Viti Levu - Pola zemaljske kugle od Hrvatske

S pozdravom bula bula, s kojim vam žele dobro zdravlje, dočekani smo pri izlasku iz zrakoplova na aerodromu Viti Levua, najvećeg otoka arhipelaga Fidži. To otočje, odnosno istoimena država u Tihom oceanu, udaljeno pola zemaljske kugle od Hrvatske, bilo je mjesto na kojoj je snimana posljednja Magmina modna kampanja. Fidži je zemlja nevjerojatnih prirodnih ljepota, no njezina najveća vrijednost su stanovnici, prijateljski raspoloženi ljudi – koji su nekad bili kanibali. Iako nam se svako spominjanje kanibalizma činilo kao turistički trik, ubrzo smo se uvjerili da se taj “gastronomski” običaj nije događao u tako davnoj prošlosti. Naime, s kanibalizmom su prestali prije 80 do 100 godina, što i nije baš tako davno…

Proždrljivi poglavica Arhipelag Fidži sastoji se od 322 otoka (106 je nenastanjenih) i 522 otočića, a dva najveća su Viti Levu i Vanua Levu. Prvo odredište bio nam je Viti Levu, na kojem je i glavni grad Fidžija – Suva. U Suvi živi 780.000 stanovnika – što je četvrtina pučanstva Fidžija. Osim predsjedničke palače (doznali smo da je tri tjedna prije našeg dolaska bio vojni puč i da Fidžijem upravlja vojna vlast) glavna znamenitost Suve je – muzej kanibalizma. U njemu se mogu vidjeti ne baš ugodni prizori: oružje kojim se neprijatelju mogla razbiti lubanja, a da se ne ošteti mozak, koji je bio specijalitet, rekviziti za čupanje rebara, sjekire za rezanje vrata, vilice kojima se jelo ljudsko meso… O kanibalizmu Fidžijci otvoreno govore. Ističu da su jeli samo – neprijatelje.

Saznali smo da je bio običaj da prilikom ratovanja poraženo pleme bude cijelo pojedeno, i žene i djeca. Postojalo je vjerovanje da je najveća uvreda neprijatelju ako ga pojedete. S druge, pak, strane, vjerovalo se da jedenje neprijatelja produljuje život. Postoji priča o poglavici koji je sam pojeo više od 700 ljudi. Za svakog pojedenog čovjeka poglavica je oko svoje kuće stavljao bijeli kamen, pa se tako mogli izbrojiti koliko su ratnici tog sela ljudi pojeli. U 19. stoljeću na Fidži su počeli dolaziti katolički misionari koji su nastojali iskorijeniti kanibalizam, no u početku su i oni završavali kao obrok na stolu poglavice.

Autobusom prema vrhu Drugi (i po veličini i po važnosti) grad na otoku Viti Levu je Nadi. Automobili koji izgledaju poput onih u filmovima iz pedesetih, neugodni mirisi i prljavština na ulici pokazuju da ovdje ljudi žive prilično teško. Turisti su, naime, smješteni u resortima pa priliku da vide kako se uistinu živi imaju tek kad odu u grad. No, kad smo krenuli u unutrašnjost otoka, prema planinama, te tužne gradske slike zamjenjuju neusporedive prirodne ljepote. U autobusu koji nije ulijevao povjerenje, naprotiv, neodoljivo nas je podsjećao na autobus iz filma “Tko to tamo peva”, sat vremena smo se penjali prašnjavom cestom koja je na nekim mjestima premošćena tek drvenim daskama. Krajolik na koji smo nailazili bio je gotovo nestvaran.

Naš cilj je bio slikovito domorodačko selo Navala, u unutrašnjosti planinskog predjela Viti Levua. Ono izgleda onako kako je izgledalo prije nekoliko stotina godina. Selom upravlja poglavica, koji raspoređuje sva dobra koja njegovi stanovnici priskrbljuju i vodi računa o svakom članu plemena. U selo nismo došli praznih ruku, već sa slatkišima, jer smo saznali da to tamošnja djeca najviše vole. Kao, uostalom, sva djeca na svijetu. Osim slatkiša, donijeli smo im i igračke – velike plišane psiće i medvjediće – te odjeću s likovima Spužve Boba i Jagodice Bobice. Našem čuđenju nije bilo kraja kad smo vidjeli kako najugledniji ljudi iz sela pažljivo uzimaju lutku i više je ne ispuštaju.

Mali manekeni Posjetili smo i njihovu školu, a kad su djeca vidjela fotoaparate, svi su se željeli snimati. Pravo veselje nastalo je kad su na digitalnom aparatu ugledali svoju fotografiju. Odjednom su naši mali manekeni postali svi koji su mogli odjenuti odjeću koju smo donijeli. Bilo je to najveselije druženje na snimanju dječjih kolekcija Coconut girl, Bearfoot i Urban Republic. Igračke i donaciju koju smo namijenili ovom selu, povjerili smo učiteljici koja nam je zahvalila, ganuta do suza. Na kraju dana, ispunjenih srca, dugo smo mahali i opraštali se od ovih jednostavnih i prekrasnih ljudi.­