plaža, plavozelenim pejzažima, odličnim australskim vinima, druženju s ljudima svih nacionalnosti i otkrivanju divljih prostranstava – sve dok je 3. prosinca 2004., na križanju ulica Swanson i Flinders u Melbourneu, za olujnog nevremena, u nos nije pogodio poklopac šahta koji su iz ležišta izbacile bujice. Izabela Šimunović je taj događaj shvatila kao znak upozorenja, a od njega joj je ostala trajna uspomena – ožiljak na nosu, kao i zdravstvene tegobe koje su je s vremenom sve više iscrpljivale.

U listopadu 2005., primjerice, više nije mogla udisati na lijevu nosnicu: liječnici su joj tjednima prepisivali kapljice za alergiju, hunjavicu i slično, sve dok joj specijalist otorinolaringologije nakon CT skena i biopsije nije dijagnosticirao rijetku zloćudnu bolest – muco epidermalni tumor lijevog sinusa. “Ljudska glupost je teška i neizlječiva degenerativna bolest, a iz nje proizlazi strah. Rak je operabilna evolutivna fizička transformacija”, zapisala je tada i za sedam dana završila na operacijskom stolu. Iako su prognoze bile mračne, činilo se da je sve dobro prošlo.

Na Staru godinu 2005. ponovno se odlučila na radikalnu promjenu: napustila je supruga i vratila se u Zagreb. Uz to je prestala pušiti i konzumirati alkohol, okrenula se jogi i meditaciji, čišćenju tijela i duha, te postala vegetarijanka, izbacivši iz prehrane i mlijeko te mliječne prerađevine. To joj je pomoglo da se fizički osjeća bolje, ali i otežalo socijalne kontakte.

– U Hrvatskoj je teško biti socijalno biće ako odbijate čašu vina na izložbama, promocijama i domjencima te pozive na kavu s prijateljima – govorila je tada i potpuno se posvetila – slikanju. U skladu s krilaticom “što vas ne ubije, učini vas jačim”, po petnaest sati dnevno provodila je u atelijeru, otkrivajući nove tehnike i motive.

– Danas je Izabela erudit, obrazovana i načitana mlada žena. U svojim brojnim i tehnički raznorodnim radovima samopouzdano pronalazi pravu mjeru discipline i slobode. Izabela je majstorica grafike koja zna da sloboda umjetničkog izražavanja nije izraz samovolje, već teškog rada i vizije. Njezini prekrasni, originalni radovi traže senzibilne i odabrane štovatelje. Umjesto jednoobraznih formula oni nam nude toplinu dijaloga i most su ljubavi i čudesne uzajamnosti umjetnice i nas gledatelja, u smionoj životnoj borbi za ljubav i dostojanstvo – kaže Dubravka Babić, koja se kao slikaričina kuma i obiteljska prijateljica proteklih šest godina predano angažirala u Izabelinoj borbi za život.

– Vjerujte, poduzeli smo sve što je bilo moguće. Njena majka je prodala i stan da plati troškove liječenja. Izabela se za pomoć obratila i iscjelitelju Mekkiju Torabiju, kojeg je posjetila u Zagrebu, ali i u Maroku, zajedno s Nenom Jandrićem. No, očito je stigla prekasno, ili Mekki nema moći nad tom bolesti. Ipak, i u iscrpljenom tijelu, nakon tri operacije, kemoterapija i zračenja, i dalje se bori i želi živjeti. Viđala sam teško bolesne ljude, ali takvo srce i mozak ne: Izabeli i njezinom duhu mogu se jedino diviti. Svi mi još vjerujemo u čudo: pogotovo je nada potrebna njezinoj majci, koja je psihički potpuno uništena, a uz njen bolnički ležaj svaki dan dežura i njen vrijedan i krasan očuh Neno Jandrić… Hvala Bogu da ima takve ljude oko sebe – zaključuje Dubravka Babić.

Kruno Petrinović