Za sve je kriv Jerry Lewis

Kad bi Žarka Radića, dok je bio klinac, u njegovu rodnu Splitu zapitali što će biti kad odraste, odgovarao bi: "Konobar, glumac ili detektiv". Prve dvije želje već je ostvario – prije nego što je otišao na glumačku akademiju, izučio je konobarski zanat – a mogao bi i treću: ako mu ponude dobro osmišljenu ulogu detektiva, odmah bi je, kaže, prihvatio. Pedesetsedmogodišnji glumac, kojeg dio javnosti još poistovjećuje s likom Jastreba iz serijala "Kapelski kresovi", iako se u međuvremenu među TV gledateljima proslavio ulogom Tome Juraka u prvoj hrvatskoj sapunici "Villa Maria" te nastupom u HTV-ovom showu Ples za zvijezdama, nedavno je "uskočio" u humoristički "Cimmer fraj" na Novoj TV. Kao dobrodušni i nespretni Jerko Fabre preuzeo je od Joška Macole (Zlatana Zuhrića Zuhre, koji je otišao iz serijala) njegov hotelčić, dok je Ljiljana Bogojević (kao njegova razborita i stroga supruga Viktorija) zamijenila Arijanu Čulinu. Žarko Radić obožava komediju i oduševljen je što će se ovom ulogom odmaknuti od ozbiljnih likova koje je, kaže, i prečesto glumio.

Kako se osjećate u koži Jerka Fabrea? – Sviđa mi se taj pomalo površan i nespretan momak koji se silno trudi da sve u hotelu bude u najboljem redu, no najčešće na kraju, unatoč uloženom trudu, sve zabrlja. Moram pripaziti kako nosim tanjure, jer ne smijem pokazati da sam, zapravo, profesionalni konobar, jer to Jerko nije. Na snimanju imam još jedan problem: u scenama s Enisom Bešlagićem, koji glumi Memu, često pokupim njegov pjevni, bosanski naglasak. I Enis je to primijetio, a to nam je obojici veoma smiješno.

Je li vam to prva uloga na čakavskom? – Nije, prva je bila u komadu "Tetovirana ruža ili Serafina" u splitskom HNK. Ondje sam bio angažiran prije nego sam, prije nepune četiri godine, na nagovor Mani Gotovac prešao u riječko kazalište. Kad malo bolje razmislim, doista nisam mnogo glumio na svom "jeziku". Moram još nešto priznati: silno mi je žao što nisam nastupio u serijalu "Velo misto", jer sam u to doba bio u Beogradu. Naime, nakon što sam u Splitu završio srednju ugostiteljsku školu, otišao sam na prijamni ispit i na zagrebačku i na beogradsku Akademiju dramske umjetnosti, a kako su me u Beogradu prvi primili, otišao sam onamo studirati. A kasnije sam ondje ostao i živjeti. "Velo misto" je sve ove godine ostalo moja tiha patnja. Bio je to fantastičan, veliki serijal.

Je li američki komičar Jerry Lewis na neki način "kriv" što ste postali glumac? – Obožavao sam ga, gledao sam svaki njegov film. Volio sam i filmove Charlieja Chaplina, Bustera Keatona, Totoa, Fernandela, koje sam gledao u nekadašnjim splitskim kinima Central i "Nikola Tesla". Bio sam fasciniran svijetom velikog ekrana: s prvim kadrom sve bi se oko mene gubilo, a ja bih se osjećao kao da odlazim na neki drugi planet.

Pamtite li kakve zgode iz srednje ugostiteljske škole? – Kad smo imali praksu u hotelu Split, sjećam se da sam poslužio glumicu Zdravku Krstulović. Tada mi je bilo 16 godina i imao sam silnu tremu: ona je bila prelijepa, profinjena, a ja sam se tresao poput pruta na vodi. Ne pamtim što je naručila i je li mi ostavila napojnicu.

Jeste li se susretali s predrasudama o Dalmatincima? – Naravno da jesam i uvijek mi je krivo da tako nešto čujem. Najčešća je predrasuda, i ona mi najviše smeta, da su Dalmatinci lijeni, a ja nisam upoznao marljivijeg čovjeka od svog oca Josipa. Iako je imao tuberkulozu kralježnice – zbog čega su mu liječnici zabranili fizički rad – on je radio na zemlji poput šestorice zdravih ljudi. Imao je "crva" radišnosti u sebi koji mu nije dao mira i na kraju je pobijedio bolest.

Kako? – Voljom, željom i ljubavlju prema svojoj djeci – Željani, Mati, Neni i meni – i svojoj supruzi Davorki. Pobijedio je zahvaljujući želji da nam priušti sve što on nije imao. Njegova vojna mirovina iz Drugog svjetskog rata nije bila dovoljna ni za najskromniji život. Liječnici su mu 1952., kad su meni bile dvije godine, napravili vrlo složenu operaciju kralježnice koja je bila pravo medicinsko čudo. Nakon nje moj je otac dvije i pol godine proveo nepomičan u gipsanom koritu. Oporavio se i radio naporno kao zemljoradnik – kao da se ništa nije dogodilo. A on je Dalmatinac. Ako sam išta dosad u životu naučio, onda je to da se, gdje god mogu, borim protiv stereotipa. Ne podnosim ih.

Rijeko pričate o svojoj obitelji: živi li tko od vaših u Splitu? – Da, braća, sestre i majka, koja je slabog zdravlja: već je 12 godina u invalidskim kolicima. Skuplja sve članke o meni, a čuva i neka pisma obožavatelja koja sam primao kao Jastreb. Kad god mogu, odlazim u Split. Vjerojatno sam od majčine obitelji naslijedio gen za glumu: oni su imali smisla za "predstavljanje", odnosno za zabavljanje društva šalama i pričama. Očeva obitelj bila je ozbiljna, zemljoradnička.

Jesu li uspomene na nastup u showu Ples sa zvijezdama ugodne – s obzirom na to da ste vježbajući ozlijedili koljeno? – Naravno da mi je drago što sam nastupio. Otpočetka sam znao da ću u showu biti plesač s "dvije lijeve noge". Prije nekoliko godina u Americi sam gledao Ples sa zvijezdama i vidio sam da u tu emisiju zovu neke baš zato što ne znaju plesati. Kad su me pozvali, premišljao sam se dva tjedna i – pristao. Htio sam biti predstavnik onih gledatelja koji su nevješti plesači. Znao sam da će me baš oni podržati i još im jednom hvala.

Koji vam je ples najteže pao: engleski valcer, tango, cha cha cha ili rumba? – Najteže mi je bilo miješati bokovima u latinoameričkim plesovima. Sanjao sam da ih plešem i budio se u znoju.

A kako ste se snašli za upravljačem zrakoplova snimajući pilot-epizodu za humoristički serijal s radnim naslovom "Pilot o pilotima"? – Nisam se baš iskazao, precijenio sam se. Naime, prije dvadesetak godina sam imao glavnu ulogu u filmu "Daleko nebo" – glumio sam pilota. Tada sam zrakoplovom Zlin bez problema zarulao pistom, pa sam nedavno u Varaždinu, na snimanju spomenute pilot-epizode, pomislio da to još mogu. Trebalo mi je, međutim, mnogo da na kontrolnoj ploči u pilotskoj kabini "pohvatam" što je što, jer se u međuvremenu štošta promijenilo. Pod mojim komandama zrakoplov je počeo krivudati, pa me ipak zamijenio pravi pilot.

U ožujku ste u Rijeci otvorili kozmetički salon: kako se snalazite u biznisu ljepote? – Dobro, zahvaljujući profesionalcima koje sam zaposlio. Da bi salon bio uspješan, ne moram mnogo znati o anticelulitnim tretmanima ili o čišćenju lica. Sa starijim sinom, 32-godišnjim Vedranom, koji je u Montrealu diplomirao marketing, namjeravam otvoriti zastupništvo neke američke tvrtke ili veleprodaju. Biznis mi je oduvijek bio "rezervna egzistencija", uz glumu. I Vedran, koji danas živi u Bostonu, ima poduzetnički duh.

Što radi vaš mlađi sin? – Ognjenu je 27 godina, diplomirao je sociologiju na američkom Princetonu, a pravo na Columbia sveučilištu. Među najboljim je studentima u Americi. Sad priprema pravosudni ispit nakon kojeg će raditi u njujorškoj odvjetničkoj kancelariji koja je zastupala bivšeg američkog potpredsjednika Ala Gorea, kad je zbog elektorskih glasova na Floridi izgubio na predsjedničkim izborima.

Živite na potezu Rijeka-Zagreb-Split-Boston, američkom gradu gdje vam žive stariji sin i supruga. Razmišljate li o tome da se skrasite na jednoj od tih adresa? – Ne volim mirovati, stalno sam zaokupljen novim poslovima, a usto sam i glumac, pa ne mogu birati gdje ću raditi. Na mojoj osobnoj iskaznici upisana je riječka adresa, gdje ponajviše boravim zbog angažmana u HNK Ivana pl. Zajca. U Zagrebu snimam "Cimmer fraj", a u Splitu mi je obitelj. Možda ću se zbog nekoliko zanimljivih poslovnih ponuda na kraju skrasiti

u Zagrebu.

Razgovarala Tanja Vučičević Snimci: Vedran Peteh i Glorijina arhiva