Važan zadatak na Jadranu

Alessio Di Clemente jedan je od rijetkih članova ekipe “Čarolije” kojemu nije taj popularni serijal donio “pet minuta slave” jer je već prije uloge kirurga Alberta Curtija bio poznat – pogotovo talijanskoj kazališnoj publici. S 41-godišnjim glumcem, koji je nekad trenirao boks, razgovarali smo u rimskom Trastevereu. Alessio Di Clemente, naime, živi u toj živopisnoj umjetničkoj četvrti punoj galerija, knjižara, barova, klubova i turista, u kojoj je jednako živo i danju i noću.

U neposrednoj blizini njegova stana je bazilika Santa Maria in Trastevere, gdje se Di Clemente potkraj lipnja vjenčao s Ylenijom Politano, glasnogovornicom televizije RAI Sat, s kojom ima trogodišnjeg sina Johanna. Svoju odabranicu odveo je pred oltar nakon osam godina veze, a srećom, smije se, da je to učinio prije nego što mu je stigao poziv iz direkcije Izbora za Miss Universe Dalmacije. Zvijezda “Čarolije”, naime, 5. rujna stiže u Split gdje će predsjedati žirijem u natjecanju ljepote. Je li supruga ljubomorna što ćete u Splitu biti okruženi najljepšim djevojkama iz Dalmacije? – Ako i jest, to ne pokazuje. Uostalom, Ylenia zna da je ona jedina i najvažnija žena u mom životu te nema zbog čega biti zabrinuta.

Zašto u Hrvatsku dolazite sami? – Zaključili smo da bi to putovanje bilo prava muka za našeg sina: Johann je još premali da bismo ga sa sobom vodili na vikend-putovanja, pa će s mamom ostati kod kuće. A ja ću se u miru moći koncentrirati na važan zadatak zbog kojeg stižem. Nisam mogao ni zamisliti ljepši povod za dolazak na Jadran. Kako je izgledao vaš prvi boravak u našoj zemlji? – Izgleda da se moj život promijenio podjednako kao i političke i društvene okolnosti u regiji, u kojoj sam početkom devedesetih boravio kao pripadnik specijalnih NATO-vih snaga. Tada sam četiri mjeseca proveo u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini te na Kosovu, ali zbog obveze čuvanja vojne tajne ne smijem spominjati akcije u kojima sam sudjelovao. Boravio sam i na području Dubrovnika, a s majkom sam poslije rata bio na hodočašću u Međugorju, koje sam prvi put posjetio u odori. Kako to da ste kao vojnik završili u Hrvatskoj? – Bilo je to u sklopu mog služenja vojnog roka, koje je počelo u Italiji, a nastavilo se izvan granica domovine. Naime, NATO-ovi obavještajci zapazili su da odlično govorim strane jezike, da sam bivši boksač, te da sam s pohvalom završio obuku u padobranskoj postrojbi, pa su me pozvali da im se pridružim. Poslije sam mogao nastaviti vojnu karijeru, no to mi nije padalo na pamet.

Zašto? – Zato što vjerujem da puške i tenkovi možda mogu zaustaviti rat, ali ne mogu donijeti mir. Naša djeca imat će ljepšu budućnost ako više pažnje posvetimo toleranciji, ljubavi i sućuti za druge, a ne naoružavanju. Osim toga, mene u životu zanima samo gluma. Tada sam već bio završio studij glume na rimskoj školi Centro sperimentale di cinematografia i ostvario prve uloge. Prijamnom ispitu pristupilo nas je osamsto, a primali su šesnaestero. Kako danas, nakon što ste prestali trenirati boks, održavate kondiciju? – Član sam nogometne reprezentacije talijanskih glumaca, s kojom treniram dva puta tjedno, a vikendom su obično utakmice. U ekipi je mnogo kolega sa seta “Čarolije”, poput Riccarda Sardonea, Paola Romana, Massima Bulle i drugih. Kad stignem, odem na jahanje i skačem padobranom, no za to nalazim sve manje vremena. Kad ste se odvažili na prvi skok padobranom? – Kao mladić, jer sam želio pobijediti strah od visine i vidjeti kakav je to osjećaj kad vam se tijelo, makar kratko, nađe u slobodnom padu. Mogu reći da se uzbuđenje i iskustvo prvog skoka ne mogu ni sa čim usporediti. Zašto ste sinu dali njemačko ime? – Johann je na njemačkom Ivan, a Ivan Krstitelj je zaštitnik Torina i Firence, gradova u kojima smo supruga i ja rođeni. Kako oboje obožavamo skladbe Johanna Sebastiana Bacha i Johannesa Brahmsa, odlučili smo se za njemačku varijantu. Uostalom, u Italiji Johann zvuči mnogo bolje i neobičnije nego Giovanni. Želite li još djece? – Da, i to uskoro. Djeca su Božji dar, a njihovi osmijesi roditeljima – najveća nagrada. Za mene je to važnije od svake druge ambicije. Ylenia i ja spremni smo živjeti skromnije, ali ćemo zato imati najmanje četvero ili petero djece. Ako trebamo birati između kupnje vikendice, novog auta ili još jednog djeteta, za nas nema dileme što ćemo si priuštiti.

Kruno Petrinović