Budući da se običavate preseliti u grad u kojem radite, hoćete li i u Zagrebu boraviti sve vrijeme dok pripremate “Rat i mir”? – U Zagrebu ću biti, s malim prekidima, sve do kraja listopada. A stanujem na par koraka do HNK. Kako to da tek sada prvi put surađujete sa zagrebačkim HNK? – Očigledno je došlo pravo vrijeme, a u HNK prava intendantica.
Tko će sve glumiti u “Ratu i miru”? – Ponosan sam na našu “all star” podjelu, presretan da mogu raditi s izvanrednom ekipom, u kojoj su grandiozni Pero Kvrgić i Milena Zupančič, te Zrinka Cvitešić, Goran Grgić, Milan Pleština, Alma Prica, Luka Dragić, Iva Mihalić, Nikša Kušelj, Dušan Bućan, Ivan Glowatzky i, dakako, Livio Badurina.
Zašto ste prije pet godina odabrali Madrid za stalno mjesto boravka? – Madrid je bio kao dobro čuvana boca šampanjca, koja je tada jednostavno eksplodirala i omogućila veliku umjetničku renesansu. Što to Madrid ima, a drugi gradovi u kojima ste živjeli nemaju? – Madrid ima nebo. Tako plavo, tako beskonačno. Kao na Velasquezovim slikama. Uvijek sam govorio da je Madrid grad u kojem hodaš ulicama s pogledom usmjerenim u nebo, prema krovovima zgrada, gdje plešu anđeli. To nisam nigdje drugdje vidio. Čak ni u New Yorku, gdje sam proveo gotovo pet godina.
U kojim zemljama i gradovima najčešće radite? – Posljednjih nekoliko godina najviše u Madridu, malo i u Berlinu, a s predstavama gostujem po cijelom svijetu, od Japana i Europe do svih zemalja Latinske Amerike.
O čemu sve vodite računa pri odabiru suradnika? – Inteligenciji. Motivaciji. Talentu. Brzini.
Je li vam važno da ih i privatno donekle poznajete? – Ne, to nije važno. S pravima se prepoznaš u nekoliko sekundi, u nekoliko minuta i učini ti se da se poznajete vjekovima.
Do čijeg vam je mišljenja najviše stalo? – Najviše mi je stalo do mišljenja svjedoka.
Volite li dijeliti savjete? – To mi nekako ide u opis radnog mjesta…
Prihvaćate li sugestije glumaca kao dobrodošle ili kao petljanje u vaš posao? – Glumci su jedini pravi autori predstava, vlasnici svojih trenutaka na sceni, pa je zato njihova kreativnost neophodna.
Režija koje predstave vam je dosad bila najteža? – Uvijek ona posljednja, jer uvijek krećeš iz početka, od nule.
A što ste sve “režirali” u svom privatnom životu? – Mislio sam Sve, ali sam brzo shvatio – Ništa.
Imate li hobi? – Imam tu sreću da radim to što bih radio i u svoje slobodno vrijeme. Koju ste najveću ludost dosad napravili? – Nadam se da najveća neće biti ta koju ću tek učiniti.
Postoji li nešto zbog čega se kajete? – Postoji. Ali vam ne mogu reći što je to.
Priznajete li teško vlastite pogreške? – Ne. Na njima učim.
Što ne opraštate? – Izdaju. Glupost. Laž. Dvoličnost.
A što vas nadahnjuje? – Povijest ljepote i ružnoće.
Biste li se htjeli riješiti svojih poroka? – Ne, za sada mi je baš lijepo živjeti s njima.
Koliko daleko sežu vaša razmišljanja o vlastitoj budućnosti? – U budućnosti vrijeme ionako više ne postoji. Jer nam nije više potrebno.
Da vam ponude, biste li letjeli u svemir? – S velikim veseljem letio bih u Kubrickovu “2001: Odiseju u svemiru”. U zadnje sekvence filma.
Biste li mogli režirati u bestežinskom prostoru? – Bih. Recimo “Kaligulu”, drugi dio.
Je li teže glumiti ili režirati? – Ne znam, a nije ni bitno. Energija dobre predstave je uvijek u nepodnošljivoj lakoći postojanja. Pamtite li svoje snove? – Noću ih sanjam, ujutro već režiram. Posljednje što sam sanjao, vidjet će se i u “Ratu i miru”.
Je li vam filmska režija neostvareni san? – Da, ali sada nastojim filmske slike pretvarati u kazališne.
Koliko vaš život nalikuje na kazališnu predstavu? – Život sâm je puno uzbudljiviji i puno dramatičniji od bilo koje predstave.
Jagoda Zamoda