Veseli me svaki moj novi pokret

Nedostaje mi stolni tenis, nikad tako dugo nisam bila bez reketa. Rekla sam tati da mi ga onaj tko mi bude prvi dolazio u posjet, donese – kaže 25-godišnja Sandra Paović, stolnoteniska reprezentativka i olimpijka, koja će se najvjerojatnije morati oprostiti od sporta u kojemu je već 20 godina.

Nakon teške prometne nesreće prije dva i pol mjeseca, kad joj je ozlijeđena vratna kralježnica, mečeve za zelenim stolom zamijenila je neizvjesnom bitkom za oporavak. U Rehabilitacijskom centru u francuskom Rouenu, udaljenom 150 kilometara od Pariza, prije deset dana prvi je put sjela u kolica, a nakon devetomjesečne rehabilitacije koja je čeka u švicarskom Luzernu, možda opet i prohoda. Sandrino dosadašnje liječenje plaća francusko zdravstveno osiguranje jer je ona igračica francuskog prvaka Mondeville Caen, no rehabilitaciju u Švicarskoj, koja će stajati četiri milijuna kuna, njeni roditelji iz Vukovara (otac Mišo, gumarski tehničar u tvornici Borovo, i majka Marija, umirovljena ekonomistica) neće moći sami platiti.

Stoga su Hrvatski olimpijski odbor i Hrvatski stolnoteniski savez potaknuli veliku humanitarnu akciju Sandra, ti to možeš! čiji će vrhunac biti 13. travnja u Zagrebu: odigrat će se nogometna utakmica olimpijaca i estradnih zvijezda, stolnoteniski turnir, utrka oko Jaruna, koncert na Cvjetnom trgu, a tijekom dva sata prijenosa na HTV-u gledatelji će telefonskim pozivima moći darovati novac za Sandrino liječenje. Sportaši svih generacija udružili su snage da Sandra opet stane na noge. Talijanski skijaš Alberto Tomba je na proputovanju kroz Zagreb propustio avion kako bi snimio poruku ohrabrenja našoj stolnotenisačici. Iako je prvih dana nakon nesreće zapadala u krize, njezini roditelji i dečko, švicarski stolnotenisač Marc Altermatt, nisu joj dopuštali da klone duhom. Dok priča o svojim malim, ali i te kako važnim pobjedama – probuđenim osjetima u nožnim prstima i stopalima te ojačaloj lijevoj ruci kojom može sama jesti i pisati SMS poruke – u glasu joj se osjeća i veselje, samopouzdanje i vjera u uspješan ishod liječenja.

Akcija Sandra, ti to možeš! održava se dva dana prije vašeg 26. rođendana: što ćete si poželjeti? – Želja mi je krajnje jednostavna: da u godinu-dvije dana, koliko će trajati terapija, postignem svoj vrhunac. A što će to biti, ne znaju još ni liječnici. No, ja sam si postavila visoke ciljeve: da prohodam, da se mogu brinuti o sebi. Povratak stolnom tenisu u ovoj mojoj situaciji ostaje samo san, prelijep san. Znam da će rehabilitacija biti naporna, ali vjerujem u sebe. Odradila sam tolike pripreme na Bjelolasici sa svojim trenerom Nevenom Cegnarom pa kako onda ne bih izdržala ovo što me očekuje.

Što kažu liječnici? – Ne žele ništa predviđati. Mojoj fizioterapeutkinji se čini da iz tjedna u tjedan vježbam sa sve manje napora. I liječnici u bolnici u Rouenu, iz koje sam premještena u ovaj rehabilitacijski centar, govorili su da je moj napredak u samo mjesec i pol gotovo nevjerojatan. Zapravo, osjećala sam se već mnogo bolje nakon mjesec dana kad sam počela disati bez respiratora i samostalno jesti.

U čemu se zasad sastoji vaša rehabilitacija? – Prva dva tjedna imala sam terapiju jednom dnevno po sat i pol, a od prošlog tjedna tempo je nešto žešći: ujutro imam vježbe za koordinaciju ruku, jer su mi prsti na desnoj ruci još slabiji, a popodne zahtjevnije vježbe za noge i ruke. Kako su mi ramena već dosta ojačala, vježbam s malim utezima, a dok mi fizioterapeuti istežu noge – osjećam to. Preko vikenda vježbam s bućicama u svojoj sobi, a kako su uz mene dečko i tata, oni mi pomažu. Budući da sam dva mjeseca ležala, tjedan dana su me posebnim vježbama pripremali za sjedenje. Kad su me prvi put posjeli u kolica, zujalo mi je u ušima. Sad u kolicima “šećem” po bolnici, a prije desetak dana sam se prvi put odvezla u bolnički park i u kafiću popila sok. Kakav je to bio doživljaj!

Kako se osjećate nakon terapije? – Jako umorno, no to je zdrav umor. Svakim danom se osjećam sve jačom, kao da se vraćam u staru formu iako sam izgubila dosta mišića i kilograma: sad sam sitnija nego prije nesreće. Rehabilitacijski centar u Rouenu, za koji kažu da je najbolji u ovom dijelu Francuske, samo mi je prva stepenica dok dovoljno ne ojačam za žešće vježbe kakve su predviđene u Luzernu.

Jeste li spremni za dugu borbu koja je pred vama? – Svjesna sam da mnogo toga ovisi najviše o meni, mojoj snazi i motivaciji. Nesreća mi je u sekundi prekinula sportski i privatni život. Neće mi pomoći ni kuknjava, samosažaljenje, negativne misli, ni razmišljanja zašto se to baš meni moralo desiti… Priznajem, na trenutke mi je teško u duši, dođe mi da se rasplačem. Većinu vremena nisam sama, uz mene su roditelji i dečko, pred kojima mogu pokazati sva svoja raspoloženja, dolaze mi i prijateljice iz reprezentacije Andreja Bakula, Tamara Boroš i Cornelia Vaida, posjećuje me i moja dobra prijateljica, Mađarica Ildiko, stolnotenisačica iz Rouena, inače fizioterapeutkinja.

Jeste li i inače uporni i borbeni? – Ja sam cura iz Vukovara, naučila sam se boriti da bih opstala. S osam godina sam morala s roditeljima izbjeći iz rodnog grada, rano sam se osamostalila. Sad se borim ne samo za sebe nego i za svoje roditelje jer sam im jedino dijete. Postala sam, na neki način, oslonac obitelji: majka je bolesna, otac osjeća posljedice davne prometne nesreće. Cure iz reprezentacije čude se kako se mogu i šaliti. Kad su mi prvi put ušle u sobu, nisu znale što bi mi rekle, jer su čitale o mojim promjenama raspoloženja, o crnim mislima. Nelagodu sam im brzo razbila s nekoliko šala. Organizirale smo pravi tulum: iako su posjeti do 20 sati, dopustili su nam da se zabavljamo sve do pola jedanaest. Priznajem, katkad mi je teško ići na terapiju, jer sam se naviknula družiti sa sportašima u vrhunskoj formi, a sad sam među ljudima koji, kao i ja, ne mogu hodati.

Imate li pred očima nekog tko je bio u sličnoj situaciji? – Nemam uzora. Kad mi je teško, pogledam svoju fotku na zidu u bolničkoj sobi, na koju su se potpisali svi koji su me posjetili. Na njoj se borim sa stisnutom šakom, pa kažem sama sebi: “Sandra, ti to možeš!”

Sjećate li se detalja nesreće? – Toga 30. siječnja sa suigračicama iz kluba vozila sam se na pariški aerodrom. Spavala sam na zadnjem sjedalu i probudilo me jako zanošenje u zavoju. Sletjeli smo s ceste, kombi se prevrnuo na moju stranu, koja je bila potpuno smrskana, i zaista je nevjerojatno da sam samo ja teško ozlijeđena. Cijelo sam vrijeme bila pri svijesti. Iako nisam trpjela jake bolove, znala sam da se nešto gadno dogodilo. Nisam mogla pomaknuti vrat, a noge nisam osjećala. Stoga sam rekla svom menadžeru da me ne pokušava izvući prije negoli stigne pomoć: jedan pogrešan pokret mogao me još jače ozlijediti. Morali su rezati krov i razbijati stakla da bi me oslobodili. Cijela “operacija” trajala je oko jedan sat. Nasreću, prevezena sam u vrhunsku bolnicu u Rouenu, udaljenu desetak minuta od mjesta nesreće, u kojoj me već čekao liječnički tim. Operirana sam u rekordnom roku, tri sata nakon nesreće, što je jako važno. Snimke moje vratne kralježnice moj je dečko pokazao liječnicima u Njemačkoj i Švicarskoj i svi su potvrdili da su francuski neurokirurzi operaciju obavili vrhunski.

Kako su reagirali vaši roditelji doznavši za nesreću? – Dok su me vozili na operaciju, nazvala sam roditelje u Vukovaru. Tata se rasplakao, mama je bila prisebnija: vikala je da će sve biti u redu. Nisam im imala vremena objašnjavati što će mi točno operirati, no nadali su se boljim vijestima. Kad su doznali da su mi napukli kralješci te da su mi noge oduzete, bili su šokirani.

Tko je javio vašem dečku da ste ozlijeđeni? – Doktori su mi dopustili samo jedan poziv, pa sam se javila roditeljima, a tata je nazvao Marca koji je dojurio iz Basela. Stajao je u šoku pokraj mog kreveta. Rasplakao se, a ja nisam mogla niti trepnuti. Zbog aparata u ustima i nosu morala sam se koncentrirati na disanje. Dva tjedna učila sam kako disati s respiratorom: nisam smjela zakašljati jer bih se počela gušiti.

Jesu li vam liječnici odmah rekli za ishod operacije? – Kad sam se probudila, bila sam dosta mirna. Znala sam da su ozljede šestog i sedmog vratnog kralješka povezane s nogama i rukama, ali užasnulo me da ne mogu samostalno disati. Zbog respiratora nisam mogla punih mjesec dana komunicirati – osim očima. A devetnaest dana nisam popila ni gutljaj vode. To je bilo strašno, primala sam samo infuziju.

Gdje ste upoznali svog dečka? – Marcu su 24 godine, igra u prvoj švicarskoj ligi, no studij mu je važniji: uskoro će postati magistar ekonomije. Upoznali smo se u Baselu dok sam igrala u Švicarskoj. Kad sam prešla u njemački Karlsruhe, a prošle jeseni u francuski klub Mondeville Caen, svaki dan smo si telefonirali, slali poruke, viđali se vikendima. Nedavno smo obilježili sedam i pol godina veze. U bolnici baš nije bilo neke prigode za slavlje, ali dobila sam veliku pusu.

Koliko vam znači njegova blizina i potpora? – Kad je Marc uz mene, bolje sam raspoložena, nasmijana sam, sve mi je lakše. On je, što reći, moja ljubav. Kao i moji roditelji. Roditelji i Marc su mi najvažniji u životu. Pred njima mogu biti i tužna i vesela, ne moram zatomljivati osjećaje. Razgovarate li s Marcom o zajedničkoj budućnosti? – O tome smo često govorili prije nesreće. Sad smo se dogovorili da to ne spominjemo, jer je najvažnije da se idućih godinu dana koncentriram samo na sebe i svoj oporavak. Zajednički život s Marcom uvijek sam zamišljala u Baselu.

Kako su Marca prihvatili vaši roditelji? – Mama i tata ga obožavaju, vole ga kao vlastitog sina. Fin je i pristojan dečko, teško ga je ne voljeti. Uvijek ljetujemo u Hrvatskoj, a za Božić smo s mojima u Vukovaru. Mnogo puta smo trenirali zajedno, i mada je meč uvijek žestok i iscrpljujući, često bih ga pobjeđivala.

Kako često ste posjećivali rodni Vukovar? – U Vukovaru sam živjela do osme godine, do početka rata. Moji su se nakon rata onamo vratili, a ja sam uvijek dolazila kući na nekoliko dana, bez obzira na to u kojem sam europskom klubu bila. U posljednjih deset godina igrala sam u Švicarskoj, Njemačkoj i Francuskoj. Kad dva-tri tjedna ne bih posjetila Vukovar, majka bi me nazvala i pitala koji datum da zaokruži na kalendaru. Dočekivala bi me s onim što najviše volim – pohanom piletinom i pire-krumpirom.

Gdje ste se sve školovali? – U osnovnu školu sam krenula u Vukovaru, nastavila je u Vojvodini, a završila u Čakovcu. Srednju prometnu pohađala sam u Zagrebu, a dva mjeseca prije ove nesreće, upisala sam se na Višu trenersku školu u Čakovcu. No, potrajat će dok je završim.

Stolnom tenisu posvetili ste gotovo cijeli život: čime biste se željeli baviti nakon oporavka? – Stolni tenis počela sam igrati s pet godina, a od četrnaeste sam u hrvatskoj reprezentaciji. Trudila sam se uskladiti sport sa školom i izlascima, ali uvijek je prevagnuo stolni tenis. Cure iz reprezentacije i kluba me zezaju da o njemu nitko ne može toliko pričati kao ja. Uvijek sam voljela trenirati i igrati mečeve, slaviti pobjedu, ali i izvući pouku iz poraza. Kako mi je tata bio profesionalni nogometaš, naučio me sportski prihvaćati sve što mi se događa. Želim ostati u sportu. Zanimao bi me rad u fitness centru. Ne mogu zamisliti da se bavim nečim što nije vezano uz sport.

Jagoda Zamoda