Tajna dobrog braka je što sam preko svega prelazio

Što vama znači ova izložba? – Podsjeća me da sam navršio 80 godina života i obilježio 60 godina karijere. Ugodno me iznenadio interes za moj rad, s obzirom da sam u mirovini od 1985. i da u zadnje vrijeme tek povremeno radim za novine.

Čija je bila ideja postaviti izložbu? – To su odlučili povjesničar umjetnosti Frano Dulibić i ravnateljica Klovićevih dvora, Vesna Kusin. Dulibić je dva mjeseca birao karikature, koje su kod mene doma spremljene u ladicama i u kutijama, napravio uži izbor od 1000 radova, no na izložbi smo ih mogli pokazati samo petsto. Podijeljeni su u cjeline – turizam, erotika, vanjska i unutarnja politika…

Gdje ste najviše crtali: u redakciji ili kod kuće? – Na početku karijere u redakciji, ali sam se s vremenom izborio da radim gdje hoću i radove šaljem – faksom ili po vozaču – u redakciju.

Kad ste nacrtali prvu karikaturu? – Još 1942., kao učenik prvog razreda Treće gimnazije u Kušlanovoj ulici, a objavljivane su u dječjem listu Šilo.

Koje vam je priznanje najdraže? – Nagrada Grada Zagreba, koju sam tek lani dobio. Iako sam rođen u Rankovcima pokraj Slatine Radenci u Sloveniji, smatram se Zagrepčaninom, jer se moja obitelj u Zagreb doselila kad mi je bilo nekoliko mjeseci.

Jeste li u bivšoj državi imali problema zbog neke svoje karikature? – Uglavnom sam se bavio malim čovjekom i njegovim problemima, iako je bilo nekih nezadovoljnika na vlasti. No, zbog jedne karikature Nikite Hruščova, koju su shvatili kao provokaciju tadašnje sovjetske politike, jedan broj Vjesnika u srijedu bio je zabranjen.

Kako je nastao Pero? – Nastao je 1961., nakon jedne moje nepromišljene izjave: na redakcijskom kolegiju predložio sam da svaki dan objavljujemo karikaturu, što sam vidio u jednim britanskim novinama. Uredništvu se svidjela ideja, a ja sam se uvalio u “drek”’: svaki dan – i kad sam bio na moru, i na putu, i kad sam bolestan – morao sam im slati svoje karikature. Jedinu pauzu, od mjesec dana, imao sam 1968., kad mi je poginula kći Marcela, zbog čega je meni i suprugi Pavici ostao ožiljak na duši.

Koje su odlike dobrog karikaturista? – Uz talent potrebno je mnogo rada. Karikatura je ozbiljan posao, pa ja i danas svaki dan sjedam za stol i crtam po nekoliko sati.

Iako ste diplomirali arhitekturu, zašto se nikad niste bavili tom profesijom? – Nisam imao vremena. Apsolvirao sam 1950., zaposlio se u Vjesniku, oženio se, došla su djeca i morao sam se brinuti o obitelji, pobrinuti se za stan jer smo bili podstanari… Tek 1960., kad smo dobili jednosoban stan na Trešnjevci koji smo poslije mijenjali za sadašnji u Deželićevu prilazu, našao sam vremena da diplomiram. Ali, zato je sin krenuo mojim stopama i postao arhitekt.

Ima li i on crtačkog dara? – Davor se ne bavi karikaturama, ali odlično slika, pogotovo morske motive.

A unuci? – Ne, što je super jer ne bih mogao podnijeti tako žestoku konkurenciju. Unuka Zrinka (27) je pravnica i nedavno je dobila stipendiju za Oxford, a unuk Marko (20) je student druge godine Ekonomskog fakulteta.

Na što ste u životu posebno ponosni? – Na to da sam supruzi i djeci omogućio pristojan život.

Čime vas je supruga osvojila? – Ljepotom. Upoznao sam je 1946. na Sljemenu, hodali smo četiri godine i sada smo u braku već 58 godina.

U čemu je tajna dobrog braka? – Tajna je što sam preko svega prelazio: kad je trebalo pomesti, uhvatio sam se metle, skuhao kad je trebalo… i tako redom.

Znate li kuhati? – Znam odlično skuhati juhu, gulaš i paprikaš. Najdraže mi je naoštriti nož i sjeckati povrće.

Imate li hobije? – Imam – skijanje i ribolov. No, otkako sam pao s ljestava, više ne skijam.

Koji vam je najbolji ulov? – Brancin od 10,80 kg kojeg sam ulovio u Osoru, mjestu na Cresu u kojem imamo vikendicu. Za uspomenu sam preparirao njegovu glavu, ali je izgorjela kad nam se zapalio dimnjak.

Kako izgleda jedan vaš dan? – Budim se oko devet sati, crtam i u podne gledam vijesti. Pavica dođe s placa i donese novine, pa oko jedan s prijateljima odlazimo na kavicu u hotel Dubrovnik. No, prvo se prebrojimo, jer nas je svakim danom sve manje, pa se zezamo da smo mi Mirogojski mališani. Ručamo oko četiri sata, obavezno sat vremena odspavam i poslijepodne se opet šećemo s 12 godina starim pudlom Borom. I do kasno u noć gledamo televiziju, a najviše pratim dokumentarce ili neki dobar film.

Koji je vaš porok? – Cigarete, iako se zalažem za nepušenje. Odvikavao sam se tisuću puta, ali sam izdržao vrlo kratko, najviše osam dana.

Marijana Marinović