Vilim Matula: Na ženama primjećujem sve

Zašto ste bili iznenađeni kad ste dobili svog drugog Orlanda? – Jer sam bio uvjeren da će ga osvojiti netko od mojih kolega koji ga još nemaju, a odigrali su odlične uloge.

Jesu li vam nagrade ikad donijele poslovne ponude? – Ne izravno, ali su zasigurno utjecale da izbor za neke uloge padne na mene.

Zašto ste se odlučili za status slobodnog umjetnika? – Zbog svoje naopake prirode. To što vi zovete “slobodnjak” službeno se naziva “samostalni umjetnik”, i vrlo precizno određuje društveni položaj. No, “samostalan” ne znači nužno “slobodan”. Kod nas su pravi “slobodnjaci” kolege na solidnoj plaći, slobodni da rade što žele i kad žele.

Koja vam je neostvarena želja u profesionalnom životu? – Da budem stvarni “slobodnjak” i da čitam knjige o filozofiji.

Viđalo vas se na raznim prosvjedima u gradu, u zadnje vrijeme protiv gradnje ulaza za garažu u Varšavskoj ulici: zašto se stalno bunite? – Jer smatram da jedino što danas ima smisla, jest uporno pružati otpor nezajažljivoj spregi kapitala i političkih stranaka.

Jeste li ikada poželjeli ući u politiku? – Ja sam u politici od najranije mladosti. Ovo što radimo zajedno s građanima u okviru inicijative Pravo na grad i Zelena akcija jest politika. Jedina principijelna i autentična politika u Hrvatskoj danas.

Da tjedan dana imate apsolutnu vlast, što biste učinili? – Pobrinuo bih se da to potraje i dulje od tih tjedan dana. Šalim se, ne vjerujem u apsolutizam.

Što ste htjeli postati kao mali? – Astronaut, kao i mnogi iz moje generacije koja je svjedočila spuštanju čovjeka na Mjesec.

Po čemu pamtite djetinjstvo? – Po šumama i gorama. Do sedme godine živio sam u planinarskom domu Runolist, koji su vodili moji roditelji. U grad sam se spuštao samo na šišanje i u cirkus.

Razgovarate li sa suprugom Brankom Trlin često o poslu? – Neprestano. Nekad je to naporno, a nekad olakšanje. Koliko god se trudili da to ne činimo, to je neizbježno.

Jeste li tašti? – Naravno. Svi mi na pozornici patimo od pozornosne bolesti. Filozof Borislav Mikulić rekao bi – “Čak su i najveći asketi najčešće samo tašte egzistencije”.

U kojim kućnim poslovima ste najvještiji? – Vješto režem luk i gulim krumpir.

Tko ima posljednju riječ u vašoj kući? – Ja ću reći Branka, a ona će reći da je to laž.

Na što biste potrošili posljednji novčić? – Na knjige.

Imate li neku drugu strast osim glume? – Strast mi je guranje nosa u ono što me se ne tiče.

Što vas može izbaciti iz takta? – Svaka netaktičnost, patroniziranje i oholost.

Kada ste posljednji put plakali? – Kad sam vidio snimku iz Sabora i osmijeh ministra Šukera prilikom donošenja takozvanog rebalansa.

Kakvi ste kada se razljutite? – Kad poštujem ljutnju, znam biti učinkovit i suvisao, a ako je potiskujem, pobjesnim i poživčanim.

Kako bi izgledao vaš idealan dan? – Probudim se i malo se izležavam u krevetu, pročitam nešto dok mi je još “tikva” svježa… Dignem se, protegnem, radim aikido vježbe, odem na probu ili snimanje. Dođem na ručak s obitelji, nakon čega “ubijem oko” i spremam se za predstavu. Poslije predstave druženje s publikom i kolegama, pa kući. Još malo razgovora sa svojima uz TV program.

Što smatrate svojom najvećom manom? – Rastresen sam često i nikada se ne držim teme. Uvijek iz digresije u digresiju.

Imate li poroka? – Pušim i pijem alkohol.

Što prvo primijetite na ženi? – Odmah sve.

Što vam najviše ide na živce kod drugih ljudi? – Kad vam netko objašnjava ono što je očito.

Tko vam je uzor u životu? – Trenutačno moj učitelj aikidoa, Doshu Kenjiro Yoshigasaki, i filozof Alain Badiou.

Koja vam je narodna poslovica najdraža? – Bolje s mudrim plakat’ nego s budalom pjevat’.

Ines Stipetić