Vjekoslava Huljić rođena je 1963. u Tomislavgradu, odrasla u Splitu, gdje se školovala i diplomirala na Pravnom fakultetu. Kao spisateljica u ring izlazi još 1986., zbirkom pjesama “Jutrooki”, u devedesetima njene priče doživljavaju televizijske i kazališne adaptacije, ulaze i u školsku lektiru. I u dvijetisućitima kontinuirano producira sjajna djela za djecu (knjige bajki i priča “Čampro” i “Lonac za čarolije”, romani “Maksove šumotvorine”, “Oči u oči s nebom”, “Moj tata je lud za mnom”) i odrasle – “Gen anđela”.
Usprkos svemu, javnosti je još razmjerno nepoznat spisateljski opus Vjekoslave Huljić. Medijski je najčešće percipirana kao autorica tekstova za megahitove svoga supruga Tončija. U intevjuu za novi broj Globusa otkrila je detalje o svom privatnom i poslovnom životu.
Postoji li to u vama neka Dr. Jekyll & Lady Hyde, mislim dok u najnovijoj prozi baš rušite mit muškosti, za hitove vas optužuju da ste ženomrzac?!
– U meni živi žena čiji je forte ženstvenost, žena koja je realizirana i osobno i u poslovnom smislu. Žena koja ima svoju slobodu u kojoj je itekako odgovorna, prema sebi i drugima. Koja drži svoj pravac u plovidbi života i ako već ne može birati more po kojem plovi, bira valove kojima će plovit. Činjenici da sam rođena kao žena pridodala sam osmijeh i iz toga sam izvukla svu snagu i sve najbolje. Krhkost i nježnost žene itekako mogu biti moćno oružje. Pritom sam odgajana da poštujem i cijenim čovjeka, jer empatija nam ne smije biti strana. Važno je što stanuje u čovjeku, bez obzira na spol – srce i duša i mozak. Duša je ona koja određuje je li čovjek plemić ili ne. Kad je riječ o ženi, žena je roditeljica čovječanstva. Nositeljica snage čak i kad je krhka. Ona je istinska čarobnica.
Ali, imputiraju vam da u svojim pjesmama žene tretirate isuviše patrijarhalno…
– Ne mislim uopće da je to tako.
Mora li patrijarhalnost sama po sebi imati negativan predznak?
– U stotinama pjesama koje sam napisala, stotinu je lica žene. Kao i u životu, uostalom. Žene se i prepoznaju u njima. Žena može biti zaljubljena, sretna, nesretna, ranjiva, nemoćna, bijesna, moćna… ali uvijek ima svoje dostojanstvo. I u mojim knjigama žena je upravo polazišni putnik. U “Genu anđela” su tri generacije žena čije se tajne prenose kroz prostor i vrijeme, a u posljednjem romanu za mlade “Moja baka ima dečka” žena je crtačica vilenjaka i hraniteljica obitelji nakon što je muž dobio otkaz.
Da, zbog socijalno nezavidne situacije dolazi do pada očeve muškosti, mita o ocu kao tradicionalnom hranitelju.
– Ja mislim da je i u mojim pjesmama i knjigama baš žena dominantni lik. Sad, svatko može uzeti par stihova i protumačiti ih ovako ili onako. To je nečija sloboda mišljenja. Pitanje je, je li to pjesnik htio reći.
Pročitali ste skraćeni dio intervuja s Vjekoslavom Huljić. Cijeli tekst potražite u novom broju časopisa Globus.