Vraćam se mužu

Divlja, spontana i znatiželjna – za sebe kaže 33-godišnja glumica Vanessa Radman, koju u TV serijalu “Ponos Ratkajevih” gledamo u ulozi lijepe Židovke Lise Cohen. Taj joj je glumački zadatak, kaže, bio velik izazov, no glumica, koju mnogi pamte i kao Vanju Kincl iz sapunice “Obični ljudi”, jedva je dočekala završetak snimanja. Posao ju je, naime, odvojio od supruga Tima Floriana, njemačkog scenografa s kojim živi u Kölnu. Vanessa je, inače, rođena u Hrvatskoj, ali se kao srednjoškolka s roditeljima i mlađom sestrom Mašom preselila u njemački grad Wuppertal. No, Hrvatsku i Zagreb obožava pa nije sigurna gdje će se na kraju skrasiti. Tim više što osjeća koliko je ovdje dobrodošla, koliko je publika voli, na internetskim forumima je proglašavaju najdražim likom iz “Ratkajevih”, a na ulici je zaustavljaju nepoznati. – Najugodnije iznenađenje mi je bila jedna gospođa, koja mi je rekla: “Svi vas gledamo na TV-u i molim vas, nemojte otići. Ostanite u Hrvatskoj” – govori Vanessa Radman.

S kakvim ste osjećajem dočekali završetak snimanja? – S velikim olakšanjem. To je projekt koji je iziskivao mnogo snage, koncentracije, napora i dobre volje, a trajao je uistinu dugo, sedam mjeseci. Mogu zadovoljno pogledati unatrag i reći: “Odradila sam dobar posao”.

Jeste li to nekako proslavili? – Nije bio organiziran službeni party pa se nas nekoliko glumaca i članova ekipe okupilo u jednom zagrebačkom pubu i tulumarilo do ranih jutarnjih sati. Mislim da smo to svojim radom, trudom i odricanjem zaslužili.

Čega ste se morali odreći zbog snimanja “Ratkajevih”? – U drugi plan sam stavila svoj brak i društveni život. Nisam imala ni vremena ni snage izlaziti vikendom. Također, zapostavila sam sportske aktivnosti te odlaske u saunu i na beauty-tretmane. Bila sam ograničena vremenom i toliko istrošena preko tjedna da sam vikendom tražila samo samoću i mir.

Gdje ste to pronalazili? – Odlazila bih u obiteljsku vikendicu u selu Sveti Petar Čvrstec, nedaleko od Križevaca, gdje sam provela djetinjstvo. Budući da je ono od Zagreba udaljeno 75 kilometara, a ja još nemam položen vozački ispit – što svakako planiram učiniti kad se vratim u Njemačku – koji put me vozio jedan taksist, a nekad bivši vozač AVA produkcije. U vikendici nitko ne živi otkako je 2005. umro moj djed Josip Bušić, pa bi mi, kad bih najavila svoj dolazak, mamina krsna kuma naložila peć, a ja bih uživala u pucketanju vatre. Jedina zadaća bi mi bila da “prebirem” po cjepanicama, održavam vatru i gledam u zvjezdano nebo. Naša vikendica od 100 četvornih metara ima i veliku okućnicu s vinogradom i voćkama. Imamo i krasan ružičnjak, koji je moja obveza i zadovoljstvo: nikome ne dam da dira i obrezuje ružice.

Doživljavaju li vas u rodnom kraju kao zvijezdu? – Ne, jer se ja tako ne ponašam. Trudim se biti normalna i jednostavna i ne govoriti mnogo o svom poslu. Ljudi to poštuju pa me previše i ne ispituju. Više se ja zanimam za njihove živote.

Vaš lik u “Ratkajevima” nedavno je na jednom internetskom forumu proglašen najsimpatičnijim: kako to komentirate? – To mi je doista velik kompliment, koji znači da su mnogi prepoznali moj rad i trud te da sam odabrala pravo zanimanje. No, mislim da je svaki lik zanimljiv i simpatičan na svoj način. Nemam objašnjenje zašto sam ja publici najdraža, ali se tome radujem.

Kako ste se pripremali za ulogu Lise Cohen? – Bio mi je velik izazov igrati Židovku u Drugom svjetskom ratu pa sam usporedno čitala čak četiri knjige o židovstvu, među kojima i Goldsteinovu “Holokaust u Zagrebu” te Kushnerovu “Kako misle i žive Židovi”. Zavirila sam i u Kabalu, no njezino čitanje iziskuje poseban rad i koncentraciju.

Zašto ste se toliko zainteresirali za židovsku kulturu? – Zato što sam osjećajna i etična te, kad god glumim – bilo da je riječ o kazalištu ili televiziji – osjećam odgovornost spram lika koji tumačim. No, smatrala sam da prema Lisi Cohen moram imati poseban respekt i da moram imati na umu da je šest milijuna Židova izgubilo život u 20. stoljeću te da im je učinjen jedan od najvećih zločina u povijesti. Ta me misao nije napuštala tijekom snimanja.

Je li vam bilo teško snimati scene nasilja s Davorom Janjićem, koji je glumio vašeg supruga, ustašu Franju Valenta? – To je zahtijevalo veći psihički nego fizički napor. Kad sam snimala scenu u kojoj mi Davor Janjić, to jest Franjo Valent, veže žutu traku oko ruke i kaže: “Htio sam imati Židovku samo za sebe”, sjećam se da sam cijeli dan bila nervozna. Bila je to posljednja scena toga dana, a ja sam ujutro ušla u šminku, pozdravila i rekla da se ispričavam zbog nervoze jer snimam jednu užasnu scenu. Davor i ja smo se trudili biti profesionalni, a kad sam trebala skinuti bluzu, rekla sam mu: “Gledaj me u oči, gledaj me u oči”. Kod takvih scena leđa i čelo mi se znoje i drago mi je što ih nije bilo mnogo.

S kim ste se najbolje slagali na setu? – Svi kolege su dragi i profesionalni, no izdvojila bih Kseniju Pajić, s kojom sam se zbližila još dok smo snimale “Obične ljude”.

Kakvi su vam sada planovi, ima li nekih novih poslovnih ponuda? – Ima, ali prerano je o tome govoriti. Najprije moram odlučiti što želim. Bilo je ponuda i u vrijeme snimanja, ali nisam stigla otići na castinge, zbog čega se svima ispričavam. Mislim da mi je sada najpotrebniji odmor jer su me “Ratkajevi” toliko iscrpili da nisam u stanju raditi planove.

Hoćete li se vratiti u Njemačku? – Zasad ću živjeti na relaciji Hrvatska-Njemačka jer i tu i tamo imam obveza. Tako je bilo i dosad: sredinom travnja provela sam nekoliko dana u Kölnu, jer mi je suprug 10. travnja proslavio 37. rođendan, a onda sam se vratila u Zagreb jer me čeka “veliko pospremanje” i iseljenje iz unajmljenog stana.

Koliko često ste se viđali sa suprugom Timom Florianom u vrijeme snimanja? – Koliko smo mogli, a to je bilo otprilike svaka tri tjedna. Ja sam češće putovala u Njemačku jer je Tim radio scenografiju za povijesni film “Letter From The King”, koji je sniman u Njemačkoj, Francuskoj i Luksemburgu, pa šest mjeseci nije bio kod kuće. No, svaku večer smo se čuli telefonom. Kad smo razdvojeni, Tim želi imati uvid u moj život i ja mu to dopuštam. Uvijek zna gdje sam i s kim sam, i obrnuto. Među nama nema nepovjerenja.

Kako ste podnosili samoću? – S jedne strane volim biti sama jer se tako mogu bolje usredotočiti na posao, a opet, kad mi zatreba pažnja voljene osobe ili prijatelja, a ona nije tu, osjećam se prazno. Da, volim samoću, ali ne sedam mjeseci. Tako bih mogla funkcionirati tri mjeseca, peti mjesec već bi bio kritičan, kao što je bio i sada, a posljednja dva jedva sam izgurala.

Zar niste imali vremena za izlaske i druženja? – Rijetko sam izlazila. Ujutro bih odlazila na snimanja i vraćala se kasno na večer, kada bih pogledala tekstove za idući dan, eventualno pročitala nekoliko stranica neke knjige i otišla spavati. Tempo je bio takav da su svi živjeli između svoja četiri zida i nisu si mogli dopustiti “bančenja”. Jer, kako bi idući dan mogli funkcionirati na setu? No, bila sam na Gibonnijevom koncertu u Tvornici i lijepo se isplesala. Ostale večeri uglavnom sam provodila sa svojim mačkom Mukijem.

Gdje ste ga nabavili? – Pronašla sam ga na ulici. On, zapravo, ne živi sa mnom nego povremeno dođe, legne na moju sofu i želi se maziti. Tako sam ga fino “odgojila” da me, što je za mačke netipično, sluša, prepoznaje na ulici i bez straha dolazi u naručje. Htjela bih ga povesti sa sobom u Köln, no problem je što bih mu, zbog svog egoizma, promijenila život. Morala bih ga “istrgnuti” iz njegovog kvarta i odvesti u stan na petom katu iz kojeg ne bi smio izlaziti bez uzice. Ondje, naime, psi i mačke ne lutaju ulicama jer ih odmah odvedu u prihvatilište za životinje. Ne znam, stoga, što da s njim radim.

Jednom ste izjavili kako biste voljeli da vaše dijete odrasta u Hrvatskoj, a ne u Njemačkoj: zašto? – Željela bih da moje dijete odrasta u zdravom okružju, na selu, kao što sam i ja. Da trči bosonogo i bezbrižno se igra u prirodi, u blatu, a ne da ga moram stalno nadzirati, što je nužnost u Kölnu.

Hoćete li se možda sada, kad ste odradili velik posao, posvetiti majčinstvu? – Jednog dana bih svakako željela postati majka, no sada mi to nije prioritet. Trenutačno se ja osjećam djetinjasto i treba mi pažnja, maženje i tepanje drage osobe.

Gdje ste se vi i Tim upoznali? – Bilo je to prije devet godina na snimanju serijala “Der Fahnder” u Kölnu. Ja sam ondje tumačila lik Elene, a on je radio kao scenograf. Trebao je nekoliko mojih fotografija pa smo dogovorili snimanje. Kad sam ugledala visokog muškarca s crnom kosom i zelenim očima, srce mi je stalo. Bila je to ljubav na prvi pogled. Na završnom partyju serijala postali smo par, a vjenčali smo se 8. lipnja 2004. Živimo zajedno u Kölnu.

Kako je izgledalo vaše vjenčanje? – Bilo je prilično otkačeno. Vjenčao nas je matičar, a fešta je bila na brodu koji je plovio Rajnom uz svirku cigana. Potom smo s nekolicinom prijatelja otišli na piknik na obali Rajne, a svatko je ponio dekicu i košaricu s hranom.

Kako ste podijelili kućanske poslove? – Imamo ravnopravan odnos tako da oboje kuhamo i pospremamo. No, moram priznati da je on bolji kuhar od mene: kad on nešto priprema, ja mu “kao” asistiram, a zapravo pijuckam crno vino, pušim, brbljam i gledam u njega.

Je li naučio neke hrvatske riječi? – Zna reći: “Poljubi me”, “Pusti me”, “Bit će oluje”… Sjećam se da je na početku naše veze u svom dnevniku nacrtao plahte koje se suše i na njima napisao: “Hej, mala, bit će oluje”.

Kako izgleda vaš društveni život u Kölnu: kamo izlazite i s kim se družite? – Ima ondje nekoliko ulica poznatih po dobrim klubovima koje Tim i ja spontano obilazimo. Rado odemo u neki jazz-klub ili u disko, gdje još nikog nema, pa sami plešemo na podiju. Volimo otputovati i u neki grad, poput Düsseldorfa, ili imamo “tihu večer” s prijateljima. Naše društvo su slikari, književnici, redatelji, glumci, ali i liječnici. Timova je obitelj, naime, liječnička, a on je u njoj “crna ovca”.

Kako su vaši roditelji, majka Đurđa, bolničarka, i otac Momir, dobavljač lijekova, reagirali kad ste im rekli da želite biti glumica? – Rekli su da će biti sretni sa svime što mene čini sretnom. No, znali su da sam predodređena za scenu jer sam kao šestogodišnjakinja igrala Crvenkapicu u dječjem kazalištu u Križevcima, a roditelji su me dvaput tjedno vozili u baletnu školu u Zagreb. Stoga sam nakon srednje škole upisala umjetničku akademiju Folkwang u Essenu, tridesetak kilometara od Wuppertala.

Jeste li se, kao ausländer, ikad suočili s predrasudama? – Kad smo se preselili u Njemačku, bila sam gimnazijalka – tek sam upisala Prirodoslovno-matematičku gimnaziju u Križevcima – i nisam znala ni riječi njemačkog. No, u školi su odmah prepoznali moju znatiželju, zainteresiranost i inteligenciju, pogotovo na satovima filozofije, meni najdražeg predmeta. Jezik sam svladala za godinu dana i prihvatila njihov mentalitet tako da su me bez predrasuda primili i u alternativnu kazališnu skupinu XXY u Wuppertalu. Najčešće smo nastupali u Cafeu ADA, okupljalištu alternativaca, umjetnika i boema.

Čime se bavi vaša tri godine mlađa sestra Maša? – Ona u Düsseldorfu studira talijanski i engleski. Maša i ja uvijek smo se dobro slagale, bile, zapravo, najbolje prijateljice. Tako smo odgajane.

Kojeg se roditeljskog savjeta uvijek pridržavate? – Da ne slijedim niti jednu ideologiju i filozofiju već da uvijek budem svoja. I toga se zaista držim.

Damir Leljak