U ljubavi nema vječnosti

Svatko od nas, kad prebire po svom životu, pokaje se barem jednom zbog nečega što je propustio, a nije trebao, jer da nije, život bi mu sigurno išao neki drugim tokom. I sama sam se bila uhvatila, iako ne volim “čeprkati po prošlosti”, kako se pitam, i to ne samo jednom: Da sam znala što će mi donijeti život, možda ne bih putovala svijetom, proslavila se, zarađivala novac i stjecala mnoge prijatelje, ali i uništila prvi obiteljski život… Da sam znala da se ne smije mladog čovjeka ostaviti dva mjeseca bez seksa, možda bi sve bilo drugačije, možda bih ostala čak u prvom braku. Doduše, brzo bih s takvim preispitivanjem prestala jer sam bila sigurna da bih živjela životom koji mi ne bi bio pristajao i koji me ne bi činio sretnom… Da sam znala da svaka veza završi poslije nekoliko godina slično, zasićenjem, ne bih ni dopustila da se i toliko zadržim uz nekoga… I tako svatko od nas ima neko svoje – da sam znala… Da o tome pišem, opet me na to ponukao život, zapravo tuđi, iako me uvijek jedino zanimao moj. Ali, uvijek te netko uvuče u svoje probleme. Moja očajna prijateljica, sva zdvojna, podosta mlađa od mene, prava dobra žena, odana i sva posvećena mužu, djeci i kući, kako se obično za nju govorilo, došla mi je i u plaču ispričala svoje muke. A priča je počinjala karakterističnim upitom, kako se to svima dešava, samoj sebi: – Da sam znala da će se onaj moj muž tako ponašati pod stare dane, učinila bih ono što si ti radila kad bi ti muškarci počeli ići na živce i kad bi ti dojadili – ostavila bih ga kad je bilo vrijeme, kad su se i za mnom okretali, kad sam bila i ja privlačna i lijepa. Zamisli, on ljubuje s našom bivšom susjedom, još relativno mladom ženom, dosad neudanom, i čak se zatelebao u nju. Sram me ljudi, ali ne zbog sebe, nego zbog njega. Bit će ruglo u susjedstvu, ali i ne samo on. Smijat će se i meni i djeci. Uopće ne znam što ću. Najradije bih se rastala, ali i to me sram. Čini mi se da moj život, ovakav, više nema smisla. Htjela sam joj reći, odmah, da njezin dosadašnji život nije imao smisla, a ovo što joj se desilo, nije ni čudo da jest. No, znala sam da moram biti oprezna, znala sam da je to boli, znala sam i da mu je, bedača, cijeli život bila pod papučom, da je radila ono što je on htio, da je izgubila svoju osobnost odavno, a ne sad kad je ona saznala ono što su svi drugi znali odavno – da on šara sa svakom koja ga hoće, da je najmanje opasno ovo što čini sad, jer je to što čini labuđi pjev muškarca koji je očajan jer postaje – nemoćan.

Htjela sam joj reći da je čak i dobro da mu ta susjeda podigne moral, ali ipak nisam. Jer, kako reći ženi da to što je radila cijeli život, ne može ispraviti preko noći i to samo zato što je saznala nešto zapravo – nevažno. Ja sam znala ono što ona nije – da “švaleri” ljubuju, ali rijetko ostavljaju žene. To čine oni koji se zaljube kao telci, oni naivni, dobri i pristojni, koji u takvoj situaciji, nenavikli na to, jedino rješenje vide u rastavi. Izmislila sam za nju priču koja je bila toliko prozirna da bi svaka malo pametnija žena brzo je pročitala, ali ne i ona kojoj je voda doista “došla do grla”, barem je ona tako sve to shvaćala. Bila je to priča o ženskoj nametljivosti, o muškoj slabosti, o vjernosti njezina muža cijeli život i o tome da je ona njegova jedina i vječna ljubav, što je, tek djelomično, na njegov način, dosad i bila. No, priča je bila mnogo kompliciranija, čak i meni nevjerojatna. “Švaler” se doista zaljubio, našao je ono što je, kako je znao govoriti, pravdajući se, cijeli život tražio. Našao je partnericu, a ne podanicu! A moja prijateljica je bila, misleći kako je to u braku najvažnije, baš to. Taj glupan je čak bio u stanju razvrgnuti i četrdesetogodišnji brak jer je, ipak, u toj “priležnici”, kako ju je krstila njegova žena, ali i s još daleko gorim epitetima, našao “ženu svoga života”, kako je stalno trabunjao i kako su mu se tek na to svi podsmijavali. Eto, samo iznimke potvrđuju pravilo. Nikad nisam poslije ni pitala, ali ni saznala kako su ga “prisilili” da se sve to razbuca, ali uspjeli su. Razišao se sa svojom ljubavnicom, ali ja sam imala osjećaj da je “umro”. Nije to više bio onaj čovjek kojeg sam poznavala, bila je to sjena koja je tek hodala bez cilja i bez volje da živi. Objektivna kakva već jesam kad su u pitanju emocije, pitala sam se ima li itko pravo uništiti ičiju ljubav pa i onu koja se javi u dobi u kojoj se javila mom znancu. Moje je stajalište da nema, moje je mišljenje, a tako sam se cijeli život vladala, da na ljubavnu sreću nitko nema pravo utjecati do onih kojima se ona dešava. Iako sam se cijeli život čuvala znatiželje, iako sam rijetko kad ikoga pitala za ono što sam držala njegovom intimom, kad sam svoga znanca jednom slučajno srela i na konvencionalni upit kako si, dobila odgovor: – Da sam znao, što sad znam, bio bih bolje. Bilo mi je sve jasno. Da je znao kako će mu život izgledati, živio bi ga pa čak i u ove dane – drugačije. Iako mi je njegova žena bila prijateljica, iako mi ju je bilo žao, moje simpatije su taj čas bile na njegovoj strani. Nisam se složila ni kad je naša zajednička znanica likovala nad njim jer sad pati i govorila “da je došlo vrijeme da i on pati zbog svega što je cijeli život činio ženi i tolikima koje je varao i lagao im. Sve kao da mu je došlo odjednom na naplatu”.

Ovo dvoje će si sigurno u svom životu koji je pred njima neprestance postavljati pitanje – da sam znao. No, ne mora to biti uvijek nešto što nas asocira na žalost. Možda bi bilo dobro čuti i ono što usrećuje, kao što je usrećilo Neviju, relativno mladu ženu, odgojenu da smije voditi ljubav tek s onim “koji s njom misli ozbiljno”. Najveća glupost koju sam znala slušati, ali može se i to još čuti! I pod tim dojmom, iako lijepa, ne bi se dugo zadržala ni u jednoj vezi. A bilo je predivnih momaka koji su je oblijetali. Sve dok joj nije “došlo u glavu” da bi ipak trebala “raditi što sve cure rade”. I kad je upoznala Karla, svaki put kad bi se sastali, krv joj se jače uzburkala, srce bi svaki put tuklo kao da će iskočiti iz grudi, i ona je konačno izgubila kontrolu nad sobom. Smijala sam se kad mi je poslije, slobodno, kao da se radi o prijateljici, a ne ženi koja joj može biti baka, rekla kako se kaje što je izgubila toliko vremena bez da osjeti što je, zapravo, ljubav. Njezino – da sam znala – imalo je sasvim drugačiji prizvuk od onoga što smo inače naviknuli slušati. Možda će mnoge potaknuti baš to na razmišljanje. Jer, svi smo skloni analizirati, promišljati na ono što smo prošli, ali bilo bi bolje kad već ponavljamo pitanje – da sam znala – da učinimo odmah ono što smo propustili. Ne jednom sam učinila baš to, i nikad se nisam pokajala. A kako su naše boljke uglavnom vezane uz ljubav, bilo koju i bilo prema kome, tu i treba reagirati odmah. U ljubavi nema mnogo filozofiranja. Kad se voli, treba se voljeti do kraja, a isto tako kad ona prestane, treba prekidati. Sve drugo je mrcvarenje, ubijanje onoga što smo doživjeli lijepo i zagorčavanje života. Ljubav da, pa nemam ništa ni protiv ljubakanja, sve dok nas to zabavlja i ne ugrožava nikoga. Pametan i muškarac i žena znaju granicu. Jedan psiholog, što me čudilo, davno je rekao, ali vjerojatno mu je to, onako ljudski, izletjelo: “Samo bedaci vjeruju u vječnost”.