Zagrebačka dramaturginja Tena Štivičić trenutno priprema dva projekta: predstavu “Oluja” za teatar “Ulysses” i dramu “Invisible”, koju će premijerno izvesti u Londonu, gradu u kojem živi sa suprugom, škotskim glumcem Douglasom Henshallom
Koja vam je vaša knjiga najdraža? – Knjiga kolumni “Odbrojavanje” posebno mi je draga jer su u njoj neki moji meni najdraži zapisi. A mnogo mi znači i drama “Fragile” objavljena u Engleskoj, u izdanju Nick Hern Books.
Što ste vi u životu – odbrojili? – Rave partije, spavanje u prikolici, kampiranje, školske klupe, stretch-haljine, pramenove, jednokratnu tetovažu, jednokratne veze, instant-dijete.
Što trenutačno čitate? – “Human Stain” Philipa Rotha.
Koju ste predstavu pogledali najviše puta? – Vjerojatno “Jadnike” kad sam bila mala. Sve me u toj predstavi tada osvojilo, a posebno Branko Blaće u ulozi inspektora Javerta, dok je Barbara Rocco kao Cosette bila moj idol.
Kakvu glazbu volite? – U zadnje vrijeme najviše klasiku.
Mnogi se sjećaju kako ste plesali u videospotu “Apokalipso” Darka Rundeka. Kad najčešće plešete? – Nije to baš bio ples za neku pohvalu. Plešem uglavnom doma, gdje me nitko ne vidi.
Kako se najbolje opuštate? – Za punim stolom.
Imate li životni moto? – Nemam. Ali nastojim se rješavati svih oblika predrasuda i osuda.
Na što biste potrošili zadnji novac? – Na večeru.
Što prezirete kod ljudi? – Ne volim oportunizam, iživljavanje na slabima i životinjama te narcisoidnost.
Što ste željeli postati u djetinjstvu? – Balerina. Od toga sam odustala čim sam shvatila koliko se mora gladovati.
Znate li kuhati? – Kuhanje je vrlo kreativan čin i ponekad me veoma opušta. U našem domu volim okupljati ljude na večerama. Nemam neki specijalitet, ali u našoj su kuhinji pomiješani razni internacionalni utjecaji koji su u Londonu postali svakodnevna stvar.
Što vas ljuti? – Čekanje u redu na telefonu, reklame, tabloidi, korupcija, teror mladosti, teror kapitalizma, kanoni ljepote, nelogični zakoni, bespomoćnost.
Imate li neki skriveni talent? – Mislim da sam jako talentirana za pjevanje, ali se s tim slaže samo moja mama.
Kako se borite protiv kreativne blokade? – Rijetko me pohodi kreativna blokada. Jednom davno pročitala sam da je Goran Bregović rekao da je s inspiracijom kao sa zubnom pastom, stisneš i ona ide. To je uglavnom i moje iskustvo.
Jeste li ljubomorni? – Nisam.
Što vas oduševljava u Londonu, gradu u kojem živite već sedmu godinu? – Volim London zbog osjećaja nepreglednih mogućnosti.
Što je najteže u životu emigranta? – Osjećaj nepripadanja, biti Drugi je uglavnom vrlo uznemirujući i neugodan osjećaj.
Gdje biste još mogli živjeti? – U New Yorku, u Los Angelesu i u Istri.
Što vam najviše nedostaje iz rodnog Zagreba? – Noći u mom kvartu blizu Džamije, narančasta svjetla i zvuk tramvaja, to je za mene osjećaj doma i nema ga nigdje drugdje na svijetu.
Je li istina da je London “grad s previše pisaca”? – London ima desetak milijuna stanovnika. To je grad s previše svega.
U kojoj su fazi filmski scenariji za “Dvije” i “Fragile”? – Na ledu.
Jeste li kada surađivali sa suprugom, škotskim glumcem Douglasom Henshallom? – Dosad je samo igrao u BBC-jevoj radioadaptaciji moje drame “Fragile”.
Nedavno ste se vjenčali: što mislite u čemu je tajna kvalitetne veze i dobrog braka? – To je nešto što tek počinjem istraživati.
Zašto ste se odlučili na tajno vjenčanje u Las Vegasu? – Iz tajnih razloga.
Čime vas je suprug osvojio? – Mnogim talentima.
Što nikad ne biste oprostili? – Ne znam. Sve je pitanje okolnosti.
Kako se vidite za dvadeset godina? – Martin Amis kaže da kriza srednjih godina nastupa u trenutku kad čovjek izgubi i zadnji tračak iluzije da neće ostarjeti. A ja još imam tu iluziju.
Marijana Marinović