Razgovarala Kristinka Šćavina Snimci: Ines Stipetić i Davor Matota
On kuha, ide na tržnicu, mijenja pelene, uspavljuje dijete, sprema mu kašice za ručak i igra se s njim dok je supruga na poslu. Zagrebački glumac Enes Vejzović (29) za mnoge je oličenje idealnog tate: sa suprugom, glumicom Bojanom Gregorić-Vejzović (35), ravnopravno se brine o desetomjesečnom sinčiću Raulu, ne dijeleći pritom poslove na muške i ženske. No, Enesu je stalo i do druge djece te je, stoga, podržao program dm babybonus, koji pomaže u edukaciji roditelja u vezi s odgojem djeteta do jedne godine starosti. Akcija kojoj je Gloria medijski pokrovitelj, ima humanitarnu svrhu jer za svaku prijavu u babybonus program trgovački lanac dm daruje 20 kuna za rodilište Opće bolnice u Vinkovcima.
– Uključio sam se u dm-ov program jer smatram da je to izvrsna akcija, koju, uostalom, podupire i Ministarstvo zdravlja Republike Hrvatske – ističe Enes Vejzović, koji oduševljeno priča o svojim iskustvima vezanima uz prvu godinu odrastanja svojeg sina Raula.
Koliko vam je očinstvo promijenilo život? – Zahvaljujući Raulu, napokon sam naučio organizirati dan. Više si ne mogu dopustiti besciljno lutanje i gubljenje vremena s društvom jer sam unaprijed “programiran”. Raul se budi oko sedam-pola osam, Bojana je s njim do devet, kad obično ide na probu u kazalište, a onda ga ja preuzimam. Kad nemam posla, s Raulom provodim cijeli dan.
I, kako izgleda vaš dnevni raspored? – Od 10 do 11 Raul obično još malo spava. Kad se probudi, nahranim ga onim što je mama pripremila, a onda zajedno idemo na tržnicu Dolac kupiti hranu za ručak koji poslije skuham za Bojanu i sebe. Nakon šetnje po Dubravkinom putu, gdje obično mahnemo Krležinom spomeniku, odemo posjetiti mamu u kazalište “Gavella”. Ponekad, šetajući, odemo i u neki muzej. Nedavno smo, tako, pogledali izložbu slika Vlade Kristla u Umjetničkom paviljonu. Bio je prilično nezainteresiran pa sam zaključio da mu se ipak više sviđaju slike djeda Fadila, koje često usredotočeno promatra. Inače, primijetio sam da maleni voli gledati skulpture i spomenike. Recimo, ban Jelačić mu je “velika faca”, a obvezno zastanemo i pred spomenicima Tinu Ujeviću i Petru Preradoviću. Kući se vratimo oko 15 sati, a onda kuham ručak za sebe i Bojanu. Od 16 do 17 Raul spava, a nakon toga se igramo, najčešće kockama. U 19.30 je kupanje i u 20 spavanje. Tek tada Bojana i ja možemo odahnuti.
Jesu li vam prvi mjeseci nakon Raulova rođenja bili šok ili ste unaprijed prihvatili da više nikad neće sve biti isto kao prije? – Naravno da sam se pripremao razgovarajući s drugim roditeljima i prijateljima, ali čovjek nikada ne zna što će se uistinu dogoditi prije nego što se to i dogodi. Najveći šok bila mi je prva noć nakon što je Bojana došla iz bolnice s Raulom. Maleni se budio šest puta, a mene je uhvatio strah da će stalno biti tako. No, ubrzo sam shvatio da mu je samo trebalo nekoliko dana da uhvati svoj ritam spavanja. I danas se zna dogoditi da se nekoliko puta tijekom noći probudi, a na njegov plač dižemo se ili ja ili Bojana, ovisno o tome tko je odmorniji.
Kakav ste osjećaj imali kad ste prvi put u ruke primili svojeg sina? – Imao sam osjećaj da sam sav nezgrapan, poput slona. Bojao sam se da ga ne ozlijedim, a to mi se događalo i prvih nekoliko puta kad sam ga previjao i kupao. No, vrlo brzo sam shvatio da su bebe jako čvrste i gipke, gotovo pa “nepoderive”. Sad sam već takav stručnjak da bi mogao držati tečaj o prematanju beba.
Kako ste se ponašali na porođaju: je li vas bilo strah, ili ste pribrano bodrili suprugu? – Pa, u jednom trenutku, kad se Raul rađao, počeo sam skakati od uzbuđenja. Liječnici su me htjeli izbaciti van jer su mislili da sam izvan sebe. Porođaj je tako fantastičan doživljaj da je neprepričljiv. I danas mi se često vrate te slike i sretan sam što sam tada bio uz Bojanu. A sjećam se i trenutka kad mi je otkrila da je trudna. Rekao sam joj: “Bit će Ovan, što je dobro. Bit će rođeni vođa.”
Čitate li knjige o odgoju djece? – Naravno. Mogu dati iskrenu preporuku svim budućim roditeljima za dvije knjige. Jedna se zove “1000 glupih pitanja u prvoj godini života”, a druga je djelo poznatog norveškog dječjeg psihologa Jespera Yuula “Vaše kompetentno dijete”.
Jeste li razmazili Raula? Tko je od vas dvoje stroži prema njemu? – Uopće nismo strogi, ali mislim da ga nismo ni previše razmazili. On baš i nije neka maza: nikad neće prvi zagrliti nekog nepoznatog, a mazi se samo kad je za to raspoložen. Sad je u fazi puzanja i stajanja, želi gurati prste u utičnicu za struju i prčkati po DVD-u, pa mu je potreban stalni nadzor.
Tko ga čuva kad ste vi i Bojana na poslu? – Naizmjence ga čuvaju moja mama Majda, profesorica hrvatskog jezika, i Bojanina mama, glumica Božidarka Frajt.
Vaša supruga misli da je dojenje iznimno bitno pa je zato Raula vodila sa sobom na snimanje “Naše male klinike” u Ljubljanu. Kako vi na to gledate? – Apsolutno sam je podržao u tome jer je za dijete do šestog mjeseca života i te kako važno da se hrani majčinim mlijekom. No, Raul je sad već velik i jede svašta. Obožava piletinu i krumpir, a, kao i većina djece, ne voli mrkvu i prokulice. Naravno, svu hranu mu još usitnjavamo u mikseru i imamo sreću da voli jesti te da nije boležljiv.
Pokazuje li Raul već sad neke crte svojeg karaktera? – Tvrdoglav je poput svakog Ovna. Voli biti u centru pažnje, a primijetio sam i da se najradije smješka plavušama. Što se tiče izgleda, ispočetka su svi govorili da je nalik na mene. Poslije im se činilo da je više na Bojanu, a meni se čini da je toliko svoj da na njemu uopće ne prepoznajem nečije crte lica.
Kakve ste sve ludosti morali izvoditi kako biste ga smirili dok plače ili natjerali na jelo? – Plesali smo pred njim, pjevali mu, puštali glazbu Mozarta i Johnnyja Casha, koju inače voli… Čini mi se da ipak najviše “upali” kad mu damo da se igra nekim novim, njemu nepoznatim, predmetom. Recimo, mobitel je dobar izbor. Ipak, njegova trenutačno najdraža igračka je figurica gorile.
Jeste li zbog Raula uveli neka nova pravila u kući? – Da, sad pušim isključivo na balkonu. Ako uopće stignem zapaliti cigaretu.
Što vam najteže pada otkako ste postali otac? – Odmah nakon Raulova rođenja pojavili su se neki iracionalni strahovi. Prvih mjeseci stalno sam mislio “joj, što će biti kad bude morao sam prelaziti ulicu”, “što ako izbije požar” i slične gluposti. Sad sam se, srećom, malo primirio.
Tražite li katkad savjet od svojih roditelja? – Ne. Mislim da je najbolje da se bake i djedovi ne miješaju u odgoj unuka. Uostalom, oni dobro znaju da mama zna što je najbolje za njezino dijete.
I vi i Bojana stalno govorite da ne biste željeli da vam sin bude glumac. Zašto? – Ma to je samo šala. Bojana se našalila kad je rekla da bi ga najradije upisala u NK Dinamo. Ja bih želio da Raul u životu slijedi svoje strasti, ideje i stavove. Naša dužnost kao roditelja jest da ga podržimo u tome.
Jeste li odbili koji posao kako biste bili što više s djetetom? – Odbio sam ulogu u idućoj “Gavellinoj” predstavi “Četvrta sestra”, u kojoj sam trebao glumiti s Bojanom. Bilo bi nam preveliko opterećenje da smo oboje angažirani na istom projektu. Moram istaknuti da nam je vodstvo našeg matičnog kazališta “Gavella” pritom zaista izišlo u susret. Zbilja su postupili ljudski.
Biste li željeli imati još djece? – Da, još jedno, no zasad ništa ne planiramo.
Imate li, uz obitelj i posao, vremena za izlaske? – Kad stignemo, odemo u kino. Dani ludih tuluma do jutra ostali su iza nas. Bojana je u jednom intervjuu izjavila: “Enes i ja smo jedan sretan, kućni, pomalo dosadan bračni par.” Imate li tome što dodati? – Nemam ništa. Sve što je rekla je istina.