Sat prije ponoći 20. kolovoza rimski amfiteatar u središtu španjolskog gradića Méride proparali su prijeteći zvukovi potmule grmljavine, zrakoplova u brišućem letu, udaljenih eksplozija, sirena i bijesnog laveža. Crni cepelin crnim velom usidren u labirint od slame zlokobno je lebdio nad ogromnom, slamom zastrtom pozornicom, a prepuno je gledalište gotovo pobožno iščekivalo što će iznjedriti svjetska premijera “Medeje”, najnovije predstave proslavljenog slovenskog kazališnog redatelja Tomaža Pandura (46).
Tko je te sparne noći uspio dobiti kartu za meridski Teatro Romano, najočuvanije antičko kazalište na svijetu, i vidjeti Pandurovu “Medeju”, može se pohvaliti da je svjedočio rađanju nove kazališne epohe. Kritičari i teatrolozi jednodušni su u ocjeni da će se povijest novog europskog kazališta dijeliti na vrijeme prije i poslije Pandurove “Medeje”. Moglo se to naslutiti već i po ovacijama kojima je 3500 gledatelja ispratilo izvođače i autore te spektakularne, avangardne, na mahove neorealistične predstave koja na suvremen način govori o arhetipskom nesporazumu između dva svijeta koji se mogu zavoljeti, ali se ne uspijevaju razumjeti. Svoje viđenje Euripidove “Medeje” Tomaž Pandur uprizorio je u sklopu jubilarnog, 55. kazališnog festivala u Méridi, ljetnog festivala kazališne klasike koji se isprofilirao u jedan od najvažnijih kulturnih događaja u Španjolskoj.
Redatelj je klasičan Euripidov tekst godinu dana dorađivao zajedno sa svojom sestrom Livijom Pandur (50), dramaturginjom i asistenticom režije, te svojim dugogodišnjim suradnikom i prijateljem Darkom Lukićem (47), dramaturgom i predavačem na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Predstavu je postavljao dva mjeseca sa španjolskim glumcima koje predvodi slavna Blanca Portillo (46), našoj publici poznata iz filmova Pedra Almodovara (“Vraćam se”, “Slomljeni zagrljaj”).
U internacionalnoj ekipi s kojom je stvarao ovu epohalnu predstavu bili su i hrvatski umjetnici Ronald Savković (34), prvak baleta Berlinske opere, te scenograf Sven Jonke (36), osnivač zagrebačkog dizajnerskog studija Numen. S Tomažom Pandurom, koji već tri godine živi i radi u Madridu, razgovarali smo u Méridi dan nakon premijere “Medeje”. Premda je na svečanom domjenku poslije predstave slavio do ranih jutarnjih sati, nakon samo četiri sata sna ponovno je bio na nogama, svjež i oran za ekskluzivni intervju za Gloriju.
Jeste li očekivali ovoliki uspjeh? – Nekoliko dana prije premijere osjetio sam da je predstava postala živi organizam, veća i snažnija od bilo kojeg pojedinca koji je sudjelovao u njezinu nastajanju. A na premijeri se zaista dogodilo nešto veoma značajno i za publiku i za nas koji smo stvorili tu predstavu. Kažu da je ova predstava prijelomnica u europskom kazalištu, a ja je doživljavam i kao prijelomnicu u svojoj redateljskoj karijeri.
Jeste li ikad prije režirali “Medeju”? – Ne, ovo mi je prvi put. “Medeja” je veliki izazov za svakog redatelja, ali ja se više volim prepustiti da me tema sama pronađe, inspirira i nagovori na režiju. Osim toga, “Medeja” je od onih tekstova koje možeš režirati jedino ako imaš svoju Medeju, a meni se to dogodilo s Blancom Portillo, čudom od žene i glumice. Kad imaš takvu glumicu, sve ostalo je lako.
Koliko dugo surađujete s Blancom Portillo? – Ovo je naša treća suradnja. Prvi naš zajednički projekt bila je predstava “Barroco” koju sam 2007. režirao u Madridu. Blanca je tada s Almodovarom snimala film “Vraćam se”. Dijelio sam je s Pedrom: prije podne bila je s njim, popodne i na večer sa mnom. No, za nju je uobičajeno da paralelno radi nekoliko stvari, a sve to radi savršeno. U stanju je nakon pola sata probe s neviđenom lakoćom redatelju na izbor ponuditi pet stilova glume, pet žanrova i pet čudesnih kreacija.
Koliko ćete predstava odigrati u Méridi? – Najavili smo deset predstava i sve su unaprijed rasprodane. Kažu mi da se u povijesti festivala to još nije dogodilo. A ulaznice nisu jeftine, stoje od 29 do 55 eura. U deset dana našu predstavu vidjet će više od 30.000 ljudi, što je za kazališne razmjere fantastičan uspjeh.
Jeste li već dobili pozive za gostovanja? – Već su nas pozvali u Pariz, Rusiju i na turneju po Italiji.
Jeste li stvarajući “Medeju” imali pred očima nečiju konkretnu sudbinu? – Svatko od nas s balkanskih prostora u predstavu je unio neku svoju uspomenu iz balkanskog ratnog iskustva. Predstava je posvećena svima koji bježe, obrađuje temu egzila i izbjeglica, ali nije izbjeglištvo samo zbog ratova, politike ili religije. Izbjeglištvo može biti i spiritualno, intelektualno ili emotivno.
Vaša predstava otvara pitanje je li glavna junakinja zaista ubila vlastitu djecu. Otkud takav obrat u ”slučaju Medeja”? – Najnovija istraživanja pokazuju da je u “slučaju Medeja” jedan strašan zločin u montiranom procesu pripisan nedužnoj strankinji, a da su Medejinu djecu, i to ne dvoje, nego sedmero, brutalno ubili građani Korinta. I jasno, poslije su zbog negativnog publiciteta po zvali Euripida da im popravi imidž i taj zločin prišije Medeji. To je toliko suvremeno, upravo boli koliko je tu sličnosti s onim što se događa nama danas i ovdje.
Nitko vas nikad nije čuo da ste povisili glas ili nekome rekli grubu riječ. Kako motivirate glumce? – Protivnik sam redateljske diktature i ne želim tjerati druge da misle kao ja. Moj ključ je da svatko na sceni živi svoj san, a ne moj redateljski. Želim da glumci budu autori i vlasnici svog trenutka na sceni. S godinama sam razvio metodu kako strukturirati emocionalnu arhitekturu glumaca, kako u njima otvoriti one nesvjesne prostore koje inače skrivaju i plaše ih se.
Kad ste naučili španjolski? – Prije dvije godine. Prvu predstavu u Madridu još sam režirao na engleskom i bio sam “izgubljen u prijevodu”. Tada sam shvatio da pod hitno moram naučiti španjolski.
Jeste li talentirani za jezike? – Ne, nisam talentiran, ali sam uporan. Uzeo sam privatnog učitelja jezika s kojim sam radio i po šest sati dnevno.
Kako je živjeti u Madridu? – Madrid je fantastičan. Živio sam u New Yorku, Hamburgu, raznim gradovima, ali mislim da sam tek u Madridu našao to što sam tražio. Grad pršti od energije, ali u njemu nije lagodno živjeti jer se konstantno mijenja. Svako jutro kad se probudiš, Madrid ti ponudi neko novo iskušenje.
U kojoj četvrti Madrida stanujete i znaju li vaši susjedi da ste redateljska zvijezda? – Stanujem u četvrti Chueca, to je centar centra Madrida, i susjedi znaju tko sam i što radim. Za razliku od naših prostora, gdje je uspjeh zabranjen, Španjolska voli uspješne ljude i uspješne predstave. Prije nekoliko godina najavljivali ste da ćete se okušati i u filmskoj režiji.
Što je s vašim filmskim projektima? – Mene je uvijek više zanimao film nego kazalište. Ja prenosim filmsko iskustvo u kazališni prostor pa su moje predstave zapravo filmovi uživo, kako ja to volim nazivati. Do 2012. intenzivno ću se baviti kazalištem, a mislim da bi tada već bilo vrijeme da režiram film. S Darkom Lukićem paralelno pišem dva filmska scenarija, ali još je prerano govoriti o detaljima.
Što će biti vaš sljedeći kazališni projekt? – U Berlinskoj operi ću sljedećeg proljeća postaviti svoj drugi cjelovečernji balet. To će biti kruna moje suradnje s Ronaldom Savkovićem. Teme koje smo izabrali za taj balet naslanjaju se najviše na Andreja Rubljova, oca suvremene ruske umjetnosti. Druga tema bit će motivi iz knjige znanstvenika Stephena Hawkinga “Kratka povijest vremena”. Vjerojatno ćemo Rubljova poslati na putovanje kroz povijest vremena.
Hoćete li tim baletom ponovno pomicati granice kazališnih žanrova? – Nadam se da hoćemo, jer to je jedino interesantno. Mislim da su mitovi zato da ih se uništi i da oni koji žive danas i ovdje stvore nove mitove. Kazalište se ne smije baviti prošlošću, već stvarati nove slike kakve još nitko nikad nije vidio. Tu ja vidim budućnost kazališta.
Nevio Pintar