Nakon tri mjeseca, koliko je poslije nesreće bio prikovan za bolnički krevet, popularni glumac i voditelj dolazi u formu: optimističan je i veseo, a sprava za vježbanje ne želi se odreći ni kad završi rehabilitaciju
– Zenički nogometni klub Čelik godinama nosim u srcu, a sad pravi čelik nosim u nozi. Ima u to me neke simbolike – smije se 41-godišnji glumac Tarik Filipović dok rukom pokazuje svoju lijevu potkoljenicu, čija je kost spojena čeličnim pločicama i vijcima. Prošla su tri mjeseca od nesreće u zagrebačkoj Kustošiji, kad je na njega usred dana na pješačkom prijelazu naletio terenac. Od siline udarca pukla mu je potkoljenična kost, a bilo mu je smrskano i lijevo koljeno, no kao da je sve to negdje daleko iza njega. Izgleda odmorno i naspavano, vrlo je optimistično raspoložen, potpuno se prepustio Martini Mavrin Jeličić, dr. sc. Tatjani Trošt Bobić i dr. sc. Asimu Bradiću, koji su u zagrebačkom studiju Body Balance za njega osmislili individualni sustav treninga MBS (Movement Balance System) prema vlastitoj metodi, a oporavak pos pješuje i vacustyler – terapija negativnim tlakom i kisikom u Life medical wellnessu u Španskom. I dok se preodijeva u trenirku da bi se prepustio spravama na koje se već toliko navikao da ih ne namjerava napustiti ni kad rehabilitacija prođe, pjevuši pjesmu Arsena Dedića “… kao na slobodi, opet učim jesti, hodati…” te prepričava viceve koje je čuo u bolnici.
Kako uspijevate zatomiti sjećanje na taj trenutak koji vam je umnogome promijenio život?
– Kad se sjetim trenutka očaja i nemoći nakon nesreće, kad mi je jedino važno bilo da sam ostao živ, pitam se što mogu više poželjeti od toga da se dobro oporavim i opet budem sposoban za glumački posao, koji mi toliko znači. Kad mi se ovo dogodilo, mnogi su mi rekli kako mi je to dobra prilika da svedem životne račune, razmislim što sam mogao ili trebao drukčije učiniti. No ja to i inače činim, i baš mi se uoči nesreće činilo da mi se – privatno i profesionalno – sve divno posložilo. U poslu sam uživao na probama i predstavama, doma s Lejlom i klincima, pogotovo otkako je Arman dovoljno narastao i osamostalio se da mi kao roditelji više nismo morali pratiti baš svaki njegov korak. A što se samog trenutka nesreće tiče, ne vidim što je s moje strane uopće moglo biti drukčije, jer sam prelazio ulicu usred dana na obilježenom pješačkom prijelazu. No, tješim se da je sve super ispalo, jer je sve moglo završiti mnogo ružnije. Dečki iz Hitne pomoći su mi rekli da na tom pješačkom prijelazu interveniraju tri-četiri puta mjesečno. Očito je to crna točka i nadam se da će gradske vlasti nešto poduzeti da se to promijeni.
Pročitali ste skraćeni dio teksta o Tariku Filipoviću. Cijeli intervju potražite u tiskanom izdanju časopisa Gloria (br. 954). Ovdje se možete pretplatiti na PDF izdanje Glorije– u elektronskom obliku možete preuzeti samo jedan broj, no najviše štedite ako se pretplatite na 24 mjeseca.