U životu sam jako loša glumica

Više nemam privatnog života: posljednjih mjeseci dane provodim na snimanjima, a na večer učim tekst ili igram u predstavama zagrebačkog i varaždinskog HNK, “Hasanaginica”, “Park” te “Kaj sad” – govori 28-godišnja glumica Leona Paraminski, zvijezda dramskog serijala “Dobre namjere”. Za ulogu forenzičarke Lade Banov Kolić Leona se čak pripremala u laboratoriju zagrebačkog KBC-a Rebro: za analizu DNK iz vlasi dobila je pohvale tamošnjih stručnjaka, koji su joj u šali ponudili posao – ako se ikad prestane baviti glumom. No Leoni, koja je dosad glumila u petnaest filmova, a za ulogu u “Prezimiti u Riju” nagrađena je Zlatnom arenom na Pulskom festivalu 2002., ne pada na pamet odustati od svog životnog poziva. Karijeru je, kaže, spremna zapostaviti samo kad postane majka, a nada se da će to biti uskoro. Ovih dana zaokupljena je planovima o uređenju novog stana u koji se useljava s dečkom, godinu dana mlađim producentom Borisom Meštrovićem. U stanu je, kaže, već odredila prostoriju koja će jednog dana biti – dječja soba.

Kad se u vama probudila želja za majčinstvom? – Posljednjih godinu dana razmišljam o djetetu jer mislim da bi mi ono promijenilo život. Nemojte me pogrešno shvatiti, nisam nezadovoljna, no beba bi mi bila “točka na i” te zaokružila moj život na pravi način i dala mu novu dimenziju. I Boris je obiteljski tip i volio bi što prije biti tata.

Kako ste upoznali dečka, producenta Borisa Meštrovića? – Upoznali smo se u producentskoj tvrtki u kojoj radi, dok sam još bila u vezi s glumcem Kristijanom Potočkim. Bio mi je vrlo šarmantan i zabavan, a mislim da sam se ja njemu svidjela jer sam slobodoumna i luckasta. No, počeli smo izlaziti tek nakon što smo Kristijan i ja prekinuli, a ubrzo smo počeli živjeti zajedno. Ima tome već dvije godine. Dobro se slažemo, a nabavili smo i psa, prekrasnog njemačkog ovčara Bena.

Što vas izbaci iz takta u zajedničkom životu? – Redovito su to sitnice, poput predmeta odloženih na pogrešno mjesto. No, u bitnim stvarima se dobro slažemo i nemamo problema s podjelom kućanskih poslova: ako Boris kuha, ja ću oprati posuđe, smeće će baciti onaj tko se sjeti… Volim čistiti i pospremati, to mi često pomaže da iz sebe izbacim negativnu energiju. Za koji dan ćemo se useliti u novi stan, pa sam spakirala devet velikih vreća odjeće koju ću darovati Caritasu. I jedva čekam da počnemo uređivati svoj novi dom, svu sam energiju i sav novac uložila u taj stan.

Kako ćete ga urediti? – Dosta je prostran i prozračan, i za taj su prostor idealni svijetli tonovi, koje ću kombinirati sa starinskim detaljima. Dosta namještaja tek trebamo kupiti, no zato sam nabavila “kuhinju svojih snova” – sa zlatnim elementima i velikom pločom od crnog mramora. I Boris i ja volimo fino jesti i kuhati: on odlično pripravlja meso, a ja tjestenine. U zadnje vrijeme češće je on za štednjakom, a ja nabavljam hranu, na koju trošim najviše novca.

Na što još trošite? – Ne trošim jer želim urediti stan. Za kupnju odjeće više nemam vremena i živaca, a kad mi nešto treba, “uskoči” moja šest godina mlađa sestra Ines, studentica novinarstva, koja kupi ono za što misli da će mi pristajati. Prije sam se voljela dotjerivati, a sad se najbolje osjećam kad u trenirci i tenisicama šetam parkom s Benom.

Koje vas odredište najviše privlači? – Hodočašće od Madrida do grada Santiago de Compostela, dugo 800 kilometara. Za to trebam odvojiti 40 dana, a čak je i glumica Shirley MacLaine propješačila tu rutu kad je imala veliku životnu krizu. Mnogi ne shvaćaju tu moju potrebu da poradim na sebi i svojoj duhovnosti, no najvažnije je da me razumiju moji najbliži, poput dečka, sestre i najbolje prijateljice Marijane. I oni su zainteresirani za hodočašće, a ako ne budu mogli, najvjerojatnije ću prije ili poslije ljeta otputovati sama ili s Benom. Jedino me trudnoća može spriječiti u tom naumu.

Možete li se zamisliti kako živite mirnim obiteljskim životom? – Tu sam vrlo kontradiktorna osoba: s jedne strane, htjela bih imati veliku obitelj, mnogo djece i barem šest pasa, a s druge bih htjela biti slobodna, nesputana i ne vezati se ni za koga.

Čega se još bojite osim vezivanja? – Bojim se običnosti i uklapanja u masu. Zato sam se dugo opirala glumiti u sapunicama, da me ne bi pamtili i “etiketirali” kao sapuničarku.

Mediji su vas etiketirali i kao jednu od najzgodnijih Hrvatica! – To mi, na žalost, nimalo ne laska. Takve ljestvice ljepote nisu mi ni pomogle ni odmogle u životu. Za sebe mislim da sam obična cura, koja ne odlazi na in mjesta niti pati za dizajnerskim krpicama, pa mi nije stalo hoće li me netko proglasiti lijepom ili dobro odjevenom. Važnije mi je da me cijene zbog mog rada i da u meni prepoznaju kvalitetnu osobu.

Kako vam je onda bilo glumiti negativku Dolores u “Običnim ljudima”? – Vrlo zahtjevno, ali mi je uloga tako opasne osobe bila i velik izazov. Inače volim intrigantne, teške i mračne uloge, koje su sasvim suprotne od mog karaktera. Volim te glumačke raspone i transformacije iz lika u lik, a svoju sklonost preobrazbama u privatnom životu pokazujem čestim promjenama frizure i boje kose. Doduše, već sam dulje vrijeme plavuša.

Kakvo vam je bilo djetinjstvo? – Prekrasno. Odrasla sam u Vrbovcu, gdje sam s ekipom iz ulice cijele dane igrala gumi-gumi i izvodila psine poput razbijanja prozora na starim kućama. Dosta toga me zanimalo, ali bi mi interes jednako brzo i prolazio. U školi sam trenirala tenis i karate, glumila u dramskoj sekciji, pjevala u zboru… Nisam mogla dugo stajati na jednom mjestu, čak ni mirno sjediti u razredu, pa sam često markirala i zbog toga dobivala jedinice. No, malo sam se smirila nakon mature u Općoj gimnaziji u Vrbovcu, kad sam sa 17 godina upisala Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu.

Gdje se osjećate doma: u Vrbovcu ili u Zagrebu? – Ja sam odasvud pomalo i nigdje nisam pustila korijenje. Slobodno se osjećam u nepoznatim gradovima. Zbilja ne znam što je to u meni: jako se bojim vezati, ali i ostati sama.

Hoće li udaja za Borisa ublažiti taj vaš strah? – Ne znam, nismo o braku mnogo pričali. Meni ta formalnost ništa ne znači, premda su mi neki prijatelji rekli da je brak produbio njihov odnos.

Je li na vašu nesigurnost utjecalo to što ste dijete razvedenih roditelja? – Vrlo moguće. Razvoda svojih roditelja ne sjećam se baš najbistrije, no sigurno je da dosta strahova, blokada i ograda u sebi nosimo od djetinjstva. Ne zamjeram roditeljima to što su se rastali: moja mama je bila vrlo mlada kad me rodila, imala je samo 18 godina, a uvijek sam za to da se ljudi rastanu nego da pate u lošem odnosu.

Tko su vaši prijatelji? – Od kolega sam najbolja s Natašom Dorčić i Livijem Badurinom, a iako ih rijetko vidim, ostala sam dobra s generacijom s akademije: Dorom Fišter, Ivonom Jukom, Olgom Pakalović, Zrinkom Cvitešić, Marijom Škaričić, Dušanom Bućanom, Jasminom Telalovićem, Lukom Dragićem. Najbolja prijateljica mi je Marijana, inženjerka kemije zaposlena u Krki, a vrlo sam bliska i sa svojom šest godina mlađom sestrom Ines.

Marijana Marinović

Pročitali ste skraćenu verziju teksta. Ako želite saznati više pročitajte tekst u tiskanom izdanju Glorije broj 687 ili se pretplatite na PDF izdanje.