Kad im je prije tri mjeseca iznenada umro otac, troje darovitih glazbenika iz Zagreba – pijanistica Tamara Gal (22) i njezina braća Filip (20), student klasične gitare u Beču, i 15-godišnji učenik klavira Tin – ostali su bez najvažnijeg oslonca u životu. Premda i sami još gotovo djeca, preko noći su odrasli: brinu se jedni za druge, snalaze se u svakodnevnim kućanskim poslovima i plaćanju hrpe računa. I nemaju vremena za tugu. No, najvažnija im je briga osigurati si nastavak školovanja: da Filip ostane u Beču, a Tin nakon završetka muzičke škole i Škole primijenjene umjetnosti nastavi studij glazbe.
Njihov im je otac Damir Gal (53), koji je diplomirao na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu i magistrirao teologiju u Osijeku, govorio da će ih pratiti sve do doktorata. Sada to moraju postići sami, bez roditelja, jer prije pet godina bolest im je odnijela majku Ružu. Otac ih je tada, kao ptiće, natkrilio ljubavlju i sigurnošću.
Tamara, Filip i Tin za svog su oca održali humanitarni koncert In memoriam Damir Gal i u Hrvatskom glazbenom zavodu na klaviru i gitari izveli skladbe Mozarta, Bacha, Chopina, Scriabina, Barriosa i Liszta, koje su i njihovom tati bile drage. Trebao je to, zapravo, biti Tamarin diplomski koncert, s braćom kao gostima, a postao je koncert sjećanja. Željeli su da se čuje tko je bio njihov otac, pedagog, teolog i publicist te poznati zagrebački humanitarac, koji bi skinuo novu zimsku jaknu i dao je siromahu, za Božić osiguravao darove za tisuće mališana, tijekom rata u svoj dom primao izbjeglice, otvarao vrata svima kojima je trebala riječ ohrabrenja ili razgovor utjehe.
– Tjedan dana nakon tatina sprovoda – kaže Tamara koja je bila posebno vezana za oca i čula se s njime preko skypea svaki dan dok je lani studirala u Budimpešti – počela sam pripremati ovaj koncert. Otac nas je naučio da se u životu moramo boriti, da je, unatoč iskušenjima, važno kako ćemo se postaviti u određenoj situaciji. Nakon njegove smrti imala sam dvije opcije: plakati kod kuće po cijele dane, tonuti u depresiju i beznađe, ili nastaviti ono što je tata radio. Vodio je udrugu Moj grad Zagreb, koja se bavila humanitarnim radom, i Centar za prirodoslovne studije, čiji je cilj prikupljanje i distribucija znanstvenih informacija s područja prirodnih znanosti. Držao je predavanja o zdravlju, kao i o duhovnosti u KIC-u, gostovao je u HTV-ovoj emisiji Na rubu znanosti… A čim je uočio da smo daroviti, poticao nas je da se bavimo glazbom i sa šest godina upisao nas u glazbenu školu. Tata je lijepo pjevao, svirao je gitaru i trubu, i tu ljubav prema glazbi naslijedio je od svog oca, profesora solo pjevanja u Rijeci, gdje je i naš tata rođen. Sa svojim je društvom igrao i košarku, a na terenu su ga zvali – striček Jordan. O njemu je lani snimljen i dokumentarac “Tata Mata od formata”.
Premda je završio dva fakulteta, Damir Gal nije imao stalno zaposlenje. Radio je povremeno, na zamjeni u školama, dodatno bi zaradio nešto novca i prodajom slika koje bi naslikao. Ali unatoč tome što je njegova obitelj živjela skromno, neprestance je na razne načine pomagao drugima. Tu svoju humanu misiju započeo još kao 23-godišnjak. Nakon što je u samo tri mjeseca ostao bez roditelja, počeo je drukčije živjeti. Okrenuo se vjeri i postao altruist. Slično je na život gledala i njegova supruga Ruža, koja je radila kao viša statističarka u Državnom statističkom zavodu.
– Dobrota naših roditelja danas se nama vraća. Njihovi su nam prijatelji pomogli da platimo dugove i režije za stan, a dok smo pripremali koncert, često su nam iz Adventističke crkve, u kojoj je naš otac bio aktivan, doma donosili ručak – kaže Tamara i otkriva kao ona i braća posljednja tri mjeseca preživljavaju s 1600 kuna majčine mirovine. Tamara je dosad imala stipendiju grada Zagreba, a sad je Filip podnio molbu za stipendiju. Samo da nekako izguraju ovu godinu, onda će im, vjeruju sestra i braća Gal, već nekako biti lakše.
– Još ne osjećam da mog tate više nema. Nadam da će se pojaviti na vratima, ponašam se kao da je još tu, s nama – kaže Tamara koja je strašnu vijest da je otac preminuo od infarkta doznala dok je boravila na usavršavanju u Londonu.
– Nitko to nije očekivao – dodaje Filip. – Tata je kasno na večer osjetio bolno stezanje u grudima. “Ovo nije dobro”, rekao mi je i zajedno smo otišli na Hitnu. Tata je vozio. U bolnici u Vinogradskoj, zbog začepljenih srčanih vena, ugradili su mu dva stenta i nakon tjedan dana došao je kući. A onda se dogodilo najgore, srce mu je otkazalo… To je bio šok za sve nas. Mislim da smo još u šoku.
– Mnoge je potresla smrt našeg oca – kaže Tamara. – Osjetili su to kao veliki gubitak. Ali moju bol razumiju samo Filip i Tin. Zato mi je najvažnije da smo zajedno, da možemo iskreno razgovarati, podijeliti sve što nam se događa. Nikakav uspjeh, naše nagrade za glazbu koje smo osvojili, ne vrijede koliko naši zajednički trenuci, ljetovanja na otoku Molatu, naši ručkovi, razgovori, zajedničko rješavanje problema. To smo naučili od roditelja. Kao što su naši roditelji štitili nas, tako se sada Filip i ja ponašamo zaštitnički prema Tinu.
– Kad ih život ovako udari, mnogi ljudi odustanu od svega, ali mi nismo odustali od života – dodaje Filip. – Mi tugujemo tako da poduzimamo nove akcije. Tamara je već započela sljedeću: koncert i prikupljanje božićnih darova za djecu, za njihov osmijeh. Jer i našem je tati to bilo jako važno.
Jagoda Zamoda
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....