Zašto grižnja savjesti?

Moja majka je u 66-oj godini ostala udovicom nakon 46 godina braka. Njezin suprug, a moj otac, bio je pomalo čudan čovjek, rijetko sam od njega doživjela neku lijepu riječ, a nije ni ona. Samo je on bio zaposlen. Njegova briga svodila se da računi budu plaćeni na vrijeme, da nam ne uzmanjka hrane i da svaki dan na stolu bude ručak koji je on želio. Bila sam jedino dijete, odlična učenica, ali nikada nisam dobila pohvalu. Za razliku od mog oca, moj suprug upućuje našoj djeci “Volim vas i dao bih sve za vas”, a ja sam samo svaki dan slušala kritike. Prema mojoj majci moj otac nije bio najbolji. Za njega je bila nešto poput sluškinje. Nije bila zaposlena, brinula se jedino o kući i o nama, cijeli njezin život bio je protkan željom da njemu ugodi. Nisam nikada primijetila da su izmjenjivali bilo kakve nježnosti. Kad je moj otac obolio od neizlječive bolesti majka se šest godina brinula za njega, a on nikada kroz sve te godine nije bio dobar prema njoj, pa ni prema meni. Prošla su dva mjeseca otkako je umro. Majka plače i tuguje za njim, nitko je ne može uvjeriti da život teče dalje i da se mora na njega naviknuti. Očekuje od mene da svaki dan dođem k njoj, zaboravlja da sam zaposlena, imam obitelj, dvije kćeri i bezbroj drugih obveza. Ipak nađem vremena da popričam s njome. Želi da se sva pažnja usredotoči na nju. Postala je “invalid” gori od mojega oca, jer sada neprekidno prigovara kako za nju nitko ne mari, da svima smeta. Ne želi prihvatiti ni jedan savjet. Ne izlazi iz kuće, osim kad dođem po nju autom. Kad sve skupa zbrojim mogu reći da je zdrava. Kako joj pomoći, jer bilo što da joj kažem misli da je to napad na nju. Opterećuje me grižnjom savjesti, jer mi predbacuje da bih mogla više i bolje. Stalno se preispitujem. Bojim se da ne mogu svima ugoditi i istodobno biti njoj na raspolaganju. Proljeće

Za vašu majku ćete učiniti koliko god možete i nije potrebno da vas muči grižnja savjesti. Ona je imala svoj život pa bio kakav je bio, na neki način je ipak bila zadovoljna: imala je svog muža kojega je uzdigla do idola, to obožavanje joj je pomoglo da učini sve za njegov život i da joj možda to ne bude upravo zbog toga tako teško. Sada je vaš otac otišao, ona se ne može snaći da živi sama. Možda joj čak nedostaje patnja uz njega, možda joj je nepodnošljivo da sve svoje snage ne potroši na jednog čovjeka, sporedno što nije bio nježan, nego sebičan, neosjetljiv i s vlastitim djetetom. Možda u njegovoj smrti kao da je izgubila na vrijednosti, prestala je biti učenica, a baš to joj je davalo aureolu koja ju je veličala. Nedostaju joj muke koje je prolazila, iako to zvuči nestvarno i nelogično, ali ona ima potrebu da bude za svoje muke nagrađena i isisava iz vas snagu potrebnu za vašu obitelj. Postala je “invalid”, to je uzdiže kao ličnost i kao takva ima zahtjeve, ne razmišljajući kako ćete ih vi ispuniti. Kroz sve to postaje samovoljna, njezini prohtjevi su sebični. Ona je zdrava, ali intimno osjeća potrebu da bude bolesnom kako bi bila netko kao što je bio i njezin muž dok je umirao. Morat ćete se oglušiti o njezine zahtjeve. Dovoljno ste plemeniti da ćete učiniti najviše za svoju majku. Ona je zdrava i mora se pomiriti s činjenicom da nije ni invalid ni mučenica i da život ide dalje. Budite, dakle, jaki i provodite svoju volju. Ona će to morati shvatiti, pa kad je koji lijepi dan neka izađe van, a kad je ružan neka ostane kod kuće da dočeka sunce. Nije li to najljepše očekivanje? Osim u iznimnim slučajevima, auto izbacite iz programa, on vam služi u sasvim druge svrhe. To neka vam je na umu, iako to vaša majka nikada neće moći shvatiti. Ali će morati.