Razgovarala Diana Šetka Snimci: Petar Jurica i arhiva EPH
Život ide dalje, ali bez mog tate niša više nije isto – kaže Boris Novković, (39) zagrebački pjevač, čiji je otac Đorđe Novković, autor više od 2000 pjesama koje su obilježile domaću estradnu scenu, iznenada umro u 64. godini. Neočekivana tragedija donijela je Borisu mnoge promjene: povukao se iz glazbenog showa Zvijezde pjevaju, zbližio se s nekim očevim prijateljima i kolegama te se, nakon gotovo dva desetljeća, vratio u roditeljski dom. On i supruga mu Lucija, naime, doselili su se u stan k Borisovoj mami Ozani, koja je ostala bez muža nakon što je s njim provela više od 40 godina. U svom prvom intervjuu nakon očeve smrti, Boris govori kako se nosi sa svojom tugom, otkriva kako mu je slavni otac pomagao u odrastanju i sazrijevanju, te zašto će na svojim koncertima pjevati očeve pjesme.
Nastup u Ljubljani, 6. lipnja, prvi je vaš koncert nakon očeve smrti: kako ste ga zamislili, i jeste li ga možda posvetiliĐorđu Novkoviću? – Koncert u Križankama planiran u sklopu turneje Mojih prvih 20 godina, kako se zove i moj dvostruki CD, dogovoren je mjesec dana prije nego što je Đorđe zauvijek otišao. Silno sam mu se veselio jer u Križankama nastupaju doista najveća svjetska glazbena imena, ali, na žalost, sad je dobio drukčiji značaj i bit će kompletno posvećen -orđu. Dakako da ću izvoditi svoje najveće hitove, ali u toj atmosferi tinjat će i moja posveta ocu, a otpjevat ću i njegove dvije pjesme “Malo mi je jedan život s tobom ” i “Ana”, koje sam prilagodio svom glazbenom izričaju, i vrlo sam zadovoljan kako zvuče u novom aranžmanu. I na svim budućim koncertima izvodit ću te dvije pjesme. “Malo mi je jedan život s tobom” otpjevat ću i 2. lipnja u finalnoj emisiji TV showa Zvijezde pjevaju, gdje ćemo se Iva Visković i ja pojaviti kao gosti.
Zašto baš te dvije pjesme? – Zato što mi se čini da je u te dvije pjesme sadržan kompletan naš odnos, sva naša različitost i naša sličnost, sve ono što nas je razdvajalo, a u isto vrijeme i spajalo… “Malo mi je jedan život s tobom” zaista je pjesma koja ima poruku. Uz to, pjevao ju je Mišo Kovač, legenda s kojom je moj otac dijelio najveće trenutke svoje karijere i koji me je u posljednje vrijeme zvao svaki dan te mi s nekoliko snažnih rečenica pomogao da izdržim u svojoj tuzi i boli. Po mnogo čemu što mi je ljudski pružio, u njemu sam prepoznao dosta od svoga oca. Što se, pak, druge pjesme tiče, odabrao sam je zato što je svima poznata, jer je moje djetinjstvo vezano uz Srebrna krila, te stoga što odgovara mojim vokalnim karakteristikama. Inače, kad je riječ o bogatom Đorđevom opusu, meni je najbliži rokerski album grupe Pro Arte, “Pruži mi ruku, ljubavi”, ali malo se ljudi sjeća tih pjesama pa sam mislio da je primjerenije izvesti nešto općepoznato.
Zašto nikad niste izveli nijednu očevu pjesmu? – I te kako sam cijenio ono što je Đorđe radio, ali vrlo sam se rano glazbeno distancirao od njega. Namjerno, da bih se zaštitio. Teško mi je palo što su neki, nakon što sam 1986., s nepunih 19 godina, izdao album “Kuda idu izgubljene djevojke”, posumnjali u moj rad. Moje prezime, odnosno činjenica da mi je Đorđe Novković tata, već su tada za mene postali prevelik teret pa sam se želio odmaknuti, naći svoj put, dokazati da sam svoj. Možda sam čak otišao predaleko u držanju očeva imena po strani. Ali, uvijek sam se nadao da ću jednog dana, kad obojica budemo malo stariji, napraviti nešto što će biti posveta njegovu radu. Nešto čime ću mu pokazati koliko ga cijenim i koliko sam od njega naučio. Ali, na žalost, nisam dočekao taj trenutak. Čak nisam bio u emisiji Zuhra Show, koja mu je bila posvećena, iako me pozvao. Naime, mislio sam kako je primjerenije da tom prigodom uz njega budu izvođači koji su pjevali njegove pjesme. Ja sam mu s bendom htio biti gost na velikom slavljeničkom koncertu u povodu 40. obljetnice rada, koji je na jesen namjeravao održati u dvorani “Vatroslav Lisinski”.
Koliko je Đorđe Novković imao utjecaja na vaš glazbeni ukus: jesu li vas samo Beatlesi spajali u glazbi? – Moj je otac bio veliki taktičar. Nikada me ni na što nije prisiljavao, niti mi pokušavao nametnuti glazbeni ukus, ali neizravno mi je ipak uspio usaditi ljubav prema mainstreamu – premda sam se u jednom razdoblju “zagrijao” za novi val, čak i punk, te osamdesetih i za novi romantizam. On je živio eru Beatlesa, no svoje autorske afinitete gradio je na glazbi koju su izvodili Ray Charles i Fats Domino. Meni su, pak, Beatlesi bili uzor, no zahvaljujući ocu zavolio sam i Bee Gees i Eaglese. Sjećam se kako mi je, kad sam kao mali ležao u bolnici, donio njihov album “Hotel California”. Ponekad mi je smetalo što Đorđe nema strpljenja poslušati pjesme nekih izvođača ili bendova koji su se meni sviđali, a što sam želio s njim podijeliti, no on je uvijek govorio da je “preslušan glazbe” i da mu mnogo slušanja smeta.
Je li vas učio svirati dok ste bili mali? – Ne, ali vjerujem da je, kao i majka, želio da idem u glazbenu školu. Klavir smo imali kod kuće, u njegovoj radnoj sobi u prizemlju, pa sam tu učio svirati. No, soba je bila u ravnini s ulicom i ja sam vrlo često čuo kako moji frendovi nabijaju loptu dok se ja mučim sa sviranjem, pa su mi se suze kotrljale niz lice. Išao sam i na satove solfeggia, ali nisam baš bio pažljiv, niti sam pisao domaće zadaće, pa mi je na kraju profesorica dala dvojku. Mamu je užasnulo da dijete dvoje glazbenika dobije takvu ocjenu, no meni je to dobro došlo: više nisam htio ići na solfeggio. U petom ili šestom osnovne zbog toga mi je bilo žao jer nisam znao kako bih izrazio neke melodijice koje su mi se rađale u glavi. Stoga sam se potrudio naučiti svirati gitaru, a privatne satove poduke davao mi je Đimi iz Plave trave zaborava.
Jeste li se ikad posramili neke pjesme koju je napisao vaš tata jer nije odgovarala glazbenom ukusu vaših vršnjaka? – Ne, nikada. Pjesme koje mi se nisu sviđale, nisam slušao, ali zato sam u srednjoj školi bio veoma ponosan što je moj tata pisao pjesme za Srebrna krila, tada vrlo popularan bend. Ja nikada nisam “otkidao” na njih, ali bili su mi fora kao stariji dečki s kojima sam slušao priče o curama.
Što vam je iz djetinjstva najviše ostalo u sjećanju? – Dok sam bio mali, živjeli smo u Alagovićevoj ulici i naša je kuća uvijek bila puna ljudi. Tata je bio vrlo gostoljubiv i sa svima dobar, pa je gotovo cijela estrada dolazila k nama svaki dan između 11 i 16 sati: svraćali bi kao u kafić, da bi doznali što ima novo, razgovarali o glazbi, novim projektima… Tata se ponekad znao sakriti, palili su i neki signali poput kašljanja… Za mene je to bilo dragocjeno životno iskustvo jer sam vrlo brzo uvidio dobre i loše strane tatina posla, odnose, promatrao karijere na odlasku ili kako se rađaju nove, uspone i padove mnogih pjevača, vidio kako se ljudi u trenutku mogu promijeniti, zaboraviti, biti zahvalni ili nezahvalni. Na festivale nikada nismo išli jer je i tata rijetko bio na njima, ali na njegove svirke sam ponekad odlazio s mamom. Jednom sam tako, dok je tata s Pro Arte svirao na nekoj terasi, otrčao do pozornice, uzeo Čobiju mikrofon, otpjevao do polovice pjesmu i zatim mu ga vratio. Nitko mi to nije zamjerio jer sam imao samo četiri godine. Uvijek ću se sjećati i našeg prvog skijanja, u Austriji 1978., na koje smo išli s Duškom Lokinom, njegovom ženom i kćeri. Cijeli smo dan putovali i kasno na večer stigli u Mallnitz podno Ankogela. Prespavali smo u mjestu i ujutro krenuli u potragu za skijalištem. Auto smo zaustavili uz cestu čim smo ugledali prvu veću padinu s dubokim snijegom. Našli smo i jednu klupicu na kojoj se čekao red za “spust” jer smo imali samo tri para skija. Uglavnom, oni koji su se uspeli na obronak, spuštali su se uz povik “Čuvaj….” i zaustavljali se padom u dubokom snijegu. Drugi skijaši izlazili su iz obližnje šume, a mi smo se čudom čudili odakle su se stvorili. Dok nam za nekoliko dana nisu prišli neki Zagrepčani, koji su iz dana u dan pratili naše snježne “podvige” iz gondole, te nam pokazali put do pravih skijaških staza. Zadnji dan svi smo se spustili s visine od 3300 metara, i svi smo imali skije jer smo u međuvremenu doznali da se mogu unajmiti.
Uvijek ću pamtiti i jedno ljetovanje na Šolti, kamo smo godinama odlazili kod obitelji Zdenka Vukasovića, bivšeg golmana Hajduka. Kako je tata ondje i radio, često su ga posjećivali pjevači. A možete zamisliti kako je to izgledalo kad su, u vrijeme najveće slave, na otok došli Zdravko Čolić i Srebrna krila… Bilo mi je 12 ili 13 godina kad je Zdravko Čolić na Šoltu doveo svoju tadašnju djevojku. Bila je vrlo lijepa, plesala je u grupi Lokice koja je na nastupima pratila mnoge poznate pjevače. Kad se otišla tuširati, popeo sam se na zidić s kojeg sam mogao viriti u kupaonicu, no vidjela me vlasnica kuće, povikala što to radim, a ja sam pao sa zida te slomio ruku. Svi su doznali što sam napravio i dobro se zabavljali, a ja sam ljeto proveo u gipsu.
Prvi album izdali ste u četvrtom razredu srednje škole: jeste li bili glavna faca u školi? – Moj je otac doista postigao velik uspjeh u svom poslu, ali nikad nije dopustio da ga zaslijepi slava i ponese materijalno. Samo smo malo bolje živjeli, on je vozio bolje aute, mogli smo si priuštiti putovanja, ljetovanja. Mene je, moram priznati, prvi uspjeh malo ponio. Bio sam pomalo bahat, mladenački samouvjeren, bilo mi je važno kakav auto vozim i gdje kupujem garderobu. Ali zahvaljujući jakom karakteru, nikad nisam dopustio da me slava uništi, što se mnogima dogodilo. Droga i svi poroci, ma koliko mi bili na dohvat ruke, nikada me nisu zanimali. A jedina drskost koju sam si u to vrijeme dopustio bilo je da jednu noć nisam došao kući. U to vrijeme imao sam prijateljicu, vrlo atraktivnu i poznatu djevojku, koja je bila starija od mene. Društvo iz razreda jednom me s njom vidjelo u gradu i svi su pali u nesvijest. Ali, doznao je i Đorđe. Nakon što sam noć proveo kod nje, nazvao ju je telefonom. Kako nije prihvaćao da nisam ondje, morala mi je dati slušalicu. Bio je vrlo kratak i jasan: za deset minuta morao sam se “nacrtati” kod kuće. Bio je vrlo strog i principijelan otac. Nisam mogao raditi što sam htio, nije bilo neograničenih izlazaka. Ali danas sam mu zahvalan što mi nije dopustio da prerano odrastem, da sve probam i sve vidim, nego sam polako otkrivao mnoge čari.
Kako se vaš otac nosio s vašom zaluđenošću nogometom? – Nogomet je bio razlog naše posljednje male čarke. Đorđe je uvijek bio dobronamjeran i ponekad je u tom smislu javno izrekao nešto kao roditelj, a to se onda pogrešno protumačilo. Tako je prije godinu dana izjavio da bi mi bilo bolje da sam igrao nogomet u Belgiji – tu je zemlju odabrao tko zna zašto – jer bih u tom slučaju zaradio više novca. Znam da je pritom mislio kako u Belgiji, ili negdje drugdje, možeš igrati nogomet i zarađivati bez znanja jezika, dok s pjevanjem možeš računati samo na ono tržište koje te razumije. No, neki su to protumačili kao da sam fulao profesiju. I to me veoma zaboljelo. Inače, u vrijeme kad sam ja bio zaluđen nogometom, nogometaše nisu plaćali u milijunima, to se promijenilo posljednjih petnaestak godina.
Na čemu ćete ocu uvijek biti zahvalni? – Što je bio uporan i znao mi usput reći nešto što bi mi tek kasnije zazvonilo i nagnalo me da donesem dobru odluku. Da nije bilo njega, ne bih prije dvije godine pobijedio na Dori s pjesmom “Vukovi umiru sami”. Kad sam prvi put čuo melodiju Franje Valentića, razrogačenih očiju upitao sam ga: “Ovo da ja pjevam?”. No, nagovorio me da napišem tekst i da onda odlučim. Nisam znao odakle bih počeo, ali kad sam je još jednom preslušao, tekst je nastao u pet minuta. S tom sam pjesmom bio treći u polufinalu Eurosonga, i to s osvojenih 169 bodova, a intervju uživo, tijekom prijenosa, napravljen je samo sa mnom i s pobjednicom, Grkinjom. Kasnije su me pozvali, i dobro platili, da je otpjevam na rumunjskoj, španjolskoj i njemačkoj televiziji. I sve to zahvaljujem Đorđevoj prosudbi da je to dobra pjesma.
Je li vaš tata pratio TV show Zvijezde pjevaju? – Mislim da se tome veselio više negoli mojim nastupima na Euroviziji. I tu večer, kad nas je zauvijek napustio, nazvao me oko 23,20 sati. Parkirao sam auto i rekao da ću ga nazvati čim uđem u stan s fiksnog telefona. “E, tako treba”, odgovorio mi je vrlo zadovoljan, jer nikada nije sa mnom želio razgovarati dok vozim. Naš je razgovor bio neizmjerno lagan, tečan, on je bio dobro raspoložen, a kad sam ga pozvao da sutradan dođe na moju i Ivinu probu, pitao me odakle odjednom mene zanima njegovo mišljenje, ali i rado prihvatio poziv. Oprostili smo se malo poslije ponoći. Još sam ga nešto htio pitati, onako usput, ali mislio sam – ima vremena, neću mu smetati dok ulazi u svoj “tonus” – kako je on nazivao uspavljivanje u dnevnom boravku uz sportski teletekst, prije nego što se pridruži mami u spavaćoj sobi. Ja sam, pak, s Lucijom vrtio po DVD-u i, ni sam ne znam zašto, zaustavio se na Zuhrinom showu. Dvaput sam ga pogledao, ali tu večer htio sam još jednom vidjeti kako je tata plesao sa Severinom, jer ne zna plesati. Čak smo usporili snimku… Nešto poslije pet sati ujutro na vrata nam je pokucao tatin i mamim susjed, donoseći nam tužnu vijest.
Jeste li i po čemu mogli zaključiti da ga nešto boli? Neki prijatelji vašeg oca kažu da je posljednjih nekoliko mjeseci bio u svom filmu. – Da, istina je. Posljednja tri mjeseca Đorđe se veoma povukao u sebe. Razgovori s njim bili su teški, ponekad se osjetila nervoza, ili bi nastajao kratki spoj u komunikaciji. No, ako je i imao nekih zdravstvenih problema, ili ih je zatomljivao, ili je čekao da se pojačaju pa da onda potraži pomoć. Naime, Đorđe se neizmjerno bojao liječnika i nikada nije išao na preglede. Dok smo stanovali u Alagovićevoj ulici, uvečer bi šetao psa sa susjedom liječnikom, kojem je vjerovao pa bi mu povjerio kad su ga mučile neke zdravstvene tegobe, i on bi mu savjetovao što da napravi. Kasnije je sve svoje “dijagnoze” sam postavljao i sam se liječio, uglavnom dijetnom prehranom. Bio je u stanju igrati tenis dva sata na najvećoj vrućini, u prizemlju svoje kuće imao je i trim kabinet gdje je uredno veslao na suhom, kod kuće je imao steper… No, zadnja tri mjeseca, bez ikakva objašnjenja, prestao je i vježbati. U svakom slučaju, svaki razgovor da bi možda trebao otići na zdravstveni pregled završavao bi prije nego što bi ga netko od nas i započeo.
Jeste li zamjerili nekim njegovim kolegama što mu nisu došli na sprovod? – Da budem iskren, ja na sprovodu svog oca nikoga nisam vidio. Ljudi su mi prilazili, govorili mi lijepe stvari o njemu, tješili me, ali ja ničega nisam bio svjestan. Želio sam samo da bude dostojanstveno. Tata je bio skroman čovjek, često i preskroman, stoga sam želio da barem bude ispraćen kako i zaslužuje. Nisam težio nikakvoj skromnosti. No, ako netko i nije došao, ne zamjeram, jer ni tata nikome nije odlazio na sprovode. Uvijek je govorio da to ne može izdržati, da se ne može nositi s tolikom tugom. A ja vjerujem da se ponekad nešto mora moći izdržati, inače ne bi bilo ni sprovoda.
Zašto ste imali potrebu posljednji put obratiti mu se pred svima? – Nadao sam se da ćemo se jednog dana, u nekom posebnom trenutku, tata i ja otvoriti jedan prema drugome i reći si neke najobičnije, pomalo i patetične stvari, sve ono što smo znali, osjećali, ali nismo si rekli. Ma koliko smo se voljeli i uvažavali, uvijek je među nama stajala neka barijera koja nas je kočila da si kažemo sve što osjećamo. Na žalost, nisam dočekao taj trenutak i morao sam mu reći da ga volim pred svim tim ljudima. Jer da sam to zadržao u sebi, bilo bi kao da mu opet nisam rekao. Kod kuće sam nekoliko puta pokušao pročitati to što sam sročio, ali nikada do kraja. Bojao sam se da će mi glas zadrhtati i na sprovodu. No, kao da me nešto vodilo i davalo mi snagu, uspio sam se oprostiti s ocem kako sam želio.
Predbacujete li si da ste još nešto trebali učiniti, a niste? – Prvih dana nakon očeve smrti mučio sam se pitanjima jesam li još nešto mogao učiniti. Bilo mi je strašno što u tom trenutku nitko od nas nije bio uz njega. Sjetio sam se kako me jednom nazvao kad se mama poskliznula i pala: odmah sam dojurio, odvezao je u bolnicu, bdio nad njom… Pitao sam se nisam li se, kojim slučajem, u to vrijeme mogao zateći u kući i priskočiti mu u pomoć. I bez obzira na to što su mi liječnici rekli da je njegovo srce već godinama bilo u teškom stanju, kroz glavu mi je prolazila misao kako bi možda bilo drukčije da je netko u tom trenutku bio uz njega i pružio mu pomoć. Ali za sva je pitanja sad kasno. Do prije dva dana živio sam kao u bunilu, a onda sam počeo obavljati neke vrlo obične stvari. Primjerice, izvadio sam novu putovnicu jer mi je stara istekla. I više se ne borim protiv sličnosti s ocem. Dapače, kad shvatim da sam napravio neku za njega prepoznatljivu gestu, pustim je jer time svog oca puštam u sebe. Jer to i jesam ja. Uvijek sam to i bio ja, samo što si nisam želio priznati.