MISLAV BAGO

U poslu nastrljiv, kod kuće miran

-Politika me oduvijek zanimala. Mnogi kažu da je to dosadno područje, no ja mislim da je više nego zanimljivo – politika kreira naše živote svaki dan. Neki vole pratiti kulturu, neki zabavu, neki modu, a ja politiku – kaže Mislav Bago.

Urednik i voditelj HTV-ovih političkih emisija Otvoreno i Magazin poznat je po tome da svojim sugovornicima stalno upada u riječ, ne dopušta im da završe misao i ne ustručava se nikome – čak ni kad je riječ o predsjedniku ili premijeru države – postaviti i najneugodnije pitanje. I premda je njegovo područje politika, 35-godišnji Zagrepčanin, koji je na televiziji od 1994., jedva čeka svoj novi novinarski zadatak – odlazak na Olimpijske igre u Peking, odakle će izvještavati zajedno s novinarima sportske redakcije. No, to mu nije prvo takvo iskustvo: prije četiri godine bio je dio TV ekipe na Olimpijskim igrama u Ateni. Otkud politički novinar na sportskoj manifestaciji? -Da ste me to pitali 2004., uoči odlaska u Atenu, ne bih još znao što bih vam odgovorio: tada su me pozvali da idem raditi priloge koji su vezani uz sport, ali ne uz sama natjecanja. Tako sam, primjerice, napravio reportažu o baseballu, koji se smatra isključivo američkim sportom, a on je vrlo popularan na Kubi i u Japanu… A kako se u Ateni zatekao i Juan Antonio Samaranch, i s njim sam napravio intervju. Jura Ozmec, šef projekta Peking 2008., opet me s istim zadatkom pozvao u Kinu: ja neću izvještavati o utrci na 100 metara s preponama, ali olimpijada je i nešto više od toga. I upravo zbog toga drugog šalju me onamo. A što bi moglo biti to “drugo”? -Mnogo će se priča roditi na licu mjesta, tijekom olimpijade, no svakako ćemo gledateljima pokazati kakav je Peking, kako se taj grad i zemlja razvijaju, pokušat ću im prikazati tu civilizaciju, posve različitu od naše europske. Kako se pripremate za svoju emisiju, a kako za olimpijadu? – Paralelno, dok pripremam Magazin, čitam časopise i knjige o Kini i Pekingu, istražujem po internetu, gledam filmove… Radim na dva kolosijeka. Kako su vas prihvatili kolege iz sportske redakcije? – Iskreno, pomalo sam strahovao hoće li me prihvatiti, s obzirom na to da dolazim iz programa u kojem funkcioniramo drukčije od njih. Oni su tako uigrana ekipa da se već razumiju i dogovaraju pogledima. No, moj se strah pokazao bezrazložnim. Planirate li i sportaše “rešetati” i provocirati poput sugovornika u svojoj emisiji? -Ma, ne pada mi na pamet! Sportski program je nešto posve drugo, to nije politika, zašto bih ja rešetao jednog Duju Draganju ili Gordana Kožulja koji su sjajni sportaši? Ipak, neću ih ni “maziti”. Jeste li već bili u Pekingu? -Ne, nikada, to će mi biti veliko otkriće. Ondje je sve golemo i velik mi je izazov upoznati grad posve drukčijih proporcija i kulture od onih na koje smo mi u Europi naviknuti. Biste li prihvatili poziv da prijeđete u sportsku redakciju? -Uz dužno poštovanje prema tim ljudima koje izuzetno cijenim, ja sam odabrao posao koji volim raditi, baš kao i oni. Mislim da imamo sjajne sportske novinare i ja bih ondje bio suvišan. Kako ste počeli raditi na HTV-u? -Prijateljica me 1994. preporučila Branimiru Biliću koji mi je dao da radim priloge u njegovoj emisiji TV Parlament. Pomagao sam mu i učio posao uz njega i druge novinare poput Igora Mirkovića, Tihomira Ladišića, Maju Sever… Posao mi je vrlo zanimljiv, svaki dan donosi nešto drugo i uza sve mane – nedostatak slobodnog vremena, nepostojanje radnog vremena te svakodnevni napor – meni odgovara. Sve je dinamično, puno adrenalina, stalno sam u pokretu, a to odgovara mom karakteru. Iz kakve obitelji potječete? -Tata je podrijetlom iz Hercegovine, gdje su sve obitelji mnogočlane, a nas baš i nema mnogo: tata, brat, šurjakinja, dvije nećakinje, baka, stric i strina. Nismo brojni, ali smo vrlo skladna obitelj. A pokojna mama, baka i prabaka su Zagrepčanke. Što sam onda ja – integralni Hrvat?

Gdje ste odrasli? -Rođen sam u Zagrebu, no djetinjstvo i osnovnoškolske dane proveo sam u Velikoj Gorici, gdje su moji roditelji imali stan. Kad sam krenuo u gimnaziju na Gornjem gradu, preselio sam se u Zagreb, u bakin stan u kojem i danas živim. No, svaki sam vikend išao u Veliku Goricu, svom društvu s kojim sam odrastao. I danas ondje žive moji prijatelji, kumovi… Na nastavi tjelesnog – u čemu ste bili najbolji? -U markiranju, kao i većina. Nije da me kao klinca nije zanimao sport, no moj je tata tako želio da se bavim nogometom, a ja sam prema nametnutom oduvijek imao odbojan stav, da sam i taj sport nekako samo odgurnuo od sebe. Moj mlađi brat Zvonimir ostvario je očev san, ali je u jednom trenutku stao, pa ja danas nisam brat poznatog nogometaša.

Kako održavate tjelesnu kondiciju? -Prije nikako, a posljednje dvije-tri godine trčanjem i vježbanjem na spravama. Svako jutro prije posla odem na Savski nasip i trčim sat vremena, a redovito odlazim i u teretanu. S kime odlazite u teretanu? -Sam. Ako ideš s društvom, onda ti veći dio vremena ode na pričanje umjesto na vježbanje. Svladao sam sve sprave i ako želiš pravilno vježbati, moraš biti koncentriran. Koje sportove gledate uživo, a koje na malom ekranu? -Ne volim ići na utakmice. Nogomet gledam na telki, a zanimljivi su mi i atletika te rukomet, koji je vrlo dinamičan. Odbojka također. Koliko uopće pratite sport? -Ne skupljam sličice nogometaša, ali znam mnogo o povijesti nogometa, čitam Sportske novosti i čini mi se da znam koliko treba – možda i više od onih koji se smatraju sportskim fanovima. Dakako, kad je u pitanju hrvatska nogometna reprezentacija, onda sam i ja sportski fan.

Za koji klub navijate? -Za hrvatsku nogometnu reprezentaciju! Od koga ste “naučili” tako diplomatski odgovarati? -Od Damira Polančeca, potpredsjednika Vlade Republike Hrvatske i ministra gospodarstva, rada i poduzetništva. Tko vas se iz svijeta sporta dosad najviše dojmio? -Slaven Bilić, bio mi je gost u emisiji. Jednostavan čovjek, prema kojem osjećate strahopoštovanje. Žao mi je zbog ove halabuke koja se bespotrebno stvorila oko njega. A koga biste voljeli intervjuirati? -Nogometaša Ivana Klasnića. Želio bih čuti njegovu životnu priču, s obzirom na to što je sve prošao od trenutka kad su ga zbog bolesti bubrega “otpisali” pa do dana kad se vratio na nogometni teren u velikom stilu.

Koliko imate slobodnog vremena i kako ga provodite? -Uz dobru organizaciju, i uz ovaj se posao može imati slobodnog vremena. Osim toga, ako šest dana radim ubitačnim tempom, dovoljan mi je jedan dan da se isključim, napunim baterije i na posao se vraćam kao nov. A slobodno vrijeme provodim onako kako mi dođe: nekad sam cijeli dan u krevetu, gledam telku ili filmove na DVD-u, a nekad odem s društvom na izlet ili, pak, samo na piće. Imate li neki hobi? -Kao klinac sam skupljao poštanske marke, ali zašto, ne znam. Volim čitati povijesne knjige, memoare… Nedavno sam pročitao knjigu o šest Hitlerovih najbližih suradnika.

Koju vrstu glazbe volite? -Sve osim narodnjaka – poštujem ljude koji to slušaju, svatko ima pravo izbora, ali ja volim Gibonnija, Jinxe… Na koncerte baš i ne idem, zadnji put slušao sam U2 u Sarajevu 1997. Ne volim ta masovna okupljanja, gužvu, naguravanje. Radije ću u autu slušati CD Robbieja Williamsa nego otići na njegov koncert. Zašto grizete nokte? -Netko puši, netko se drogira, netko pije, a ja grizem nokte. I pokušavam prestati. Počeo sam kao klinac. Jedno bih vrijeme prestao, pa opet počeo, a sada sam opet u fazi kad to pokušavam staviti pod kontrolu.

Što najradije gledate na televiziji? -Serijale, filmove, dokumentarce… Volim gledati CSI, to me zaista opusti. Zapravo, volim sve serijale osim sapunica. Na televiziji ste nasrtljiv, dominantan, nametljiv i drzak voditelj koji stalno provocira sugovornike.

Radite li to namjerno, zbog emisije, ili je to naprosto dio vašeg karaktera? -Joj, znam da sam na ekranu kao pit bull, ali privatno sam daleko od toga. Imam osjećaj da će gost, ako mu dam da se raspriča, preuzeti emisiju. Možda s tim prekidima nekome idem na živce, ali goste, na neki način, moram “držati na uzdi”. Zato postavljam niz kratkih pitanja i pokušavam postići da odgovori budu što kraći. Osim toga, nakon 30 sekundi koncentracija gledatelja pada i treba ga zadržati uz ekran.

Koja vam se najveća pogreška dogodila u emisiji? -Kad sam htio kontrirati Vladimiru Šeksu i uvrijedio Zagorce, rekavši: “Ljudi smo, nismo Zagorci.” Umjesto da to bude zgodna upadica, bilo je grozno i ispričao sam se. Ne bih si više dopustio tako nešto. Koja sve “oružja” upotrebljavate da dobijete odgovor od sugovornika, do koje ste granice spremni ići? -Sa svakim gostom prije emisije prođem sve teme, da nam bude lakše. Ali, nikada u emisiji nisam iskoristio – niti bih to ikada učinio – ono što mi je sugovornik rekao neslužbeno. Ako to jednom napraviš, tu osobu više nećeš dobiti u studio.

Što biste učinili da vas gost počne vrijeđati? -Bez razmišljanja bih mu pokazao vrata i usred emisije izbacio ga iz studija. Ja nikada nikog ne vrijeđam pa to ne bih dopustio ni drugima. Zašto uvijek svima upadate u riječ, radite li to i prijateljima? -E, da, priznajem, radim to i u emisiji, i privatno. No, stvar je u tome da ja unaprijed znam što mi sugovornik želi reći pa mu hoću pomoći. A neki kažu da to nije dobro…

Imate li neki ritual prije ulaska u studio? -Mislite, kao nogometaši koji nose stare čarape i to… Zapalim cigaretu da me malo smiri, iako nisam pušač.

Jesu li vam ikad prijetili nakon emisije? -U ovom poslu to je dio života, s time se treba znati nositi. Ne mogu svakome ugoditi, moram biti spreman i na kritiku i na pohvalu. Kojeg biste svjetskog političara voljeli dovesti kao sugovornika i zašto? -Vladimira Putina. Fascinira me što je napravio od Rusije, njegov kontroverzan stil i način vladanja… Iako više nije predsjednik, on je i dalje “kralj”.

Koga ste zvali kao gosta, a niste ga uspjeli dobiti? -Kardinala Bozanića. On bi bio vrlo zanimljiv gost, no crkveni vrh funkcionira drukčije…

Tko vam bira odjeću za emisije? -Pomirio sam se s tim da moram biti u odijelu. Biram ih sam, a kravate katkad posudim iz “fundusa” kolege Zorana Šprajca. Trudim se biti, kako kaže moja kolegica Anita Malenica, “modno neunakažen”. Ne patim na marke, važno mi je samo da mi odijelo dobro pristaje.

Koliko imate odijela? -Nemam pojma, mnogo – neka su televizijska, a neka moja.

Imate li stilista? -Poštujem njihov posao, ali mislim da se i sam mogu pristojno odjenuti.

Gdje volite izlaziti? -Najčešće sam u kafićima, s društvom iz djetinjstva, a moj je ritual subotnja kava kod Charlieja i u Buldogu. Vjerujete li u ono da žene, zapravo, privlače ćelavi muškarci? Smeta li vama ćelavost? -Ne, više mi je smetao višak kilograma. A što se tiče žena, nisam primijetio da baš salijeću nas s manje kose…

Imate li neku neostvarenu želju? -Baš i ne. Želim si zdravlje i miran normalan život, da imam razumne šefove i da svaki tjedan uživam u svom poslu. Želio bih posjetiti neku egzotičnu zemlju, a posebno me privlači Izrael – na tako malom prostoru toliko je toga različitog. Kamo idete na odmor? -Zbog Pekinga neću na dulji godišnji već ću si priuštiti produžene vikende po Jadranu. Nemam određenu destinaciju, ne volim trendseterska, razvikana mjesta. Idem s društvom iz Velike Gorice: malo ćemo igrati picigin, malo ispijati kavicu u nekom kafiću na obali, uživati i to je to.

Snježana Dragojević Harapin

Linker
18. lipanj 2024 04:20