Katarina Radivojević (31), sjajna glumica koja plijeni zanosnim izgledom i neospornim glumačkim umijećem, nakon Srbije i Amerike osvojila je i Hrvatsku. Glavnom ulogom u TV serijalu “Najbolje godine” postala je zvijezda koju prepoznaju na ulicama Zagreba. Boreći se kao lavica da nađe svoje mjesto i ostvari uspjeh, mala Zone izrasla je u snažnu i neovisnu ženu, ali je zapravo i dalje krhka i izuzetno emotivna.
Nakon prekida sa Vukom Miškovićem nije izgubila vjeru da istinska ljubav pobjeđuje sve prepreke i nada se kako će je pravi muškarac osvojiti hrabrošću i zaslužiti mjesto u njenom životu, sigurna da će takav naići kada ga najmanje bude očekivala.
Nedavno ste u Hrvatskoj završili snimanje serijala “Najbolje godine” u kojoj tumačite ulogu Lorene Levaj. Postali ste prava zvijezda, prepoznaju li vas ljudi na ulicama Zagreba? – Da, to se često događa, jer serijal ide u terminu od osam navečer pa ga rijetko tko propušta, posebno mlađa i srednja generacija. U početku je bilo i olakšanje što sam u zemlji gdje govorim svoj jezik i svi me razumiju, a opet nitko ne prepoznaje, a sada je situacija dosta drugačija. Međutim, bila bih neskromna kada bih rekla da mi nije drago zbog toga. Jednog jutra kada sam krenula u trgovinu, prišao mi je stariji gospodin na ulici i zahvalio mi se rekavši da sam mu zaista uljepšala dan samim tim što me je sreo. Nakon toga osjećala sam se sjajno.
Kako ste se uklopili u tamošnji ritam života i na koji način ste se zabavljali u slobodno vrijeme? – Zagreb je puno manji od Beograda. Ako preko dana izađete na kavu, neminovno je da ćete, za razliku od naše prijestolnice, sresti bar petoro ljudi koje poznajete. Ali, s druge strane ima svoj šarm, fantastično je uređen, a kultura im je na zavidnom nivou. Sjajna stvar je što kod njih postoji Exit, nezavisno kazalište, a ne institucionalno, koje su kreirali mladi kao mjesto gdje izvode predstave po svom izboru i čak ih produciraju. Takvi ambiciozni, nesputani i hrabri ljudi, čini mi se, ne nedostaju Beogradu, ali kao da su se negdje sakrili, zaspali. Ipak, bez obzira na sve njegove mane, ovo je moj grad koji ne bih napuštala, i što sam duže izvan njega imam sve veću želju da mu se vraćam.
Je li istina da ste već dobili ponude za nove projekte, o čemu se radi i kada se ponovo “selite” u Hrvatsku? – U planu je snimanje druge sezone serijala i to mi je glavni projekt za sljedeću godinu. Bit će tu ponovo dosta rada, snimanja, ali mi je izuzetno isplativo. Voljela bih više raditi u Srbiji, ali drago mi je što sam uspjela da ljudi iz još nekih bivših jugoslavenskih republika čuju za mene pa da i odtamo dobivam ponude i, što je još važnije, budem u poziciji da biram šta ću prihvatiti. U vrijeme kada sam dobila ponudu da dođem u Hrvatsku bila sam u Americi i dvoumila se šta da radim. Sada shvaćam da je moja odluka bila ispravna i ni u jednom trenutku se nisam pokajala. Mislim da smo mojim angažmanom tamo, a to je rekao i jedan od njihovih producenata, napravili veliku i lijepu stvar za kulturne odnose Srbije i Hrvatske.
Kolege sa seta su vam priredile pravu malu rođendansku zabavu. Jeste li tijekom rada u Hrvatskoj stekli i dobre prijatelje? – To je tako prenijeto, ali zapravo smo Petra Cicvarić , Dolores Lambaša i ja istog dana slavile rođendan i dogovorile se da napravimo zabavu na setu. Slavili smo do pola dva ujutro, a kako sam imala snimanje sutradan u sedam, nije imalo smisla da idem kući, pa sam prvi put u životu prespavala na setu. Društvo su mi pravile još dvije kolegice. U Zagrebu sam stekla zaista puno prijatelja, kao što su Marija Borić , Mirta Zečević , sve kolege su me sjajno prihvatili i nikada mi nisu dozvolili ni da pomislim da sam stranac, a kamoli da se tako osjećam.
Gdje god da se pojavite nikog ne ostavljate ravnodušnim. Trudite li se da ostavite dojam ili to jednostavno radi neka energija koju nosite u sebi? – Nikada se ne trudim da radim stvari zbog nekoga ili nečega. Kod mene to ide spontano. Ljudi me ili vole, ili ne vole, i svjesna sam toga. Moj obrambeni mehanizam je mala doza arogancije. Ne pretvaram se ni u jednom dijelu svog života, i to nikada neću promijeniti. Kada sam tužna ili ljuta, to pokazujem i mislim da bi mi bilo puno lakše u životu kada bih znala ponešto sakriti. Ali ni kao mala nisam to znala, niti sam ikada bila zlatna sredina. Čak sam i u osnovnoj školi imala prijateljice koje su me voljele, ali i one koje su me htjele ubiti.. Da li ste i privatno buntovni i nezavisni kao i likovi koje najčešće tumačite? – Izrazito sam emotivna, a taj stav da se mogu nositi sa svim zaista je samo obrambeni mehanizam jednog vrlo krhkog bića.
Iako su vas spajali sa mnogim muškarcima, Vuk Mišković je jedini kog ste javno predstavili kao dečka. Koji su bili razlozi za prekid veze? – Sa Vukom sam bila u iskrenoj vezi, a pristala sam da ga predstavim javnosti jer sam, poučena iskustvom, shvatila da će me to manje koštati i prestat će me spajati s ljudima sa kojima nikada nisam bila. Spajali su me čak i sa političarima, dok sam ja bila samo sa muškarcima umjetničkog duha. Takav je i Vuk, on voli kazalište i imali smo puno toga zajedničkog. Ali, ljubav dođe i prođe, i to se i nama dogodilo. Bila sam, možda, i previše usredotočena na sebe i posao, a manje na nas dvoje i jednostavno smo se udaljili.
Jeste li ste još u kontaktu i mislite li da je moguće ostvariti prijateljstvo nakon ljubavi? – U kontaktu smo i dalje, ali nisam sigurna koliko ljudi mogu biti baš iskreni prijatelji nakon ljubavne veze. I sami ste priznali da je daljina uticala na vaš odnos. Vjerujete li, ipak, da prava ljubav pobjeđuje sve prepreke? – Da, apsolutno. Vjerujem u ljubav skoro pa utopijski. Ona ne poznaje granice i ako je prava, ništa ne može ju ništa uništiti.
Vidite li se skoro u ulozi majke? – Karijera mi postaje pomalo europska, puno treniram i radim na sebi. Na sve načine ugledala sam se na europske trendove pa ću i u tome. Sada sam u najboljim godinama, imam vedrinu i izgled dvadesetih, a duh mi je zreliji, bogatiji i pametnija sam nego što sam bila tada. Posjedujem određeni status, uživam i nemam potrebe da se sada bavim majčinstvom. Ali, to je sve stvar trenutka kada naiđete na pravu osobu. Da sam ga srela prije pet godina, dogodilo bi se možda i tada.
Biste li pristali da u izvanbračnoj zajednici dobijete dijete ili vam je vjenčani list preduvjet za potomstvo? – Papir mi nimalo nije važan već ljubav, tolerancija i razumijevanje dvoje ljudi. Ali, naravno, bitno mi je da dijete živi u zajednici i zdravoj sredini, uz svakodnevno prisustvo i oca i majke. Ne bih nikako voljela da dijete odgajati sama.
Kajete li se zbog nečega? – Žao mi je što sam često zbog iskrenosti i naivnosti padala na zlobne provokacije nekih ljudi, ali s vremenom sam stekla mudrost i sad ne radim iste greške. Jeste li tip djevojke koja odlično da funkcionira u svim sferama života bez obzira na to je li emotivno ispunjena? – Mislim da je kod mene situacija prilično jasna jer sam proteklih godina više bila sama nego s nekim. Ne moram biti u emotivnoj vezi da bih se osjećala sigurno i stabilno. Fali i meni nekad zagrljaj i osjećam se usamljeno kada legnem sama u krevet, ali ne bih slobodu mijenjala pod svaku cijenu. Onaj tko je pored mene mora to zaslužiti. Previše cijenim sebe pa samim tim i vrijeme koje ću nekom posvetiti.
Postoji li trenutno muškarac koji vam privlači pažnju i s kojim biste ostvarili romansu? – Možda. Trenutno sam slobodna, mlada i želim da mi muškarci privlače pažnju, ali ne trčim za tim, a iskustvo mi je pokazalo da se ljubav dogodi kad najmanje očekuješ.
Jednom prilikom rekli ste da želite tipičnog muškarca koji će vas moći obuzdati. Šta je to što treba savladati ili obuzdati kod vas? – To zvuči kao mistifikacija, ali sebe smatram dosta dominantnom osobom, a muškarac koji želi biti sa mnom mora biti dominantniji od mene, jer u suprotnom neće biti moj partner ili muž.
Jeste li vi nekada nekog osvajali ili ste po tom pitanju tipično žensko koje voli da joj se muškarac udvara i trudi se da je osvoji? – Djevojka sam starog kova. Oni su lovci, a mi plijen i držim se toga. Nikada ne bih prva prišla i preuzela ulogu muškarca, a oni koji se ne udude prići mi, osvajati me i boriti se za mene nisu ni vrijedni pažnje. Najljepši poklon koji ste dobili? – Prije nekoliko godina sjajan orkestar mi je za rođendan svirao cijelu noć.
Kakav treba biti vaš gospodin pravi? – Hrabar, dominantan i da mi priđe kao običnoj, normalnoj djevojci, a ne kao poznatoj osobi.
Kada se ugase reflektori i padne zavjesa, kakva je poznata glumica Katarina Radivojević? – Naivna, vedra, ishitrena, surovo iskrena, pa ponekad i živčana, ali opet dosljedna i veoma odana.
Marija Erčić Cijeli intervju pročitajte na stranicama srpskog izdanja tjednika Gloria.