Tuga se svakim danom teže podnosi

Toše je bio naš anđeo na zemlji jer nam je pomagao na sve načine: glazbom koju smo voljeli i ponosili se kad se slušala izvan granica Makedonije, vjerom da se poštenim radom može ostvariti svoj san, humanitarno… Toše je sad naš anđeo na nebu jer i nakon smrti siromasima poput mene pomaže da prežive. Od njegove smrti prodao sam toliko svjećica da ću svoju nezaposlenu ženu i četvero male djece mjesec dana moći prehraniti i kupiti ogrjev za zimu – kaže prodavač svijeća na glavnom skopskom trgu Makedonija. Otuda svakoga dana kreću kolone autobusa prema dvjestotinjak kilometara udaljenom Kruševu, rodnom gradu pokojnog pjevača, gdje se sada nalazi i njegovo posljednje počivalište.

Glavnom cestom koja vijuga gradom što se ugnijezdio na padini planine stiže se do groblja. Svako jutro i poslijepodne posjećuje ga najbliža Tošina obitelj: majka Dominika, otac Nikola, sestra Dori sa suprugom Slavenom Risteskim, teta Viktorija Nikoloska sa sinom Andrejem i kćeri Zoricom. Na Tošinim roditeljima patnja je ostavila traga. Oboje su vidno mršaviji nego na fotografijama sa sprovoda i potpuno odsutni – do trenutka kad sjednu na klupicu pored groba i počnu oplakivati stradalog sina. Plaču s njima i tinejdžerice, umirovljenice, Tošini prijatelji koji održavaju grob. Uz vijence i bukete cvijeća ostavljaju slike Majke Božje, brojanice, figurice anđela, srca, poruke… Ima ih iz svih krajeva bivše Jugoslavije, Albanije, pa čak i Turske. Pokojni pjevač pokopan je uz sve državne počasti nasuprot grobu nacionalnog junaka Pitua Gulija, ali slaba je to utjeha njegovim najbližima. Jednako očajni kao kad dolaze na groblje, s njega i odlaze u smaragdnozelenom golfu koji je Toše kupio ocu na dar.

Na nekoliko minuta vožnje, u gornjem dijelu Kruševa, njihova je kuća, od ostalih u nizu izdvaja se samo po ulazu na kojemu je pričvršćena fotografija Toše Proeskog s naslovnice “Božilaka”, albuma s tradicionalnim makedonskim pjesmama objavljenim prije dvije godine. Kroz malo dvorište s cvjetnim gredicama prolazi se kraj ograđenog dijela u kojem je nekoliko šarplaninaca. Naviknuli na procesiju ljudi koji obitelji poginulog pjevača već četvrti tjedan dolaze izraziti sućut, golemi psi samo mirno, gotovo tužno, pogledavaju goste, a potom okreću glave u smjeru iz kojega se čuju tihi jecaji. U svom stanu u visokom prizemlju Tošini roditelji izolirani su u svojoj boli. Posjetitelje prima i ugošćuje obitelj Proeski u stanu na katu, koji je bio kruševski dom pokojnog pjevača. Do njega se stiže drvenim stubama uz koje je na zidu Tošin veliki portret – ulje na platnu nepoznatog umjetnika. Dvosobni stan od 75 četvornih metara nedavno je preuređen, kada i cijela, sto godina stara kuća. Lijevo je spavaća soba, desno kupaonica i mala ostava, a ravno ulaz u dnevni boravak povezan s kuhinjom od teške hrastovine, načinjenom po Tošinoj zamisli.

U kredencu je njegova fotografija na kojoj nosi svoje omiljene izrezane traperice, prije negoli mu ih je jednog jutra baka, sva sretna, predala zašivene, “kako više ne bi hodao poderan”. U uglu je stalak na kojemu je televizor, Tošine nagrade s festivala, njegove odbojkaške lopte, pisma i medvjedići, koje su mu slale obožavateljice, njegove uokvirene fotografije… Na garnituri od bijele kože, u kojoj je on nekada sjedio, sada obitelj Proeski po cijele dane prima goste koji im dolaze izraziti sućut. Tošina sestra Dori (33) i njezin muž Slaven Risteski (40) te majčina sestra Viktorija Nikoloska (56), njena kći Zorica (27) i sin Andrej (25) preuzeli su na sebe da primaju goste u 40 dana nakon smrti – koliko po pravoslavnim običajima traje žalovanje. Po njihovu vjerovanju, duša pokojnika još toliko boravi u kući i traži mir. Trećeg, devetog i četrdesetog dana od smrti uz grob se održava opijelo, a posljednjeg dana žalosti za širu obitelj organizira se ručak. Bit će to 25. studenoga, kad se na groblju ponovo očekuje masa ljudi koji će doći pokojnom pjevaču odati počast.

Srušen svijet

– Toga jutra, 16. listopada, srušio se cijeli naš svijet. Otac je bio u šoku do sprovoda, kad se nakratko trgnuo i zatražio da otvore lijes da posljednji put vidi mrtvog sina. Majka se nešto bolje držala prvih dana, ali sad mi se čini da ona sve najteže podnosi. Ja brata na odru nisam imala snage pogledati. Možda je tako bolje, jer ću ga pamtiti onakvog kakav je bio za života. Dubok udah, dubok izdah i nekoliko trenutaka koncentracije trebalo je Tošinoj sestri Dori da tihim glasom počne pričati o njihovoj najprisnijoj povezanosti. Činjenica da je Toše postao estradna zvijezda između nije ništa promijenila: za Dori je on bio samo njezin mali brat.

– Teško mi je govoriti jer mi se čini da sve što kažem nema smisla. Misli mi, zapravo, i ne dolaze, samo i dalje osjećam beskrajnu ljubav prema svom jedinom bratu. Reći ću vam nešto što će vam možda najbolje opisati naš odnos: iako sam ja bila djevojčica, a on je bio moj šest godina mlađi brat, mi se nikad, ama baš nikad, nismo potukli. Ne pamtim da se ikad naljutio, bio je miran kao janje, a energičan samo na sceni – govori Dori pokazujući obiteljske albume s fotografijama. Malo je onih iz njihova djetinjstva, jer se tada fotografiralo mnogo manje nego danas, a i njihova obitelj bila je veoma siromašna pa si je to rijetko mogla priuštiti. No, bili su sretni, toliko da se Dori pri sjećanju na te dane čak i sada, u najtežim trenucima njezina života, otme smiješak.

– Kao da je bilo jučer, sjećam se naše sreće kad je Toše došao na svijet. Nekoliko dana nakon njegova rođenja, 25. siječnja 1981., baka i ja čekale smo da se mama s njim vrati iz rodilišta u Prilepu. Obje smo gorjele od uzbuđenja: svako malo sam odlazila do prozora da vidim dolaze li, a ona me smirivala da toliko ne trčim po kući jer je danima čistila i sve pripremila za dolazak bebe. Toše je bio mirno i veselo dijete, osmijeh mu nije silazio s lica – kaže Dori, dodajući da je Toše vječno nešto pjevušio, što za njihovu obitelji i nije bilo neobično. – Svi obožavamo glazbu, samo stariji vole starogradsku, a mlađi rock. Kao i svi muškarci u obitelji, Toše je počeo svirati razne instrumente po sluhu. Svoj predivan glas naslijedio je od naše mame. Kad je postao toliko poznat da su ga prozvali “makedonski slavuj”, pozvao me da mu budem prateći vokal na snimanjima pjesama i koncertima, no na to se nisam mogla odlučiti. Toše je bio jedan i jedini, a moj domet bilo je pjevanje djeci u vrtiću u Kruševu, u kojem radim kao odgajateljica. No, sad sam zamukla i nisam sigurna hoću li ikad više zapjevati.

Fan Mirka Filipovića – Bio je veliki vjernik, što za našu religioznu obitelj i nije čudo. Po predanosti vjeri najviše se uvrgao na našeg oca. U našem manastiru običavao je satima sjediti i ni s kim ne razgovarati. U svakoj torbi nosio je po dvije-tri brojanice i ikone, da ga čuvaju, a s nedavnog putovanja u Jeruzalem, što mu je cijeloga života bila velika želja, donio je drveni križ koji je zaneseno gledao i dodirivao. Sakrivao ga je od svih i mislim da je to bila njegova najveća relikvija – kaže Dori, priznajući kako je trenutačno u fazi ljutnje prema svemu: automobilu u kojemu je njen brat poginuo, ljudima koji su ga okruživali i Bogu koji ga je tako brzo i naprasno uzeo s ovog svijeta. Postoji li uopće Bog, ako na taj način uzima čovjeka koji je toliko volio davati. Tošino omiljeno mjesto za izlazak u Kruševu je bio kafić Planet. U njemu je proveo i poslijepodne uoči nesreće. Najdraže mu je bilo mjesto pored šanka, pio bi nesicu, samo ponekad džin ili domaću rakiju. Često bi dohvatio mikrofon i spontano zapjevao. Na zidovima su njegove uokvirene fotografije, na stropu kafića ostao je njegov potpis, a u knjigu žalosti stalno se upisuju obožavatelji. – Bilo mu je jako stalo da svima bude dobro i veoma se trudio da tako bude. Prošlo ljeto, kad je bio na duljem godišnjem odmoru kod kuće, po cijele dane razvažao je djecu u svom novom jeepu. Kruševo je malo, svi se poznajemo, pa je tako iz automobila svakog pozdravljao i vikao: “Volite se!” Kao da je osjećao što će se dogoditi. A moje sinove, 10-godišnjeg Kristijana i četverogodišnjeg Nikolu, naprosto je obožavao. Sa svojim je nećacima provodio svaki slobodan trenutak i govorio im da će jedan biti maneken, a drugi glazbenik, na njega.

Dorin suprug Slaven Risteski kaže da Toši nije bio samo šurjak, već ih je vezalo pravo muško prijateljstvo. – Upoznali smo se – kaže Slaven Risteski – mnogo prije negoli smo se Dori i ja vjenčali. Sjećam se kako se veselio kao malo dijete kad je u proljeće 1996. dobio u ruke svoju prvu zaradu, 200 njemačkih maraka, od koncerta u jednom klubu u Kavadarcima. Trenirao sam ga kung fu i kick box i mogu reći da je bio izuzetno nadaren za borilačke vještine te veliki fan Mirka Filipovića. Inače, obožavao je odbojku pa je bio sponzor odbojkaškom klubu Sinalco iz Kruševa. Kako je ovo lovački kraj, Često smo zajedno odlazili u lov, no on je samo šetao po prirodi. Volio je životinje, osobito šarplanince, pa ih je uvijek imao desetak. Bio je neizmjerno tužan kad mu je lani od starosti uginuo 14-godišnji Mećo. O ostalima se sada brinem ja. Bio sam mu prijatelj, vozač i osiguranje, znao sam sve njegove djevojke i ljubavne tajne. Već po njegovu pogledu mogao sam zaključiti kad mu se neka cura sviđa. Svi su uvijek komentirali da ima oči koje kao da se stalno smiješe, a kada bi mu se djevojka svidjela, one bi jače zasjale. Dječački bi uzviknuo: “Jao, ova mora biti moja!” Volio je automobile, motore i mobitele, koje je često mijenjao, a stare bi uvijek ostavljao nama u obitelji. Nakon tragedije postalo mi je jasno da ja moram preuzeti mučnu ulogu obiteljske veze s javnošću, iako mi to nije bilo lako.

Slaven Risteski tako je u najtežim trenucima primao izraze sućuti iz cijele bivše Jugoslavije, a dok smo razgovarali, iz Zagreba mu se javio Slaven Zambata. Kapetan Dinamove zlatne generacije iz 1967. Čuo je, naime, da je Slavenu Risteskom otac dao ime po njemu, pa ga je poželio utješiti. – Da se razumijemo, iako smo u Kruševu relativno izolirani, boli nas kad do nas dopru spekulacije o nesreći i našim odnosima s Tošinom menadžericom Ljiljanom Petrović i djevojkom Andrijanom Budimir. Svi razgovaramo, gotovo redovito se čujemo, i nikome od nas nije lako. Tošinom prijatelju –oletu, koji je vozio auto, ništa ne zamjeramo, sve smo prepustili pravosuđu neka ono odradi svoje – kaže Risteski, a na njegove riječi nastavlja se Viktorija Nikoloska, sestra Tošine majke Dominike:

– Možda je najteže u svemu bilo to što je cijela bivša Jugoslavija za Tošinu pogibiju saznala prije nas, njegove obitelji. Kada su 16. listopada poslije devet ujutro iz Award produkcije nazvali Tošine roditelje na kućni broj, javio se otac, oni su ga samo kratko obavijestili što se dogodilo i izjavili sućut. Moja sestra i šurjak, Tošini roditelji, srušili su se na pod i nekoliko sati bez prekida plakali. Uopće nismo znali kako da im pomognemo, kako da ih smirimo. Ni danas nisu mnogo bolje. Samo se na trenutak osvijeste, a već idućeg trenutka ne vjeruju da ga više nikad neće vidjeti. Zašto on, pitaju se, kad svi kažu da je bio anđeo na zemlji? I zašto tako mlad? Teško je tješiti se mišlju da Bog najbolje prve uzima k sebi. Svi imamo osjećaj kao da je Toše otišao na još jednu turneju s koje će se uskoro vratiti, a prije toga nazvati, kao što je uvijek činio, da mu mama napravi sarmu u listu od loze – sa suzama govori Viktorija Nikoloska.

U Tošin stan stigle su i njegove stvari pronađene u karamboliranom touaregu – sve neoštećene. Kovčeg je još neotvoren, u ostavi, jer nitko nema snage raspakirati ga, a na njemu leži pjevačev šešir. Čak i njegova najdraža električna gitara, fenderica s oznakom MZ4135116, prošla je bez ogrebotine, a osim vidljivih otisaka prstiju, njegova obitelj na njoj je pronašla dugu tamnu Tošinu trepavicu i zalijepila je – da tu zauvijek ostane.

Velika tuga je i u Skoplju, gradu gdje je Toše živio od devetnaeste godine, kada se upisao na Muzičku akademiju. Na središnjem gradskom trgu svi koji su ga voljeli, poštovali ili im je naprosto samo žao što je jedno tako mlado biće otišlo s ovog svijeta, pale svijeće i donose cvijeće. Tko god dođe u glavni makedonski grad, s tog oltara tuge kreće kamo je naumio. Ali i dalje će ga pratiti Tošin glas, koji dopire iz trgovina i kafića u kojima puštaju njegove pjesme.

Svaki događaj počinje i završava njegovim imenom. Tako je bilo i prošlog petka u dvorani Kale, na utakmici koju su rukometašice kluba Kometal Đorđe Petrov igrale protiv Ruskinja u Europskoj ligi prvaka. Djevojke, kojima je Tošin hit “Igra bez granica” postao himna kluba, razvukle su duž dvorane transparent na kojem je pisalo:”Počivaj u miru Toše, anđeo si bio na zemlji, anđeo ćeš biti na nebu”. Toše je volio rukomet i često je dolazio na utakmice jer je u Kometalu igrala njegova djevojka Andrijana Budimir, koja je s tim skopskim klubom 2001. osvojila naslov prvakinja Europe. Da mu je ona ipak bila najveća ljubav, potvrđuju njezine suigračice te skopski gradonačelnik Trifun Kostovski, inače vlasnik spomenutog kluba.

Posljednji intervju

Upravo ta veza izazvala je brojne polemike. Mnogi su Andrijani Budimir zamjerili što nije poštovala četrdeset dana žalovanja, nego je odmah nakon Tošine pogibije ispričala detalje o njihovoj vezi. Neki čak osporavaju da su i bili u ozbiljnoj vezi, no njezine kolegice iz kluba, kao i skopski gradonačelnik, svjedoče da je pjevač posljednjih mjeseci s Andrijanom živio u stanu u elitnom skopskom naselju Zlokuće, posebno čuvanom od neželjenih pogleda. Nakon zadnjeg intervjua u TV showu Vrtuljak, koji na Kanalu 5 vodi Vesna Petruševska, otišao je kući, večerao s Andrijanom, ona mu je spakirala stvari za put, a potom je pošao na kobno putovanje prema Zagrebu…

No, u spomenutom intervjuu prešutio je da ima djevojku. Voditeljica Vesna Petruševska znala je za Andrijanu, ali, kako kaže, nije inzistirala na zadiranju u njegovu privatnost, poštujući dogovor Toše i Andrijane da svoju vezu taje do početka sljedeće godine.

– Vodila sam desetak njegovih koncerata – kaže Vesna Petruševska, koja je s Tošom napravila prvi, ali, na žalost, i posljednji intervju. – Prije svakog nastupa sklopio bi oči i molio se. Kad je 1999. proglašen za najboljeg pop-pjevača, najavila sam ga kao princa iz Kruševa, a u dvorani je nastala euforija. Snažno sam ga zagrlila, i od tog trenutka postala njegov fan. Bio je talentiran, znao je da ima anđeoski glas, ali koliko to god trivijalno zvučalo, podržavala ga je samo njegova publika, dok su mu mnogi kolege zavidjeli. Glas mu je bio dovoljan, nije pjevao samo kad je – spavao. No, svi smo zaboravili da mu je bilo samo 26 godina. Suviše smo ga opteretili, pretvorili u megazvijezdu. Bio je zaista dobar dečko. Gotovo da nije imao mana. Samo bi katkad zapalio cigaretu ili popio pivo te bi, kao svaki umjetnik, bio osjetljiv kad bi o sebi u novinama pročitao nešto što mu se ne bi svidjelo. Mogu samo reći da je nakon Toše ostala velika praznina.

Za Tošom tuguje i Kaliopi Bukle, poznata makedonska kantautorica, koja je prvi put smogla snage javno progovoriti o svom mlađem kolegi. A toliko ih toga veže! Njegovo rodno Kruševo, odakle je podrijetlom njezina baka, ljubav prema glazbi, duhovnost, vjera u ljude i dobrotu.

– Malo je ljudi koji su Tošu istinski poznavali, jer je s vremenom postajao sve oprezniji, zatvarao se u sebe i pravo lice pokazivao samo rijetkima – kaže Kaliopi. -Bila sam mu iskrena prijateljica i uvijek govorila što mislim, ali ostalo je mnogo nedorečenog. Otpratila sam već mnoge drage ljude iz svoje obitelji, ali Tošina me smrt višestruko pogodila, zato što je neočekivana. Zadnji smo se put zbog nečeg važnog čuli nekoliko tjedana nakon njegove pobjede na Radijskom festivalu na Hvaru. Kao što sam to često činila, poslala sam mu poruku. Uzvratio mi je odmah, što me jako začudilo, i poručio da je vrijeme da učinimo nešto zajedno. I doista, primila sam se posla te skladala i napisala tekst za našu zajedničku pjesmu. Dok sam još sjedila za klavirom, nazvala sam ga u Kruševo, jer sam željela da pjesmu koju sam za nas dvoje skladala, odmah čuje makar i preko telefona.

Primivši tužnu vijest o pogibiji dragog prijatelja, Kaliopi je odlučila prepisati tekst na papir i u omotnici ga staviti na njegov kovčeg, da pjesma koju je nazvala “Nikad zajedno do kraja”, ode s njim. No, shrvana tugom, zaboravila je omotnicu kod kuće. Otkrila je to negdje u blizini Prilepa, a suprug ju je tješio kako je to znak da je nije ni trebala staviti tamo kamo je namjeravala, već je realizirati.

– No, to naprosto nije moguće. Pjesma je pisana za nas dvoje, a tako će i ostati – ali drago mi je da ju je barem čuo… Tošine prijatelje i štovatelje bole priče koje su se proširile. Svaki dan čuju ili pročitaju neku novu “informaciju” o Tošinim poslovima, ugovorima, odnosu s menadžericom, dugovima, pravim i samozvanim djevojkama… Kao da se samo čeka da prođe četrdeset dana žalovanja pa da Skoplje eksplodira od afera. No, njih za to nije briga. Bol im mogu ublažiti samo Tošine pjesme koje im daju osjećaj da je još s njima, tu negdje, u blizini. Jedna od njih je i “Arija”, duet s talijanskom pjevačicom Giannom Nannini, snimljen za album koji je trebala izdati engleska diskografska kuća. Spot se pušta na YouTubeu, a pjesma se može čuti i na makedonskim radijskim postajama.

Elizabeta Kančevska, kordinatorica za zaštitu lika i djela Toše Proeskog

Sve se radi u suglasnosti s obitelji

Na žalost, smrt makedonskog pjevača mnogi su iskoristili za vlastito bogaćenje: na crnom tržištu DVD sa snimkom njegova sprovoda naplaćuje se 50 denara, što je manje od eura, posvuda se mogu kupiti majice s Tošinim likom, piratska izdanja njegovih CD-a i DVD-a dosežu neslućene naklade… U sveopćoj egzaltiranosti nižu se svakakve ideje, pa se tako predlaže da ga se proglasi svecem, kao i da skopski aerodrom, umjesto imena Aleksandra Velikog, nosi njegovo ime. Stoga, da bi sačuvao dignitet preminulog pjevača, makedonska Vlada osnovala je Koordinacijsko tijelo za zaštitu imena i djela Toše Proeskog. – Sve ideje i inicijative usmjeravat će se u to tijelo u kojem su po jedan predstavnik iz premijerova kabineta, Ministarstva kulture, Makedonske akademije nauka i umjetnosti, lokalne samouprave, iz Kruševa, Ministarstva unutrašnjih poslova, te Tošin šurjak Slaven Risteski i ujak Stevan Aceski, pravnik iz Prilepa – kaže Elizabeta Kančevska, državna tajnica za kulturu u makedonskoj Vladi i glavna koordinatorica spomenutog tijela. Na prvom sastanku odlučeno je da se osnuje Zaklada Toše Proeski, uredi njegova spomen-soba, objavi poštanska marka s njegovim likom, te uredi grob u Kruševu.

Sonja Zdraveska, Tošina učiteljica

Prva slova i prve note

Tošini roditelji upisali su svog sina u Osnovnu školu “Nikola Karev”, iako to nije bila najbliža škola, jer su željeli da mu predaje učiteljica Sonja Zdraveska, njihova susjeda i obiteljska prijateljica: – Dok je bio beba, znala sam njegovoj mami priskočiti u pomoć i pričuvati ga, a kad je krenuo u školu, prva četiri razreda bila sam mu učiteljica. Djeca su ga voljela jer je bio veliki prijatelj, uvijek veseo i razigran. Bio je u mojoj pretposljednjoj generaciji prije mirovine. Naučila sam ga prva slova i brojke, note i pjesme, a znanje je upijao poput spužve. Sve ga je zanimalo i imao je same petice. Bio je izuzetno poslušno dijete. Iako su njegovi bili izuzetno siromašni, sjećam se da je jednom prilikom svoju olovku dao djetetu koje je nije imalo. Njegov glazbeni talent za mene nije bio iznenađenje, jer je njegova obitelj često svirala i pjevala na terasi, a susjedi su obožavali te njihove spontane koncerte. Pod odmorom sam ga često slušala kako pjevuši pjesmice koje smo učili u školi..

– Kad je krenuo u srednju školu u Bitolu, redovito bi me posjećivao kad bi vikendima dolazio kući. Naslućivala sam da će ga glas proslaviti pa sam ga upozorila da, kad se to dogodi, mora ostati skroman i marljiv. No, rekla sam mu i da je previše statičan na bini, da se mora više kretati i osloboditi na sceni. Zahvalio mi je i u svemu me poslušao. Viđala sam ga često i otkako je postao poznat, osobito ovo ljeto kad je bio na poduljem odmoru u Kruševu. Svjedočila sam kad je na misi nepokretnoj djevojci pomogao da uđe i iziđe iz naše crkve, te je pridržavao tijekom mise. Posljednji put vidjela sam ga u subotu, 13. listopada, tri dana prije nesreće. Moj sin Zdravko, odbojkaški sudac, sudio je na utakmici u kojoj je igrao. Smiješio se, iako je teže skakao zbog ozljede na lijevom koljenu. Nakon utakmice, sjeo je u svoj džip i na odlasku nam mahnuo…

Miroslav Vujić, odvjetnik Tošine menadžerice Ljiljane Petrović ‘Krunski dokazi’ su ukradeni

Odvjetnik menadžerice Toše Proeskog demantira napise o devet privatnih računa svoje klijentice na koje je, navodno, uplaćivan i novac Toše Proeskog. Tvrdi da postoji samo jedan račun, i to u Srbiji, otvoren u rujnu, uoči potpisivanja ugovora s Budvanskom rivijerom za Tošin novogodišnji nastup u Budvi. Kako je u to vrijeme njezina tvrtka Final Cut T. produkcija već bila u stečaju, više preko nje nije mogla poslovati, pa se čini da joj je jedino rješenje za nastavak poslovanja bio privatni račun. No, odvjetnik tvrdi samo jedan i da u njemu nije ništa sporno.

– Ljiljana Petrović imala je Tošinu suglasnost da spomenuti ugovor može u njegovo ime potpisati, a kako se ugovor neće moći realizirati, dan je nalog za povrat 45.000 eura koji su uplaćeni na njezin privatni račun otvoren kod podružnice makedonske Procredit banke u Srbiji. Taj je ugovor, kao “krunski dokaz” u nizu navodno sumnjivih poslovanja Ljiljane Petrović, ukraden iz njezine torbe iz bolničke sobe u Novoj Gradiški, nakon prometne nesreće, a dokopao ga se jedan novinar-lešinar uvjeren da je otkrio tko zna što senzacionalno. Kad njime nije uspio ucijeniti moju klijenticu da napokon progovori, ponudio ga je medijima: makedonski su ga odbili, pa su to njegovo “otkriće” najprije objavili na hrvatskoj Novoj TV. Svi ugovori koje je sklapala Tošina menadžerica, tvrdi njezin odvjetnik, bili su dostupni mladom pjevaču, a neke je sastavljao i njegov ujak Stevan Acevski, odvjetnik iz Prilepa. Toše Proeski je znao i za dugove tvrtke Final Cut T. produkcija, koja je zbog 180.000 eura neplaćenog poreza od srpnja u stečaju, a “buru” je podigao stečajni upravitelj Đorđe Kostov kad je, dodaje odvjetnik, četiri dana nakon pjevačeve smrti i njegova proglašenja zaslužnim građaninom Makedonije, od Uprave prihoda zatražio otpis duga.

– Stečajni je upravitelj – kaže odvjetnik Vujić – reagirao, čini se, suviše emotivno, tražeći otpis duga, jer se on nema odakle naplatiti. U tih 180.000 eura najveću stavku čine kamate na osnovni dug od 60-70 tisuća eura, koliko je uloženo u Tošin pretprošli album. No, zbog piratskih izdanja, njime je zaradio samo tisuću eura, pa se dugovanje nije imalo od čega vratiti i na njega su vrtoglavo rasle kamate. Ljiljana Petrović je pokušala na rate podmiriti dug kako se tvrtka ne bi zatvorila, no uništili su je pirati i visoke kamate.

Ttrifun Kostovski, gradonačelnik Skoplja

Toše nam je svima mnogo značio

– Moja izjava da smo Tošu pokopali kao najgoreg kriminalca pogrešno je protumačena. Toše nije bio obična osoba, bio je pop-ikona, uzoran mladić koji je u kratko vrijeme uspio toliko toga postići u životu, i žao mi što se njegov povratak u Makedoniju zbio u gluho doba noći: oko ponoći je helikopter s njegovim tijelom sletio na skopski aerodrom i odmah je odvezen u Kruševo, tako da se od njega nisu mogli oprostiti brojni obožavatelji iz Makedonije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije, jer nisu stigli na pogreb. Toše Proeski zaslužuje da njegov grob bude mjesto okupljanja njegovih poštovatelja, mjesto hodočašća, i da nakon prvobitnog šoka i četrdeset dana žalovanja ne padne u zaborav. Razumijem bol roditelja, jer Toše je njihov, ali istodobno je i naš. I upravo zbog onoga što nam je svima značio, trebalo ih je uvjeriti da prije ukopa u Kruševu dopuste da se uz njegov odar u Skoplju dostojno oproste svi koji su to željeli.

Silvija Glavić Stocca

Tekst je originalno objavljen u tiskovnom izdanju Glorije broj 670.