Premda je odigrao više od 60 kazališnih uloga, glumio u bosanskim hit-filmovima “Gori vatra”, “Kod amidže Idriza” i “Teško je biti fin”, a osamdesetih rušio rekorde gledanosti s kultnom predstavom “Audicija”, u kojoj je glumio Majka Kjajevića, sarajevski glumac Senad Bašić tek je u 46. godini dobio prvu televizijsku ulogu – u humorističnom serijalu “Lud, zbunjen, normalan”, s kojom je ponovno stekao popularnost u zemljama bivše Jugoslavije.
Član sarajevskog Kamernog teatra 55 i profesor glume na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, Senada nove generacije poznaju kao zbunjenog Faruka Fazlinovića, vječnog rokera, producenta i vlasnika glazbenog studija. Uz svog luckastog oca, udovca Izeta (Mustafa Nadarević), i pametnog sina Damira (Moamer Kasumović), Faruk je srednja generacija muške obitelji Fazlinović: svi žive u istom stanu i na duhovit način rješavaju vječne probleme sa ženama i novcem. “Lud, zbunjen, normalan” počeo se lani emitirati u Bosni i Hercegovini te Hrvatskoj (to je najgledaniji serijal na Novoj TV), a odnedavno obara rekorde gledanosti i u Srbiji.
Senad Bašić nas je ugostio u svom domu u središtu Sarajeva, gdje živi sa suprugom Jasnom Bašić, 44-godišnjom filmskom i kazališnom producenticom, 19-godišnjim sinom Skenderom, gimnazijalcem, 22-godišnjom kćeri Hanom, studenticom produkcije na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu i četverogodišnjom unučicom Enom. Iako dom Bašićevih ima 110 četvornih metara, u njemu je trenutačno velika gužva jer ga renoviraju. Dok se Jasna brine o majstorima, zatrpana prašinom, Senad je zatrpan poslom: snima nove epizode serijala, u matičnom kazalištu igra u komediji “Umri muški” (nedavno je održana bila 200. izvedba), dok u Narodnom pozorištu glumi u komadu “U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce”, koji se prikazuje već sedam godina.
Kako se osjećate u prvoj televizijskoj ulozi? – Odlično, jedino mi je teško biti po cijele dane na snimanju. Nakon rata nisam htio raditi na televiziji jer sam mislio da se može živjeti od kazališta, no došli smo do toga da je doista nemoguće preživjeti samo s plaćom iz teatra. Glumac danas mora raditi sve da bi pristojno živio. Čak su mi nudili da snimam i reklame, ali sam odbio jer nisu bile kvalitetne. Pristao bih snimiti reklamu jedino ako je duhovita, zanimljiva i kvalitetna. Mislim si: ako ih nisam dosad snimao, ne moram ni sada.
Jeste li očekivali ovakav uspjeh serijala: što kaže raja? – Kod nas se on emitira nedjeljom uvečer i doista su cijele obitelji pred televizorom, od djece do staraca. Taksisti mi kažu da im je to najbolji serijal od rata, da tako nešto dobro nismo snimili u posljednjih 15 godina. Sretni smo zbog toga i fantastično je što je to postao obiteljski serijal. Djeca me na ulici zovu Rukfaš, po nadimku iz serijala. Toliko sam u tom liku da ponekad i sam sebe tako nazovem.
Kakva je atmosfera na snimanju? – Ne biste vjerovali, ali vrlo ozbiljna. Da bi se snimio dobar humoristični serijal, važna je ozbiljna priprema i uigranost, no uz Mustafu Nadarevića, Moamera Kasumovića i Milana Pavlovića, koji glumi Dina, sve je lako. Nakon što smo zajedno glumili u filmu “Kod amidže Idriza” Mustafa i ja ne možemo jedan bez drugog, čast mi je glumiti s njim. Fantastično se zabavljamo, a svaku anegdotu odmah i snimimo.
Mijenjate li tekst tijekom snimanja ili je on tako dobro napisan da nemate intervencija? – Vrlo često mijenjamo tekst, uz blagoslov pisca Feđe Isovića kojem je sve OK dok ga mijenjamo nabolje. Imamo iskustva pa si dopuštamo improvizacije znajući što će bolje proći kod publike. No, tekst je tako dobar da nemamo mnogo promjena.
U čemu je tajna popularnosti bosanskog humora? – Za humor treba imati dušu, kao i za ljubav. Razlog je u tome što se znamo šaliti na vlastiti račun. Onaj tko se ne voli šaliti sam sa sobom, ne može se šaliti ni s drugima.
Jeste li privatno šaljivdžija, volite li pričati viceve? – Privatno sam užasno dosadan, pitajte moju suprugu. Mislim da je to pitanje ravnoteže. Posao mi je da budem zabavan pa je normalno da kad se iscrpim, želim biti ozbiljan. Zato se trudim zaboraviti vic čim ga čujem, da ne padnem u napast i počnem ga prepričavati.
Kakav humor volite? – Teatar apsurda, lik Berengera u Ionescovoj drami “Nosorog”, to je za mene bio glumački vrhunac dok smo igrali tu predstavu pred kraj rata 1995. Volim humor Monty Pythona i serijal “U uredu”.
Jeste li privatno slični Faruku? – Jesam, pa ga ne trebam mnogo glumiti. I ja sam, također, bio roker, odrastao sam uz grupe Led Zeppelin, Pink Floyd, Alex Harvey Band, zato ga razumijem što u vremenu kad caruje turbo folk on ustraje snimati rock u svom studiju Acord.
Volite li novokomponirane narodnjake? – Čuo sam jedan stih, “od pite i kolača, više volim ukus trača”, i ne mogu vjerovati tko smišlja te gluposti i kako to tako dobro prolazi kod publike. To bi mogle biti izvrsne šale, ali one to nisu, to se doista ozbiljno shvaća. Fascinira me što se turbo folk sluša posvuda, čini mi se da je u pitanju potreba da se ima identitet.
Svirate li koji instrument? – Ne, ali znam osnove sviranja na gitari. U predstavi “Velika bijela zavjera” u Kamernom teatru 55 glumim pjevača Kurta Cobaina pa sviram i pjevam. Igrali ste raznovrsne uloge, od kriminalca u “Gori vatra”, Hamleta, Hasana u “Dervišu i smrti” do gastarbajtera Velije u “Biće, biće”.
Koje uloge su vam draže? – Volim i dramu i komediju, sve je izazov, ali draža mi je komedija, jer ju je teže napraviti i rezultat se odmah vidi: u smijehu publike. Na primjer, jednu od najdražih uloga u karijeri, u predstavi “Biće, biće”, igrao sam 350 puta, no svakom zadovoljstvu jednom dođe kraj.
Vi ste se kao student proslavili kultnom serijom “Audicija”: jesu li i vaši studenti jednako duhoviti kao vi i vaši kolege Branko Đurić, Emir Hadžihafizbegović tada? – Još su bolji. Dokaz za to je moj student Enis Bešlagić, odgovoran, dobro odgojen i beskrajno zabavan pa nije čudo da ga ljudi vole. Kod mene nema strogoće, ja sam svojim studentima sluga, uvijek sam im na usluzi. No, ona medijska histerija s “Audicijom”, koju smo odigrali više od 1000 puta, teško da će se ponoviti na ovim prostorima.
Što je najvažnije da bi netko bio dobar i uvjerljiv glumac? – Vjera u sebe i ono što radiš. Čehov je jednom rekao da je najvažnije da se vjeruje. Ako se kalkulira, nema rezultata.
Faruk ima specifičan odnos s Izetom: kakav vi odnos imate sa svojim ocem? – Od oca Rušida, umirovljenog šofera, naučio sam najvažniju stvar u životu: da postoji lijeva i desna krivina, što znači da u životu treba biti fleksibilan. Imamo divan odnos, veliki je šaljivdžija od kojeg još uvijek učim.
U kakvoj ste obitelji odrasli? – Rođen sam u Trebinju, gdje sam proveo divno djetinjstvo igrajući se s curicama tate i mame u susjedovom vinogradu. Kad mi je bilo sedam godina, zbog očeva posla preselili smo se u Beograd. Ondje smo živjeli do moje 12. godine, a onda smo se preselili na Ilidžu. Dok je otac bio na terenu, o nama se brinula naša, danas na žalost, pokojna majka Zeina, duša obitelji. Brat Zijad je inženjer elektrotehnike i živi u Kopenhagenu, a sestra Aida je sekretarica u Željezničko-građevinskom preduzeću. Bio sam srednje dijete pa me nitko nije obadao, morao sam se sam boriti i pokazati im tko je glavni.
Kako ste odlučili biti glumac? – U osnovnoj školi zaljubio sam se u poeziju pa sam pohađao literarnu sekciju u kojoj sam naučio recitirati. U vojsci u Zadru također sam bio u dramskoj sekciji i nakon što mi je supruga u vojsku poštom poslala Brechtovu “Majku hrabrost”, znao sam da želim biti glumac. Kad sam se vratio iz vojske, supruga me nagovorila da probam upisati akademiju koja se tek otvorila u Sarajevu. Prošao sam iz prve. Diplomirao sam 1987. u klasi profesora Bore Stjepanovića.
Gdje ste upoznali suprugu? – U tramvaju, dok smo bili gimnazijalci. Bila je lijepa, slatka k’o mimoza i voljela je da se voza – kažem u šali. Nosila je crvenu traku u kosi i zaljubio sam se na prvi pogled. Imao sam veliku tremu, no usudio sam joj se prići i sva sreća da sam se i ja njoj odmah svidio. Imali smo skromnu svadbu, jer smo bili studenti i nismo imali para. Ovaj mjesec nam je 25. godišnjica braka, koju ćemo proslaviti međusobnim darivanjem i finom večerom.
Kako se osjećate kao djed u 46. godini? – Ena je došla, možda, malo prerano, no presretan sam i počašćen njezinim postojanjem. Sretan sam jer nam je puna kuća, jer nam je zabavno, uvijek se nešto događa. Djeca su najveća sreća. Ena i ja najviše se volimo šetati i ići na sladoled. Inače me obožava, no kad gleda “Lud, zbunjen, normalan” i vidi da ljubim neku glumicu, namršti se i gleda me kao zločinca jer ne ljubim baku. Nakon toga pobjegne u krilo mojoj supruzi i neće sa mnom razgovarati.
Jeste li strog otac? – Ne, ali se zaštitnički ponašam, posebno prema kćeri, kao i svaki otac.
Imate li hobi? – Pješačenje, cijeli život bih samo šetao. Posljednjih mjeseci se ne stignem odmarati jer iziđem iz kuće u šest ujutro, a vratim se u 11 na večer. A kad imam slobodan dan, pripremam scene za sljedeće epizode. Ljetos sam se stigao odmoriti 15 dana na Pelješcu. Najdraži mi je odmor u krugu obitelji, ne volim ići po kafanama.
Dosadi li vam ikad puna kuća? – Ne, a i kad je gužva, otiđem u svoju biblioteku. Imam više od 2000 knjiga i trenutačno mi je najveći problem gdje ću ih nakon renoviranja sve smjestiti. One su moj alat i uvijek ih moram imati pri sebi.
Jeste li vješti s alatom? – Sve sitne kvarove u kući sam popravljam, tome me naučio otac. Inače, supruga vodi brigu o preuređenju i dekoracijama u stanu, ipak je ona gla va kuće.
Postoji li nešto što vas može razljutiti? – Računi za mobitel. Ne razumijem se u tehnologiju, no izludim kad računam koliko sam novca potrošio na ovo nužno zlo. No, više od svega ljuti me što se ljudska potreba za komunikacijom počela tako bezočno iskorištavati i skupo naplaćivati.
Sanja Renić