Više neću nositi vjenčani prsten

Zahvaljujući sjajnim igrama, 22-godišnji Ivan Čupić iz Metkovića postao je jedna od najvećih zvijezda Svjetskog rukometnog prvenstva. Jedan od naših najmlađih i najnižih rukometnih reprezentativaca, visok 178 centimetara, tri je puta proglašen igračem utakmice, a uspjeh je to veći jer mu je karijera lanjskog ljeta došla u pitanje zbog bizarne nesreće na pripremama u Crikvenici.

Vraćajući se s domjenka, Ivan Čupić se poskliznuo i pokušao održati ravnotežu hvatajući se za željeznu ogradu. Pritom mu se vjenčani prsten zaglavio, a u padu je ostao bez prsta. Igrač slovenskog kluba Gorenje iz Velenja, gdje živi sa suprugom Nerom i 2,5-godišnjom kćerkicom Barbarom, zbog toga na teren ne izlazi bez bandaže, koja je postala i njegov zaštitni znak.

Što ćete napraviti s tri ručna sata koja ste dobili na dar uz titulu igrača utakmice na Svjetskom prvenstvu? – Nijedan neću zadržati. Jedan sam darovao fizioterapeutu naše reprezentacije Mariju Pervanu, drugi je bio rođendanski dar za direktora naše reprezentacije Ivicu Udovičića, a trećeg ću dati 10-godišnjem bratu Luki, kad ga vidim. Priznanja za najboljeg igrača su mi draga, ali njih ne bi bilo da svi ne igramo dobro i da ne pobjeđujemo.

Odrasli ste u velikoj obitelji: s kim ste od braće najviše povezani? – Imam trojicu braće, a najbliži sam s Nikolom, koji je od mene stariji osam godina. Kad sam upisao strojarsku školu, Nikola se vratio sa studija u Metković i zaposlio se kao pomoćni trener u rukometnom klubu pa sam od njega mnogo naučio o sportu. Nikola danas živi u Senju, gdje je trener istoimenog rukometnog drugoligaša. S Tomom, koji je šest godina stariji od mene i isto je rukometaš, rijetko se viđam jer on s obitelji živi u Crikvenici. Luka je od mene mlađi trinaest godina i on je obiteljski mezimac: preklani je počeo trenirati rukomet u Metkoviću, tako da smo prava sportska obitelj.

Otkud ta obiteljska strast prema rukometu? – Metković je grad koji je u mom djetinjstvu doslovce živio za rukomet. Tako sam i ja 1995. otišao na prvi trening: krenulo mi je dobro, pa sam nastavio.

Čime vam se bave roditelji? – Majka Majda radi u banci, a od ljeta je na bolovanju jer je imala težak prijelom noge. Otac Mato je službenik u katastru. S rukometom nemaju nikakve veze.

Kako ste se snašli u Velenju u Sloveniji, gdje trenutačno igrate? – Velenje je rudarski gradić, sličan Metkoviću, u kojem su svi ludi za rukometom. Ondje živim sa suprugom Nerom i dvoipolgodišnjom kćerkicom Barbarom. Zbog sportskih obaveza, treninga i utakmica, rijetko sam kod kuće, tako da je veći dio tereta oko odgoja preuzela supruga. Barbara je jesenas krenula u vrtić, gdje uči slovenski, a doma s njom razgovaramo hrvatski. Da mi se kći obrati na slovenskom, vjerojatno je ne bih razumio.

Jeste li nabavili novi vjenčani prsten? – Ne. Kad sam ga ljetos izgubio zajedno s prstom, odlučio sam da neću uzimati novi. Iako ne znam zašto mi se to moralo dogoditi, uvjeren sam da to nije bilo slučajno. Kad je već tako bilo, zašto da ponovno izazivam sudbinu. Ta epizoda sada je prošlost, a prst mi ne nedostaje – ni u privatnom životu niti na terenu. Po prirodi sam optimist, te iz vlastitog iskustva znam da se svi problemi mogu riješiti, da se svaka situacija možeok renuti na bolje.

Kruno Petrinović

Pročitali ste skraćenu verziju teksta. Ukoliko želite znati više cijeli tekst pročitajte u Gloriji br. 734 ili se pretplatite na PDF izdanje.